Nestala bez traga (2007.)

Piše: Vedrana Vlainić

Dennis Lehane američki je pisac krimića, široj publici vjerojatno najpoznatiji po tome što je iz njegovog pera izašlo nekoliko literarnih predložaka pretvorenih u odlične filmove. Prvi je to učinio Clint Eastwood s fantastičnom Mystic River, a njegov primjer slijedili su veliki Martin Scorsese (Shutter Island) i još jedan glumac koji se odlučio primiti redateljske palice, Ben Affleck. Nakon trijumfa sa scenarijem za Good Will Hunting, Affleck je svoj niz od deset godina loših filmova odlučio prekinuti ulogom kakvu dotada još nije igrao – onom čovjeka iza kamere. Uloga je to koju bi bez problema mogli nazvati njegovom ulogom karijere, jer je njegov redateljski prvijenac jedan od najinteresantnijih i moralno najzahtjevnijih filmova unazad par godina koji je vinuo vječito kritički blaćenog Afflecka u sam vrh aktualnog holivudskog miljea.

Gone Baby Gone Affleckova je posveta ujedno i omiljenoj knjizi i gradu u kojemu je odrastao. U tmurnom bostonskom kvartu Dorchesteru oteta je četverogodišnja djevojčica i lokalni privatni istražitelj Patrick Kenzie (Casey Affleck) unajmljen je kako bi pomogao u istrazi. Od samog početka, slučaj nema previše smisla. Naizgled nema motiva, modus operandi potencijalnih pedofila u okolici se ne podudara, a čak niti prljavi detalji iz života neodgovorne majke narkomanke (Amy Ryan) nisu djelići slagalice, već okvir krive veličine i oblika, u koji kao da netko silom želi ugurati djevojčičin nestanak i nazvati slučaj riješenim. Kenzie se malo pomalo upliće u misterij puno širi od naizgled jednostavnog slučaja obračuna lokalnih narko-šefova, i gledatelj se zajedno s njim pronalazi u grčevitoj unutarnjoj borbi između svojevrsne etike koju zahtijeva određena situacija i univerzalnih moralnih načela. Na prvi pogled, Gone Baby Gone napeta je detektivska priča o nestaloj djevojčici i dvoje privatnih istražitelja koji su angažirani da je pronađu. No, priča vrlo brzo nadilazi vlastite granice i transformira se u uznemirujuć prikaz užasavajuće realnih likova, koji nam kroz mnogo više od pedeset nijansi sive vrlo jasno daju do znanja da nitko od nas ne može sa sigurnošću procijeniti što je ispravno, a što nije.

1

Uvijek izrazito cijenim filmove koji čovjeka natjeraju da preispita vrijednosti koje su osnova našeg društva i moralne smjernice s kojima smo odgojeni. Gone Baby Gone jedan je od tih filmova. Film je to koji uspjeva izvrsno iskombinirati okršaje pištoljima, jurnjavu i barske tučnjave s elementima nekih od najboljih klasičnih krimića i, možda ne baš toplom, ali svakako vrlo ljudskom dramom, te ostaje u podsvijesti još dugo nakon gledanja. Affleck hrabro ulazi u okršaj s nekim vrlo osjetljivim temama i ne boji se prikazati svoje junake u manje laskavom svjetlu i, u konačnici, gledateljima prezentira vrlo bogato iskustvo, koje će zainteresirati i širu publiku, kao i zadovoljiti one koji traže nešto zahtjevniji filmski zalogaj.

Osim što se prihvatio režije, Ben Affleck adaptirao je i scenarij u suradnji s Aaronom Stockhardom. Kada bih tražila zamjerke, rekla bih da film možda malo pati od silne količine detalja koje je Affleck pokušao ubaciti, kako bi film učinio što vjernijim knjizi. Upravo zato daleko jačim od pomalo nesuvislog početka smatram srednji dio, koji nije dio originalnog predloška, već je ubačen kao svojevrsni most između početnog slučaja i konačnog raspleta. Nisam uvijek pobornik odskakanja od literarnog predloška, ali ovaj film bi mogao poslužiti kao školski primjer kako to izvesti onako kako treba. Umetnuti dio o još jednoj otmici, ovoga puta dječaka, istovremeno navodi Kenzieja i gledatelja na krivi trag, služi kao idealna podloga za razradu Kenziejeva karaktera i odlično postavlja teren za završnicu koja ostavlja bez daha. Iako nema nekog bijesnog preokreta, kraj se suptilno otkriva kako svaka sljedeća priča prodire sve dublje u trulu jezgru našeg društva, slojevi jedan po jedan otpadaju, i moralna dilema u samom centru priče udara tako nenadano, da gledatelj uopće nema osjećaj da je takav kraj naslutio već puno ranije. Affleck drži apsolutnu kontrolu nad ovom sadržajno bogatom radnjom, uspješno hvata sve niti bez da gubi na dinamici, i veže ih u pitku, zaokruženu priču.

