Nestajanje (2004.)

Piše: Vanja

Nestajanje (El Maquinista/The Machinist, 2004.)

Režija: Brad Anderson

Glume: Christian Bale, Jennifer Jason Leigh, Aitana Sánchez-Gijón, Michael Ironside, John Sharian

Nije teško shvatiti kako čovjek lako uspije unutar objektivne stvarnosti izgraditi onu drugu. Nije čak teško ni shvatiti koliko ta druga, koliko god subjektivna bila, može izgledati stvarno jer je u datom trenutku to što jest – stvarnost, trenutak, minuta, sati ili mjeseci proživljavanja u nekom limbu koji si valjda čovjekova podsvijest nametne kao jedini način borbe s problemima one stvarnosti, koja ostane s prave strane ogledala. The Machinist je upravo film koji je sposoban pružiti atmosferu nelagode, misterije, tuge, no i dubokog promišljanja što i koliko je zapravo potrebno da bi se uništio život i kako čovjek može zaboraviti tko je i zbog čega mu se snovi svode na tek sekunde krpica rastrganih i bez značenja. Nesanica uvijek za sobom vuče teži put borbe s danom, no ovakva nesanica, ovakav zid između dva života od kojih su oba stvarna, neviđena je i izuzetno predočena u filmu.

Trevora Reznika (Christian Bale) upoznajemo kao jezivog skeleta od čovjeka, toliko bijednog i mršavog da mu i prostitutka Stevie s kojom se redovito druži (odlična Jennifer Jason Leigh) s pravom veli kako ga ne bi ni bilo da je još i gram mršaviji. Ono što nitko, pa ni sam Trevor ne zna, je činjenica da on zapravo nesvjesno živi pakao od života ili nešto tomu vrlo slično. Jedino pravo pitanje od početka filma daje naslutiti da se tu radi o mnogo više toga no što uspijevamo sastaviti dok gledamo – „Who are you?“ na sticker papiriću na frižideru tek je jedan od kamenčića na putu ka konačnoj spoznaji. Trevor radi u tvornici. Trevor ne živi. On je tek izgovor postojanja na nekom končiću, ako i toliko. Trevor opsesivno pere ruke sredstvima za izbjeljivanje, struže četkicom za zube fuge u kupatilu i ne spava već godinu dana. On postoji u nekom međusvijetu, među strojevima, u tmurnom stanu, pod tmurnim nebom konstantno paranim munjama, nebom koje je tako ljubičasto-sivo-jadno da izgleda upravo poput Trevora, koji, opet, uvijek izgleda izubijan, na rubu, bijedan. Zna li on što ga je bacilo u ovaj užas između jave i sna koji proživljava u nekoj drugoj dimenziji, ako uspješnim možemo nazvati tek i samo preživljavanje? Zna li on koliko maleni djelić zatočene podsvijesti može utjecati na njegov život ukoliko mu popusti da preuzme nadzor, što je u ovom slučaju učinio, vjerojatno nesvjesno?

U konstantnom i neobjašnjivom trajanju i postojanju između jave i sna, Trevor se osjeća uhođenim. Netko mu ulazi u stan, ostavlja čudne poruke, a i na poslu primjećuje ljude kojih prije nije bilo. Neispavanost, umor i pothranjenost uzimaju danak u nehotičnom paljenju stroja koji će ozlijediti kolegu Millera (Michael Ironside) u tvornici. Isti problemi prouzročit će promjene ponašanja radnih kolega, no nisu se promijenili oni već on, no potrebno je valjda više od godinu dana da mu to tek počne bljeskati; ali čemu, kad su sitne natruhe prave stvarnosti dovoljno jasne i govore same za sebe, čemu kad on svakom sekundom gubi snagu i psihofizičku moć da ih dohvati, poveže i izveze se iz noćne more koja traje dulje no što ijedno normalno ljudsko biće može podnijeti a da ne izgubi um.

