Odabrani (1990.)

Piše: Vanja

Stanje milosti (State of Grace, 1990., 134 min)

Režija: Phil Joanou

Scenarij: Dennis McIntyre

Glume: Sean Penn, Gary Oldman, Ed Hariis, Robin Wright, John Turturro, Joe Viterelli, Burges Meredith, James Russo, John C. Reilly, R.D.Coll

 

Kako u godini koja je i inače iznjedrila neke prilično velike filmove (Bessonova La Femme Nikita, Kostnerov Dances with Volwes, obožavani Misery…), tako i dvadesetijednu  godinu poslije, za State of Grace se ne može tvrditi da je novitet u svom žanru, no ne može se niti osporiti dosljednost savršenoj formuli tek dodatno podmazanoj odličnom režijom i castom. U već klišejiziranom nazivu „the year of  Goodfellas“ (spomenut’ se mora, makar i po cijenu optužbe za plagijarizam), jasno je da film nije imao sreću biti išta više od onoga što jest, no redatelj Joanou je svejedno uspješno sastavio emotivan no i vizualno nasilan film kakav će uvijek imati prođu kod određene publike.

Sean Penn je Terry Noonan, koji se nakon  mnogo godina vraća u svoje njujorško susjedstvo. Slavna „Hell’s Kitchen“ nepogrešiv je odabir mjesta, ako ništa, onda sa svoje čak i filmske bogate povijesti.  Terry je davno pobjegao od dečki i cura s kojima je odrastao, vraćajući se kao policajac pod krinkom, Irac odrastao u okruženju istih, prezrenih i ogrezlih u zločinu, sa zadatkom da otkrije organizirani kriminal praktično u svojoj obitelji – jer obitelj si ako si Irac. Objeručke ga prihvaća Jackie (Gary Oldman), odani prijatelj iz djetinjstva, ponovno se naslućuje negdašnja veza između Terryja i Kathleen (Robin Wright), koja je, opet, pobjegla barem u drugi dio grada ne bi li utekla jadu i nasilju kojim dirigira njen stariji brat Frankie Flannery (Ed Harris). Jasno je da u ovako zamišljenom scenariju Noonan od samoga starta osjeća sudar svoje osobne, policijske dužnosti i dužnosti prema u kriminal ogrezloj sredini uz koju ga štošta veže – jer na meti su policije, drugih bandi s kojima se uvezuju ili ne, na meti su jedni drugima jer veliki boss pogreške ne prašta. Jackie Flannery (mlađi Frankiejev brat) u Noonanu gleda povratak starih, dobrih vremena u četvrt, bez problema ga ubacivši u „obitelj“ koju, kroz haranje i razaranje Noonan u konačnici mora – poharati i razoriti. Čini se kako na trenutke potpuno zaboravlja svoj posao iako mu i jest cilj ponovno postati jedan od njih, no čini se – u društvu neraskidivih veza iz djetinjstva i djevojke koju očito još uvijek voli – da je i sam još uvijek dio svega toga onoliko koliko su i oni dio njega, kao da nikad nije ni stopu kročio u neki drugi svijet.

Što se glumačkog odjeljenja tiče, male su šanse za pogreške u priči ove vrste kad je ekipa poput ove u punom pogonu, gdje svatko na svoj način  doprinosi finom pletu ovog filma i pršti emocijama na sve strane.   Osobno govoreći, ako me film uspio natjerati da do suza suosjećam s Jackiejem, s Terryjevim unutrašnjim demonima koji ga na oči razdiru – bingo. Što je pravi potez i tko je tu otpadnik? Što je uopće plemenito u veikoj šemi stvari? Odanost ili posao koji je tek druga strana jedne te iste medalje? Terryjeva su cijepanja vidna i zarivaju se u želudac onako kako ih i on savršeno prenosi na ekran.

State of Grace nevjerojatnom lakoćom i gotovo grafički plijeni pažnju odličnim omjerom zločina, unutrašnjih i vanjskih sukoba i osobito Terryjevim moralnim dvojbama, no ne samo njegovim. Nije novotarija vidjeti zadrte vjernike (ovaj put Irce) kako i pod raspelom griješe, no iznova oduševljavaju borbe strganih duša koje i kroz zlu krv traže svoje vlastito state of grace, iako su njihovi bogovi, kao i mnogim likovima u mnogim drugim filmovima,  bezakonje, nasilje i smrt.