3

Još je jedna stvar koja čini Afflecka boljim redateljem nego što je ikad bio glumac, a to je njegov divan osjećaj za prostor. Njegove filmove uvijek krasi određena vrsta urbane atmosferičnosti koja ih čini autentičnijima od većine drugih slične tematike. Tmurne ulice radničkog bostonskog kvarta, krcate propalim snovima i disfunkcionalnim obiteljima, prikazane su bez trunke uljepšavanja. Sâm grad je lik za sebe, i iz svakog kadra stiče se dojam da braća Affleck temeljito poznaju Boston, od užurbanih ulica sve do najprljavijih kutaka sumnjivih kvartovskih bircuza.

Lik Patricka Kenzieja junak je čitave serije Lehaneovih romana, a ovdje ga je izvrsno utjelovio Benov mlađi brat Casey. Iako vidno pod utjecajem detektivskih filmova u noir stilu, Kenzie ipak odudara od tipičnog stereotipa, prvenstveno time što nije vuk samotnjak, već koristi brojna poznanstva kako bi saznao stvari koje policija ne može. Možda je malo pretenciozno od mene, ali povukla bih paralelu sa Seanom Pennom u već spomenutoj Mystic River u kontekstu jednog složenog karaktera koji je iznešen ne bijesnim izljevima emocija, već sirovom, izvrsno kontroliranom snagom pogleda. Svakako nije lako prihvatiti teret čitave radnje i iznijeti je do kraja, pogotovo u trenucima kad ekran dijeli s velikanima poput Morgana Freemana ili fantastičnog Eda Harrisa u jednoj od njegovih najboljih uloga, no Afflecku junioru to, s naizgled nevjerojatnom lakoćom, polazi za rukom. Casey Affleck se uvijek nekako drži „ispod radara“ i bira manje eksponirane uloge koje, zauzvrat, pokazuju čitav dijapazon njegovog glumačkog izražaja. Ovdje, u emocionalno vrlo zahtjevnoj ulozi, definitivno daje do znanja svima koji imaju dva zdrava oka da starijeg brata bezobrazno šiša po pitanju talenta.

2>

Ovo nije samo još jedan film o otmici djeteta. Ovo je film o ljudima. O društvu koje je izgubilo svu svoju ljepotu i nevinost, koju čak niti djeca, najčišća i najbezazlenija među nama, ne mogu više vratiti. O tome kako čak i oni moralno najispravniji mogu učiniti strašne stvari ako vjeruju da ih čine za neko veće dobro. A s druge strane, tu su i oni puno manje „vrijedni“, koji neprestano protraćuju pružene im prilike i opet iznova dokazuju da se neki ljudi nikad ne mijenjaju. I upravo takvi doprinose tome da ovaj film ostavlja izuzetno gorak okus u ustima. Gone Baby Gone ne pokušava impresionirati nekom izuzetnom dubinom, nabrijanim zapletima ili filozofiranjem o smislu života, već samo postavlja jedno teško pitanje – ako je nešto „ispravno“, podrazumijeva li se da je svaka odluka koja vodi ka tome automatski ispravna? Što se, suštinski, svodi na onu ‘cilj opravdava sredstvo’. Je li itko od centralnih likova postupio „ispravno“? Vrlo jednostavno rečeno – nije. Ali tko smo mi da sudimo čiji je postupak bio manje „kriv“, kada je toliko jasno vidljivo da je svatko od njih postupio po svojoj vlastitoj savjesti. Poanta cijele priče nije bila prilika za gledatelja da upire prstom i moralizira o tome kako se nešto trebalo ili nije trebalo napraviti. Ovaj film tek je portret čovjeka koji je u određenom trenutku, u određenoj situaciji, svjesno donio odluku s čijim posljedicama je sada prisiljen živjeti, a mali Casey sa svojim milim pogledom i Benovim jagodičnim kostima briljira u svakom kadru.

Ben Affleck svojim je redateljski debijem dokazao da može napraviti film dostojan da stane uz bok nekima od najboljih naslova proteklog desetljeća. Dok je za, na početku spomenutog, Eastwooda teško reći gdje ga je veći užitak gledati – ispred kamere ili iza nje, dobrom starom Benu svakako bih preporučila da se koncentrira na ovo potonje, a velika platna prepusti svom ljepšem i talentiranijem braci. Affleck je svakako zaslužio da ga se počne ozbiljno shvaćati, a napokon je i dočekao da se njegovo ime počne spominjati u kontekstu dobrog filma. Good for you, Ben! Samo tako nastavi!

5 komentara za “Nestala bez traga (2007.)

  • HRvoje says:

    Jako kvalitetan film. Mali Affleck po običaju iritantan, no zato briljiraju Harris i neponovljivi Morgan. Palac gore i za redatelja!

  • Sven Mikulec says:

    Mali Affleck po običaju odličan, a u svemu ostalome se slažem s HRvojem.

  • jelena says:

    mali affleck je srculence

    inače sam istripovala da je marko pisao tekst i čitam ovo “mali Casey sa svojim milim pogledom i Benovim jagodičnim kostima”…razonoda niotkuda 😀

  • Trampi Švorc says:

    Potpisujem!
    Slažem se sa svakim elementom obrađenim u napisanome!
    Film jako nalikuje na Mističnu rijeku, ne samo zbog istog autora priče, nego i zbog atmosfere i nekih smjernica kad je riječ o likovima.

  • Silvija says:

    Kvalitetna recenzija.

Leave a Reply

Your email address will not be published.