Što je Trevora dovelo u ovakvo stanje? Obično se ljudi ne rađaju niti postaju takvima preko noći. Odgovor je frapantan iako jednostavan jer on leži u moći ljudskog uma da si oplete mrežu kojom će se skriti od odgovornosti, no nesvjestan da je iz takve mreže gotovo nevjerojatno izaći. The Machinist je sretno snimljen na, čovjek bi rekao, nepostojećim lokacijama nekog međuzemlja, između dana i noći, između jave i sna. Naglašene nijanse sive boje ga namjenski bacaju kako u misteriju, tako i u čisti psihološki horor, gdje gledatelj cijeli film pokušava prokljuviti otkud ovakav neprilagođen tip tu, zašto, otkad, kako i koliko će još uspjeti a da se potpuno ne raspadne u komadiće koje više nitko neće uspjeti sastaviti. Trevor se, čini se, uvjetno rečeno psihološki rastočio i zatim naslijepo slijepio u tog zastrašujućeg anoreksičara, ostavljajući bitne komadiće izvan slagalice i tako pobjegavši sam od sebe, postavši noćna mora prije svega čovjeku koji je bio, no bome i onome, koji je postao.

Priznajem, valjda je samo Memento Christophera Nolana imao na mene sličan utjecaj, iako je The Machinist možda i bolji primjer bespuća ljudske podsvijesti, psihofizičkog nestajanja i propadanja na oči gledatelja. Zagonetka kojom redatelj obilno zaokružuje ovaj film od početka do kraja je nevjerojatna, savršena i jasna, no vrlo teška za posložiti otprve.

Izvedba Christiana Balea nema zapravo veze s time što je za ulogu morao smršavjeti valjda dvadeset kilograma, do one vizualne koja je zbilja strahovito jaka, jer je njegova gluma, kao i inače, neosporno besprijekorna. Trevora Reznika bi, onakav kakvim ga ja kao glumca smatram, Bale odglumio i „lijevom rukom“, no činjenica je da njegov pothranjen lik, koji kao da je utekao iz koncentracijskog logora, uvelike pojačava dojam njegovog primjetnog gubljenja ma i najmanje veze sa stvarnošću, jer uz nesanicu je normalno da čovjek nit’ jede nit’ živi nit’ diše – a uz godinu dana nesanice, ni ne čeka ga ništa drugo već „Nestajanje“ (prilično sretan prijevod, vjerujem, iako će kraj filma označiti nešto posve drugo). Uvijek zarastao u dvodnevnu bradu, zamućena i umorna pogleda, svejedno svjestan da velik dio slagalice nedostaje, Trevor ispija kave u tri ujutro, ugodno ćaskajući s konobaricom Marie (Aitana Sánchez-Gijón) koja ga već dobro poznaje i ponavlja riječi s početka, da će nestati i rastočiti se. Vodi nju i njenog malog sina van, na izlet, gdje se, slikajući njih dvoje foto-aparatom, osjeća u najmanju ruku dovoljno čudno da i gledatelju počinje biti nelagodno. Uz napad koji će Marijin sin doživjeti u tzv. „Kući strave i užasa“, Trevor si dodatno produbljuje osjećaj grizodušja. U jednom sam trenutku pomislila da će početi piti izbjeljivač ne bi li i to saprao poput ostaloga, što već guli u masi gotovo mazohistički opsesivnih scena.

Uz dobro poznatog hanging Boba na papiriću i zagonetku s tek jednim zadatim slovom, Trevor se i dalje daje u potragu kroz još jednu slijepu ulicu pokušavajući se izboriti protiv demona koji ga sve jače proždiru. Ivan (John Sharian) je tek oličenje njegove more, koja nije ni noćna ni dnevna već isprebijana, a sigurno nije jedina; ma koliko bijedan, slab i jadan, on će se s nekima morati sukobiti u onolikoj mjeru u kojoj izbjegava sukob sa samim sobom. Stevie (J. J. Leigh) će se u određenom dijelu filma pokazati kao još jedan putokaz ka spoznaji koju će biti vrlo teško prihvatiti, iako je kudikamo teže živjeti s potisnutom krivnjom, među imaginarnim osobama, dozvoliti da krpice podsvijesti promijene život u vizualno vrlo atraktivan užas. Ne govorim atraktivan u smislu lijep, nego drugačiji i posve osvježavajući, jer tu ništa nije lijepo i sve je ciljano mračno, iznijansirano čelikom tvorničkih strojeva, u čemu sve što je živo izgleda gladno svjetlosti i života, iscijeđeno poput glavnog protagoniste. Jasne su korelacije između knjige koju drži na krilu, jasna je krivnja, no nije posve jasan zločin. Još.