Tek naoko uglađeni, beskompromisni no pomalo svejedno sitni beskičmenjački mobster Frankie Flannery pokušava obitelj izdići na višu razinu povezivanjem s talijanskom mafijom (jer Irci su stoka, prasci koji nemaju manira, dok su Talijani nešto posve drugo i u ovom filmu – krajnje suptilno?). Od starta pristojno antipatičan i distanciran, Frankie već prodane duše prosi još koju mrvicu moći, tražeći od podređenih poredak i poštivanje koje ne zaslužuje ni kao brat, ni kao čovjek, ni kao kriminalac. Spreman bez grizodušja i na najgore scenarije, šef ovog krim-miljea je suviše ljigav da bi bio dijaboličan, ali je sebična i svim mastima premazana kreatura bez svijesti i savjesti, u liku u kojem je Ed Harris pokazao da s lakoćom može odglumiti nekoga kome kanalizacija teče venama.

Sam po sebi, zaplet zbilja nije novitet, no konačni je proizvod nevjerojatno zabavan i silovit u svemu – akciji, emocijama, postupcima, izrazima, bojama i njihovim nerijetkim nedostatkom. Neosporna je izvedba Seana Penna, čovjeka koji je rijetko ili nikad zakazao, pa tako ni u ovom liku iznutra poderanog čovjeka koji još uvijek, i pored godina obuke i odluke da  krene ispravnim putem, ne zna na čiju stranu stati i kome čuvati leđa. Zna, no i takva ga spoznaja peče poput viskija kojim se natače u samoći svoje sobe; on čeka da ludi Jackie dođe po njega i odvede ga u novi pohod; čeka da krinka nestane, spadne i rasprši se poput ružnog sna – u stvarnost koja je surova na način na koji je naučio. Nesretna veza s Kathleen, koja je gomilu novca i vremena ostavila psihićima kako bi se očistila od unutarnje bijede i želje za čišćim, normalnijim životom, tek je još jedna napukla i neuspješno skrpljena poveznica s njegovom slojevitom i odmetnutom sadašnjošću u kojoj postoji na više ionako skliskih tračnica.

No Gary Oldman daje izvedbu za pamćenje, jednu od najboljih u svom opusu. On je ovdje stoprocentni usual malicious self, protivnik svega i svakoga, ludi Jackie koji jasno i prkosno daje na znanje kako nije niti će ikad biti nečiji potrčko, gluh za hijerarhiju i starijeg brata Frankieja koji stremi nekim neutemeljenim visinama, glamuru dobroga glasa koji će donijeti neke nove veze. Unatoč besprijekornoj glumi ukupnog casta i neke nevidiljive no krajnje osjetne niti koja ih sviju i dobrim i zlim veže kroz cijeli film, Oldman nam daje portret istinskog odmetnika, pobunjenika kojem nisu potrebni razlozi . Činjenica da bi valjda i jedan te isti lik odglumio na sto različitih načina daje upravo ovoj ulozi tu krajnju, bespoštednu srčanost u izvedbi. U ludilu alkoholizma, ionako silovit po prirodi i tek ojačan surovim okruženjem,  Jackie će ostati pamtljiv – mali, prljavi irski mafijaš, heroj ulice kojem je valjda samo prijateljstvo i „ono svoje“ sveto.

Činjenica je da se katkad tako jasno dogodi film koji je kao bogom namijenjeni dar određenoj glumačkoj ekipi, a takav je slučaj upravo bio State of Grace. Zlatna je žila ove mobsterske priče neupitno dobro u film utkana kemija Penna i Oldmana. Priča jest svakodnevna i kao takva nema velike šanse biti potpuno jedinstvena, no upravo ta dinamitna količina emocija i nasilja koje su njih dvojica unijeli svojom glumom zamjetno izdiže ovaj film pa makar tek iotu od prosjeka i čini ga – o, da – drugačijim.

State of Grace se svojim osjetnim neo noir štihom do zadnje scene uklapa u matricu, čineći šarmantnu, bolnu i skladno ugođenu dramu koja zadovoljava gledatelja. Uz hvalevrijednu završnicu prštavih prizora prokinutih zvucima punokrvne  akcije, nasilja, bola, osvete, naglašenih zaglušujućim i isto tako prštavim šarenilom uličnog slavlja St. Patricka uz Moricconeove note, likovi postaju blistaviji, priča zaokruženija i bogatija, a film – jedan od onih koje nikako ne treba propustiti.

3 komentara za “Odabrani (1990.)

  • Deckard says:

    Moćan, ali opet previše podcjenjen film. Zašto je gore naslov Odabrani?

  • maxima says:

    Valjda su ga negdje tako preveli, msm bezveze je, mislila sam da je … tj. naisla sam na internetu na prijevod “Stanje milosti” ali mozda je ovo zvanicnije.

    Da… Podcijenjen do daske, zbilja, jedan od meni izuzetno dragih filmova. Uvijek ga gledam 😀

  • Sven Mikulec says:

    Taj sam prijevod pronašao. :S Ni meni se ne dopada. Provjerim još.

    Nažalost, film ne mogu komentirati jer ga nisam pogledao još, ali nakon ovakve preporuke… javim se s dojmovima. :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.