Nikad me ne ostavljaj (2010.)

Piše: Sanja Kežman

Nikad me ne ostavljaj (Never Let Me Go, 2010.)

Redatelj: Mark Romanek

Glume: Keira Knightley, Carey Mulligan, Andrew Garfield, Charlotte Rampling, Sally Hawkins

 

Distopija. Da, rekla bih da je ovaj film upravo to. Kreiranje savršene noćne more iz koje se naposlijetku ne probudiš. Možda je tužna činjenica kako je nekim ljudima oduzeto pravo upravljanja vlastitim tijelom, ali opet, postavlja se pitanje – je li to zaista tako? Jesmo li zaista tek nedužni zarobljenici ili pak robovi vlastitih postupaka? Kao da čekamo amnestiju u nadi da će oduzeti gorčinu koja se nastanila u opipljivoj tvorevini od krvi i mesa koja nam je poklonjena da bismo nakratko prohujali ovim svijetom. Obično smo neobični. Podređeni uzvišenim silama koje su obmanile čovjeka da im služi u svojoj opijenosti nerazumljivog i neshvatljivog postojanja… U priči u koju nas vodi film, ljudsko postojanje još je manje razumljivo. Na neki uvrnuti način bitno, a zapravo nebitno, dokaz kako je čovjek samo marioneta. Što je ispravno, moralno, a što pogrešno i nedopustivo? Okruženi smo normama i pravilima koja je nametnuo netko tko je u njima pokušao pronaći izlaz iz neke naizgled bezizlazne situacije. Neki ljudi robuju pravilima, a drugi ih krše. I to debelo krše. Na kraju krajeva, postavlja se pitanje svrhe ljudskog postojanja i časti čovjeka kao najuzvišenijeg bića.

Ako ste od onih koji vole norme i nikad ne kršite barijere, hladni Nikad me ne ostavljaj zaista je savršen film koji će vas potaknuti na razmišljanje o izlasku iz granica zatvorene kutije. Film je snimljen prema istoimenom romanu japanskog pisca Kazua Ishigura, nastalog 2005. godine, a njegova nas priča vodi u 1978., u dječji internat Hailsham, gdje pratimo odrastanje i odnose troje glavnih likova – Kathy H (Carey Mulligan), Tommy (Andrew Garfield) i Ruth (Keira Knightley). Troje prijatelja, koji će se kasnije uplesti u pravi ljubavni trokut, laboratorijski su uzgojen eksperiment kako bi postali donori organa bolesnim ljudima. Njihovo postojanje svodi se na „zdrav duh u zdravom tijelu“ – održavanje fit forme kako bi bubrezi, srce, pluća i ostali korisni organi bili upotrebljivi u onome čemu su i namijenjeni – krpanju „pravih“ ljudi. Brutalno je kako je toj djeci zabranjen bilo kakav dodir s vanjskim svijetom, a još je brutalnija njihova vjera u sve što im je izrečeno, kao i činjenica da nitko osim učiteljice Lucy (Sally Hawkins) o njima ne razmišlja kao o osobama s dušom.

Nakon izlaska iz internata shvaćaju da se moraju suočiti sa ljubavnim nedaćama i kompleksnim odnosima (u čemu je Mulligan pokazala izvrsnu samokontrolu) dok iščekuju ponor realnosti vlastite sudbine. Iz nekog prijateljstva prelazimo u priču sve veće drame i očaja. Emocije sivih tonova, psihološka atmosfera i nježna priča o međuljudskim odnosima izuzetno su dobro ukomponirane u gotovo svakoj sceni, što na neki način postavlja gledatelja u kožu glavnih junaka i dopušta mu da u 103 minute, koliko film traje, živi njihov život – s istom bojazni i neizvjesnošću. Lagana i tmurna glazba kojom je film popraćen, kao i promišljenost i sporost same radnje, dodatno pojačavaju efekt depresivnosti, a dobro odrađena gluma u gledatelju izaziva empatiju i tugu do te mjere da se osjećaš nekako prljavo i shvatiš da biti čovjekom nije baš toliko časno. Ne znam kako bi se drukčije netko trebao osjećati dok gleda kako iz mlade osobe vade organ po organ i na kraju ga ostave da iskrvari umirući na hladnom operacijskom stolu. Pitam se kako bi se mi, slobodni ljudi, nosili sa činjenicom da nismo ljudska bića, već samo potrošni resurs? Vjerujem da je mnogima ta pojava nezamisliva. Isto tako, nepojmljiva je normala olakog prihvaćanja bezizlazne situacije, kao i nemogućnost buntovništva mladih prijatelja prema unaprijed predodređenoj sudbini.

