O za Osvetu (V for Vendetta, 2005.)

Piše: Vanja

O za Osvetu (V for Vendetta, 2005., 132 min.)

Redatelj: James McTeigue

Glume: Hugo Weaving, Nataile Portman, Stephen Rea, Stephen Fry, John Hurt

 

Nije mi osobito bitno po čemu je rađen film (knjiga, strip, istinit događaj ili, možda, skup elemenata). Razlozi su jasni – nerijetko se moram odijeliti jer često ih ne poznajem pa bilo kakve usporedbe padaju u vodu. Tu je i onaj trenutak u kojem se i poznajući podlogu namjerno odmaknem, želeći nepomućeno filmsko iskustvo. U ovome slučaju, film je zaslužan za svaku daljnu istragu/saznanje o “barutnoj izdaji”, Guyju Fawkesu i događajima koji su jednim dijelom nadahnuli Alana Moorea i Davida Lloyda za strip iz 1982. godine. A onda su braća Wachowski napisali scenarij, koji je James McTeigue pretočio u briljantan film; ostalo je, kako vele, povijest.

Dva su osnovna razloga zbog kojih sam, tabula rasa, žedno čekala film. Prvi je Hugo Weaving, drugi su braća po scenariju. Dodam li snažnu simboliku kojom me potresao film, udahnula sam cjelinu bez rupa, nakinutih rubova, usporedbi. Bez obzira na poruku, prethodne ili buduće slične uratke, “V” je lako postao vrlo drag mi lik, a film se velikom brzinom popeo među mojih najboljih 100. To vam zapravo ne znači ništa, no odista, Vendetta posjeduje osobenost onih filmova koje zavoliš od prve scene ili im nađeš tisuću mana. Ne ulazim u to što “politički korektni” ili kritizerski nastrojeni misle.

Fašistoidna budućnost Engleske započinje recitalom – prisjećanjem na događaje iz prošlosti,  a uvodi nas u diktaturu pod vođom Sutlerom (John Hurt), uz vješto i vještački (o)smišljene i servirane vanjske i unutarnje “neprijatelje”; društvo je oličenje straha, pomirenosti sa životom bez slobode. Sjeme zla urodilo je vladavinom željezne pesnice, gdje je stabilnost nacije, kao i inače, ideološka floskula kojom se maskiraju čudovišni zločini koji su omogućili ustroj nemalo sličan nacizmu u onoj mjeri u kojoj smo ga upoznali kroz povijest; film se nije potrudio biti mnogo suptilniji i dobar je to dio njegove snage, dio koji se mora nositi s moćnom vizualnošću, zapanjujućim monolozima/dijalozima, vrsno odrađenim ulogama.  Wachowski su se svojski potrudili oko scenarija koji je pitak poput dobre knjige, ispričavši nam po tko zna koji put priču o poretku koji se bezdušno utemeljio na davno prokušanim metodama ispiranja mozgova, vladavini propagande, cenzuri, nametnutoj religiji, lažnom patriotizmu.

V for Vendetta izuzetan je film o poretku i ljudima koji su uspjeli izbjeći katastrofe svjetskih razmjera: kugu, glad, neobjašnjive viruse. Takav je poredak, naravno, obilno ksenofobičan, Bog je isključivo na strani “ispravnih”, kojima su svi iole drugačiji (bojom, seksualnim opredjeljenjem, podrijetlom) prijetnja, sabotaža opstanka “jedva spašenog” društva sagrađenog na temeljima užasne laži. Opravdavaju se nedjela u danas zdravoj, očišćenoj državi, u kojoj su vrlo strogo kontrolirani (eliminirani) elementi koji bi ju mogli ugroziti. Uniformiranost, pokornost i podobnost su vrijednosti koje kotiraju visoko. Individualnost je crv koji izjeda. No ovo je, prije svega i više od svega, film o ideji i njenoj trajnosti i otpornosti, mogućnosti da preživi svakoga i sve.