Nije problem ovaj film sagledati iz drugog kuta i svrstati ga u nekakvo andersonovsko darkersko prepucavanje koje nam predočava nemoguć scenarij i objektivno nemoguć način preživljavanja unutarnje katarze, katastrofe i samog života, no sklona sam misliti da većina gledatelja svejedno shvaća svu njegovu vrijednost. Svo to sivilo, crnilo, sjene, odrazi i tek poneka mrlja crvenoga (šestice, krv ili automobil – je li bitno?) savršeno prate Trevora Reznika u njegovom očajnom čistilištu u koje se očito doveo sam. Nerijetko se gledatelj upita je li išta od onoga što se dešava zbilja ili je sve samo podsvijest, jer praktično je svejedno proždiru li čovjeka takvi demoni u stvarnosti ili u nekom limbu. Jasno je svakome još u startu da kakav god će biti kraj i kakvi god su vrazi koji ga progone – to neće biti lijepo jer je konačni obračun sa samim sobom vjerojatno jedini put iz čistilišta. Konačna spoznaja, jednogodišnje rovanje po sjećanjima i bukvalno „oslobađanje kroz zatočenje“, a ne obratno, podarit će Trevoru mir i san.

Ostalih se likova osim Trevora, primjetit će svatko, nisam dovoljno „dotakla“. Zašto? Pa, vjerujem ne zbog toga što ih je Baleova izvedba pomela ili ja sam slaba na njega ili drugi su slabiji od njega – ne, već upravo zbog toga što je, vjerujem, redatelj film zamislio takvim, kakav je ispao – gdje Trevor Reznik jest jednakoNestajanje“, a ostali su tek sitni djelići velike, rasturene slagalice koju on uporno i bezuspješno pokušava sastaviti do samoga kraja. Uz vrlo adekvatnu sivo-metallic glazbenu pozadinu, nebrojene hintove tipa Dostojevskog i njegovog „Idiota“, ceste 66 i još koječega,  čudni no u konačnici vrlo objašnjivi svijet čovjeka koji se figurativno vješa onime što je počinio izuzetna je priča od početka do kraja, začinjena zločinom, bjekstvom, opsesijom, kaznom i oslobođenjem.

A little guilt goes miles away. Treba li se misliti dokle onda ide kamion pun krivnje? „El Maquinista“ ili… „Nestajanje“ je film o kojem se može knjiga napisati, no ja više ne uspijevam jer mi je mozak tijesan svaki put kad o njemu razmišljam. Gledanje toplo preporučam, definitivno ne samo zbog toga da čovjek vidi užas koji je Christian Bale od sebe morao napraviti za ovu ulogu, što je, vjerujem, ipak za pohvalu jer to je žrtva i posvećenost onome što se radi. Film treba pogledati jer je vrijedan, vizualno vrlo izazovan, psihološki izuzetno složen i intrigantan, no pored svega toga nevjerojatno lijep u svom tom užasu sivila, mršavila i psihičkog bola koji se bukvalno dotakne i gledatelja kroz ekran, ako se prepustite dovoljno. Jedan je… od onih, poslije kojih vas zadugo ništa ne može izvaditi van, da. Ovo zasigurno nije jedini ovakav film, no rijetko koji jednostavno a opet komplicirano, od početka do kraja, ovako uvjerljivo pleše na granici Zone sumraka.

4 komentara za “Nestajanje (2004.)

  • Sven Mikulec says:

    Stvarno biser od filma i izvrsna recenzija, Vanja. Baš je gušt bio čitati.

    Samo da spomenem, 30ak kila je izgubio frajer. :)

  • Vanja says:

    Hvala, Sven 😀

    … da, kad već izgubiš 20… onda je svejedno (nisam puno obraćala pozornost na takve detalje, znam da je mnogo, to mi je više podatak za neku top list 😀 )

  • Izabela says:

    Jako dobra recenzija :)

  • Vanja says:

    Hvala. No iznova se čudim koliko mi kod meni atraktivnih filmova često ne pođe za rukom u potpunosti prenijeti ono što imam u glavi 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.