Nikom ni riječi (Ne le dis à personne, 2006.)

Piše: Sven Mikulec

Nikom ni riječi (Ne le dis à personne, 2006., 131 min.)

Redatelj: Guillaume Canet

Glume: François Cluzet, Marie-Josée Croze, Kristin Scott Thomas, André Dussollier, Jean Rochefort, Marina Hands

 

Prije gotovo dvije godine, tada friški rookie na ovome portalu, danas starosjedioc Mihalj, javio se sa zanimljivom idejom. Napisat ću, kaže, top listu odličnih filmova za koje rulja vjerojatno nije ni čula. Mislim si, taj bi članak bio dobar, svi vole dobru preporuku, a i sam bog zna koliko sam se večeri pitao zašto nisam nabavio kakav novi biser za gledanje. Između ostaloga, kolega je taj put napisao:

Danas možete s nekoliko klikova otkriti što o nekom filmu misle najcjenjeniji filmski kritičari i Arsen Oremović, ali u vremenu koje je iza nas, oslanjali ste se na sreću, pa biste ponekad naletjeli na fantastičan film koji nije reklamirala televizija, posuđivali ga nekoliko puta i istinski uživali u njemu… I bio je vaše malo otkriće, vaša tajna koju ste ljubomorno čuvali, sve dok više tu tajnu niste mogli čuvati u sebi pa ste film počeli preporučivati vašim prijateljima, djevojkama. Željeli ste s nekim podijeliti iskustvo.

Toga je dana odlučio neke svoje tajne podijeliti s nama. Ja, s druge strane, večeras sjedim ovdje pred vama da predam štafetu dalje, bilo kome tko mi dovoljno vjeruje da mi je preuzme iz ruke. Koliko god to možda ironično s obzirom na naslov filma -spread the word, people. Ne le dis à personne jedan je prokleto dobar film.

Prošlo je osam godina otkako je Alexandreu Becku, doktoru obiteljske medicine, žena oteta i brutalno ubijena tijekom njihovog noćnog izleta u prirodu. Pronađen onesviješten na drvenom moliću uz jezero u kojem su se kupali, Beck je dugo vremena figurirao kao jedan od sumnjivaca policije, ali slučaj je uskoro bio zatvoren, a šokantna smrt njegove Margot pripisala se lokalnom serijskom ubojici. Nikad se ne oporavivši od gubitka supruge, Beck je nastavio životariti, svake godine godišnjicu smrti provodeći sa ženinim roditeljima, nikad ne skupivši dovoljno snage da se vrati na jezero koje mu je podarilo tisuću prekrasnih uspomena i jednu najtužniju moguću. Sada, međutim, nakon gotovo desetljeća, u inbox na mailu slijeće mu poruka koju je, čini se, poslala upravo Margot. Kako je to moguće? Postoji li netko dovoljno okrutan da se zajebava s takvim stvarima, ali, ako i postoji, kako bi mogao znati stvari koje su znali samo on i supruga? Nesposoban oduprijeti se udici koja mu je bačena ispred nosa, jednako zaljubljen u Margot kao i dok su zajedno odrastali, Alexandre kreće na putovanje koje bi ga moglo potpuno uništiti. Kako u emocionalnom smislu, tako i doslovce.

Što je to, dakle, toliko dobro ovdje? Zašto svim srcem preporučujem film koji na IMDb-u ima tek solidnih 7.5, jedva primjetnih i tek granično nadprosječnih u moru toliko bolje ocjenjenih naslova?