Neobično poznanstvo misterioznog borca protiv nepravde, “V”-ja (Weaving) i djevojke E-Vey (Natalie Portman) provelo me kroz raskošno filmsko iskustvo, kroz priču kojoj i nenačitana slutim i zaplet i rasplet i kraj, no svejedno ostajem zadivljena skladom “V”-ovih verbanalija u rečenicama gdje svaka druga ili pet riječi zaredom počinju na slovo “v”. Jasno, oštra je, britka i hrabra kritika iščašenih društvenih vrijednosti, koja se očituje u vrsno oslikanim visoko pozicioniranim dužnosnicima države i crkve, u sramotnoj neljudskosti.

“V” nije tek tamo neki borac za ljudska prava. On nije Gandhi. O, da – teži ljudima vratiti izgubljenu nadu, no jasan je i motiv čiste, vrlo osobne i krvave osvete. Okarakteriziran teroristom i prijetnjom sustavu, pod maskom i simbolično i s dobrim razlogom koji nije skrivanje, podsjeća ljude na zaboravljenu urotu, boji mokre, prazne i ustrašene ulice zabranjenim notama, budi otupjela osjetila građana, ulijeva nadu u sapete duše. Bori se riječju i djelom, pripremljeno i znajući ishod.

The only Verdict is Vengeance, a Vendetta held as a Votive not in Vain, for the Value and Veracity of such shall one day Vindicate the Vigilant and the Virtous. Verily, this Vichyssoise of Verbiage Veers most Verbose.

Plijeni zapanjujuća dikcija i besprijekorno osmišljen i izveden „V“, te nam je na trenutak krivo što je Hugo do te mjere izvrstan pa skoro pomete ostale, ništa lošije odrađene uloge. No, on je film, njegova je kičma i dobrim dijelom meso, uz pametno odabranu pozadinu i likove koji su svojim nastupom dodatno osnažili ovu filmsku slasticu, u mnogim sporednim i prvoj klasi britanskih glumaca pametno podijeljenim ulogama. (Ne znam zbog čega sam na trenutak poželjela da je ulogu Evey dobila neka xy britanska glumica, iako izvedbi odista nemam što zamjeriti). Natalie je odradila jedan krasan lik zbog kojeg je film topliji, s više dimenzija, lik slučajem upleten u klupko; nehotice, Evey postaje leća kroz koju se prelamaju promjene u gledištima, stopljenim, začahurenim, ukalupljenim kockicama koje ponovno postaju jedinke i vraćaju se, poput Evey, na trnovit put svjesnoga. Pojedinci se, svejedno, poistovjećuju u segmentima koji su ljudski, a Portmanica se tu pokazala odličnim provodnikom.

Od prvoga se susreta s “V”-jem, njegovog teatralnog predstavljanja koje, nažalost, gubi jako mnogo u prijevodu, do veličanstvenog kraja, iz mene nije iscijedilo ništa suvislije od bremenitog, oduševljenjem ispunjenog “huh”.

Ovo je osveta koja se mora pogledati kako bi se osjetila. Zavidim onima koji će ga tek zavoljeti, iako je meni i drugi i treći izmamio bujicu emocija, ostavivši me zaštopanu razigranošću raspaljenih zvukova kojima me obasipao “veteran vodvilja”, uz vrstan soundtrack sklopljen iz glazbenih numera koje su bile i ostale prva liga. Akcija nije oslonac filma, no sasvim dovoljno je ima za ravnotežu, za jebeno savršenstvo.