Što se glumačke ekipe tiče, moram priznati da sam više očekivala od Keire Knightley – znam da može bolje odraditi svoje uloge –  u Atonementu (2007.) i Pride & Prejudice (2005.) bila je odlična, a ovdje ona njena prepoznatljiva ekspresija lica nije baš toliko došla do izražaja. Carey Mulligan me, s druge strane, iznenadila. Zapravo i nisam baš neki njen fan, niti poznajem previše njezin rad, ali je dobro odradila posao. Sve je nekako bilo na svome mjestu – razina hladnoće, srčanosti, dobrote, očaja, tuge – upravo potrebno dozirano za ulogu jedne naizgled nevoljene, samozatajne i „Pale sam na svijetu“ djevojke, koja odbrojava dane koje će provesti među živima. Andrew Garfield iza sebe ima nekoliko velikih uloga u možda ne baš toliko poznatim filmovima, ali imao je priliku raditi s „velikim facama“ kao što su Tom Cruise, Merly Streep i Robert Redford u Lions for Lambs (2007.), a svoje glumačko umijeće pokazao je dobivši glavnu ulogu u filmu Johna Crowleyja, kriminalističkoj drami Boy A (2007.). Nakon ovog filma, pak, dobio je jednu od glavnih uloga u The Social Network (2010.) – globalno poznatoj biografskoj drami koju smo vjerojatno svi pogledali. Osobno mi se sviđa njegov „acting“ i nekako je stvoren za filmove pomalo „teške“, deprimirajuće i pesimistične tematike, i smatram da takve uloge najbolje odrađuje. To je dokazao i ovdje – uloga zbunjenog  i povučenog mladića dobro mu pristaje.

Jedino što mi je nekako falilo, kako s njegove tako i sa strane Carey Mulligan, jest iskazivanje ljubavi jednog prema drugome. Pretpostavljam da je Mark Romanek želio da odabrana glumačka ekipa upravo tako odradi svoj zadatak – staloženost i realnost izvrsno je prikazana, ali nekako su mi u tom ljubavnom segmentu bili previše hladni za nekog tko je gotovo 20 godina čekao da bude s voljenom osobom. Ali s obzirom na tematiku, sve nedaće, očaj, nadu i unaprijed poznatu sudbinu, vjerojatno se u film ne bi uklopile scene neke neizmjerne sreće i veselja, tako da kada se sve zajedno zbroji i oduzme, zapravo su za ovaj film odabrani glumci koji „trpe“ takve uloge i koje ja osobno ne mogu zamisliti u nekim urnebesnim komedijama. Sve u svemu, iako se radi o mladoj ekipi, smatram da su i više nego dorasli zadatku.

Što reći osim da ovaj elegični film ostavlja veoma gorak okus u ustima. Priznajem da nisam mnogo očekivala od njega i, dok možda nije toliko razvikan, po mom ga mišljenju vrijedi pogledati. Ako ništa drugo, možda potakne malo ljudskosti i suosjećajnosti – nešto što je u nekima od nas davno preminulo.

10 komentara za “Nikad me ne ostavljaj (2010.)

  • Matea Rebrović says:

    Film je zbilja odličan,trebala bi ga još jedanput pogledat. ali toliko deprimira i naplakala sam se bome :/
    odlična recenzija!

  • Mateja says:

    ovo ću svakako morat pogledati, zvuči predobro!

  • Ante says:

    Nažalost, soundtrack mi je film učinio toliko patetičnim da sam ga jedva odgledao do kraja. :/

  • Izabela says:

    vrlo dobro :)

  • maxima says:

    Ideja je čudna, čak i odbojna u nekom segmetnu (čitaj, morbidna) :) ali bi se to moglo pogledati zbog Garfielda, te mlade nade …

    jako mi se sviđa tekst, iako nisam gledala film – dobro mi ga je primaknuo, barem u dijelu u kojem sam dopustila, dakle dobro je napisan 😀

  • Marin says:

    Tekst je, rekao bih, sasvim na mjestu.

    Jako dobar osvrt, sve što je vidjela cijenjena Sanja – vidio sam i ja.

    No, mene je film ostavio poprilično ravnodušnim. A to, za moj ukus, nikada nije dobro.

    Iako, ako ćemo biti blesavi, možda je Romanek upravo to htio: ostaviti nas ravnodušnim, neekspresivnim…baš k’o svoje glavne junake.

    Ali…

  • ivan says:

    opširna i kvalitetna recenzija, sve je pokriveno…potaknut recenzijom pogledao film, i stvarno je čudan, morbidan, radnja pomalo bolesna….valjda nešto slično nikad neće zaživjet u stvarnosti :)

  • Dragana says:

    Odličan film koji te ostavlja u čudnom ‘stanju’ nakon što si ga pogledao i izvrsna recenzija!

    @ivane – pomalo je bespotrebno stvaranje čitavih ljudskih ‘resursa’ radi upotrebe organa. dovoljno bi bilo stvoriti/klonirati ‘samo’ organe (što već jest moguće).

  • x men says:

    Jako depresivan film!

  • Anonymous says:

    Zanima me dali je ovaj mali djecak tommy stvarno Andrew Garfield ili je neko drugi jer me cudi da u neki djelovima je velik a u nekim mal dal je po istinitom dogadjaju stvarno sam sr razbolila gledajuci ovaj film mnogo je tuzan II nemogu da zamislim da tommy je bio puno sladak dok je bio mali i kad je odrastao svi su u filmu umrli jer nemogu opisati taj osjecaj stvarno vrijedi pogledati

Leave a Reply

Your email address will not be published.