Odgovori su zbilja jednostavni. Film Guillaumea Caneta jednostavno ima sve ono što oduvijek tražim u dobrom filmu. Prvo, pametan je – priča ima smisla, ne vrijeđa inteligenciju gledatelja, nema rupa u scenariju niti nelogičnosti koje vas sili da progutate. Čini mi se da se radi o kvalitetnom tekstu sa smislenim, dobro razvijenim zapletima gdje se pazilo na svaki detalj. Drugo, napet je – od početka, dok tek slutimo što bi se moglo dogoditi mladom, sretnom paru, preko neizvjesne sredine kad bezbroj pitanja lebdi u zraku, do odličnoga razrješenja koje sam iščekivao gotovo jednako uzbuđen kao glavni lik, gledao sam u ekran potpuno uvučen u priču, izoliran od svega što se oko mene događalo. I treće, gluma je odlična – s poznatom Kristin Scott Thomas na stranu, upoznao sam neke zbilja kvalitetne francuske glumce koje, dakako, predvodi meni veliko otkriće, a inače poznata kazališna i filmska zvijezda François Cluzet (Les petits mouchoirs, Nedodirljivi). U slučaju da vam ova tri uvjeta, naizgled tako jednostavna za ispuniti a u praksi često pretvrd orah za veliki dio američkih trilera, nisu dovoljna da biste objeručke prihvatili ovaj francuski biser na koji vas pokušavam nagovoriti, dodat ću još jednu rečenicu iza koje odgovorno stojim: da se radi o američkom filmu, budite sigurni, apsolutno uvjereni, cijeli bi svijet brujao o fenomenalnom i osvježavajućem djelu koje budi nadu u toliko puta (nepravedno?) osporavanu američku produkciju.

Imaju i Ameri razloga biti zadovoljni: Canetov je film ustvari adaptacija uspješnog romana Tell No One poznatog spisatelja iz New Jerseyja, Harlana Cobena. Dakle, kombinacija američke ideje i francuske izvedbe u ovom ne tako uobičajenom slučaju „krađe“ u obrnutom smjeru (SAD-Europa) upalila je u potpunosti. Ne vjerujete mi? Pa ni ne morate, tko sam ipak ja u usporedbi s, recimo, Michaelom Caineom. On je prije dvije godine u svojoj autobiografiji (The Elephant to Hollywood) uvrstio Canetovo djelo na listu deset najboljih filmova svih vremena. Toliko daleko ne bih otišao, ali da se radi o samom vrhu trilera prošloga desetljeća, tako mi staža na FAK-u, sigurno ne potpisujemo samo Mihalj i ja.

Priči Alexandrea Becka, ako joj pružite pravu priliku, treba otprilike dvadeset minuta da postane i vašom pričom. Dok naš nesretni junak sjedi u ordinaciji i zuri u zaslon računala, u šoku i nevjerici promatrajući što mu je sletilo u inbox, osjećat ćete kako ste i sami nervozni, kako i vaše srce užurbano kuca, kako i vašu kičmu obuzimaju trnci kakve mogu uzrokavati samo ovakve poruke s „one strane“, iz ponora iz kojeg ne bi smjelo biti povratka. Ne, ovo nije nekakvo pretenciozno, spiritualno poigravanje temeljima religije. Ovo je čistokrvni triler, krimić s elementima drame, ovo je film zbog kojeg ću se budućih besposličarskih večeri puno češće okretati francuskim autorima i pričama koje čuče iza naslova koje ne znam izgovoriti kak’ spada.

Jezikom ovoga filma, le apsolutna preporuka u punom smislu tih riječi.

7 komentara za “Nikom ni riječi (Ne le dis à personne, 2006.)

  • Vanja says:

    “Tako mi staža na FAK-u” (genijalno :D, ovo mi je odsad zakletva), liste “osobnih” najboljih filmova ne fulaju a zadesili se i neki drugi koji su ljubomorni bili na “Ne le dis à personne” <3Famozna stvar

  • Marin says:

    Navikao sam da ljudi ne prihvataju olako moje preporuke, ali čekati dvije godine, Sven? Objasni se!!! 😀

  • Vanja says:

    ja prihvatim, ali nekad zaboravim “uvezati”, znam da mi je odnekud poznato 😀 a bome se desilo par puta.

  • Sven says:

    Ma nije da ti ne vjerujem, Marine, samo znaš kako je, ne stigne se uvijek sve. :S Nešto sam čitao stare tekstove, pa tako naišao i na tvoju listu, i sad idem redom :)

  • Vanja says:

    Meni je dosta toga ostalo u glavi, samo se ne sjetim da je nešto od toga zapravo bilo iz te liste. Što bi trebalo značiti, Marine, ne bi bilo loše još jednu. 😉

  • Sven says:

    Pogledao po treći put. Osjećaj i dalje vrlo ugodan 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.