Pametno uklopljenom simbolikom i osloncem na svega nekoliko boja koje su iznimno prokušana kombinacija, film dolazi do punog sjaja u blistavom, apokaliptičnom crescendu rušenja čak 22 tisuće crveno-crnih domina, gdje se nemilice sjeku scene konačnih obračuna s onima koji su ljude doveli u stanje krajnje apatije, orobivši ih osnova koje ih čine – ljudima, pojedincima sa svime što ih obilježava i/ili čini različitima. Vendetta se dotiče mnogih duboko osobnih no i političkih tema, mnoštvo je isto tako dubokih i zanimljivih likova, smiraja ljudskosti, buđenja iste, mnoštvo je poveznica kojih se film ne stidi. Čovjeku je lako naći se u nekome iz Vendette – pametnim, uvijek ispitujućim i  prijemčivim likovima poput Fincha, lako je naći se u osobi koja se, poput Evey, na oči razvija, formira, lako je shvatiti opsjednutost “V”-ovu. Vendetu. Lako je shvatiti zašto su ljudi toliko uživali radeći ovaj film.

Ovo je mračan, mučan i dosta depresivan film, kakvim god vam se učini u početku. Sveprisutna je emotivna i psihička tortura, a “V” je i ekstrem i čudovište stvoreno iz užasa, terorist koji udara na teror druge vrste, on je samoproglašeni vjesnik nemušte mase izgubljene u totalitarnom režimu; „V“ daje ideju, budi sjećanje na bogatstvo raznolikosti, on je sve samo ne obični akcijski (anti)junak ili tamo neki Zoro osvetnik. U padu mnogobrojnih maski koje ljude ujedinjuju u onome čemu se posvetio „V“ struji začet ili vraćen individualizam, a svejedno se pojedinci združuju u onome što bi ljudima trebalo biti zajedničko – ljudskost, valjda i prije svega. U anarhiji koja vjerojatno slijedi želimo očekivati novo i zdravije društvo.

Reče jedan čovjek: „Kao poznavatelj stripa, ne gledam ovaj film kao nešto što je mogao biti, već ono što jest. Ne tiče me se vaše političko opredjeljene. Biti protiv istrijebljenja bilo kakve vrste ne čini vas liberalnim. Čini vas humanim.“

U plusu ili u minusu, ovakav film ne ostavlja ravnodušnim – čak ni one koje ne oduševi.

 

9 komentara za “O za Osvetu (V for Vendetta, 2005.)

  • Jelena Djurdjic says:

    mene je tad oduševio

  • Vedrana Vlainić says:

    upravo se spremam ponovo ga pogledati. izvrstan film!

  • Gjuro says:

    I ja sam fan iako moram priznati da se ova maska izlizala otkako ju je preuzeo Occupy Wall Street (ali nije film kriv što inspirira ljude :)). Još da mi je znati koji kreten je to preveo kao “O za osvetu”.

  • Marin says:

    Kurčina od filma.

  • maxim says:

    Kada je film izašao mislio sam da je to neka bezvezna drama i nedavno na njega naišao oko pola jedan u noći na cinestar tv-u. Ujutro sam išao raditi i rekoh pogledat ću par minuta pa spavati. Jednostavno sam izgubio pojam o vremenu koliko je film dobar i pogledao do kraja i na moje veliko iznenađenje (ljubitelj sam sf-a) mogu ga svrstati među 20 najboljih filmova što sam gledao. Svakako pogledati!

  • Izabela says:

    meni čak nije biti toliko ‘mračan i depresivan’.možebiti zbog tog scenarija. izvrsno ostvarenje odista, pun je kup iz kojeg možeš kupiti elemente i analizirati ih!

  • swvi says:

    bravo max, izvrstan članak! također sam fan filma kao i ti, tako da, guštao sam čitajući ovo.

  • Vanja says:

    @swvi, sjećam se nekad davno, kad sam vrištala po forumu:
    “Zašto mi nikad nitko nije rekao da postoji ovaj film?”
    Kako tad, tako i danas.

  • Vanja says:

    @Znala sam, Marine, da ćemo biti sjever i jug kad je ovo u pitanju, ma jednostavno sam znala. 😀
    Zato ona posljednja rečenica.

Leave a Reply

Your email address will not be published.