Neprijatelj (2013.)

Piše: Damjan Raknić

Pogledavši tri od četiri filma kanadskog redatelja Denisa Villeneuvea (Incendies, Polytechnique i Prisoners) s velikim entuzijazmom sam dočekao gledanje Enemyja, njegovu drugu suradnju s Jakeom Gyllenhaalom (premda je Enemy snimljen iste godine kao i Prisoners, Enemy je prvi završen). Enemy je adaptacija romana Dvojnik (The Double) Josea Saramaga te se sudeći po samom naslovu može pretpostaviti okviran sadržaj priče pa o njemu neće biti riječi, odnosno neće biti konkretnih opaski. Bilo kakav pokušaj čak i šturog opisa radnje u tom smislu nije dobar za gledatelja i svakako preporučujem gledanje ovog filma na hladno, bez ikakvog znanja o čemu se radi.

Zašto ovakva ograda? Enemy je prije svega film specifičnog ugođaja, nečega čega u većini modernih filmova ima sve manje i manje. Uz to, i ovisno o svom angažmanu, gledatelj će iz priče izvući manje ili više, ali njegovo možebitno uživanje upravo će o količini angažmana i ovisiti. Enemy je organiziran kao zagonetka koju će strpljivi gledatelj polako sastavljati, no nisam siguran da ju je moguće do kraja složiti na „zadovoljavajuć“ način. Kao što je već rečeno, stupanj kompleksnosti koju će gledatelj pridati svakoj replici, svakoj promjeni perspektive, svakoj karakternoj motivaciji, itd., poslat će ga na put do „istine“ koju možda neće moći pronaći. Je li poanta, kroz zamršenu strukturu, namjerno do kraja skrivena, čineći je nedostižnom, ili je skrivena dvojbenim odlukama uključivanja u priču momenata koji su unutra samo da zbune?

1

Na simboličkom planu, film gledatelju dobro komunicira konotacije pojedinih scena, ali rad koji je na licu mjesta potrebno uložiti u dešifriranje tih simbola možda je prezahtjevan. Može li to uistinu biti minus, to je već svjetonazorsko pitanje, ali da predstavlja kamen spoticanja – svakako. Ako za određeni aspekt priče postoji nekoliko ravnopravnih objašnjenja, sklon sam vjerovati da niti jedno od tih rješenja nije ono pravo. Nadalje, ako napustimo želju da dobijemo „zadovoljavajuć“ odgovor na sve tajne koje film prezentira, znači li to da mi nismo uspjeli ili da filmaš nije uspio? Međutim, ako su određene ideje dobro prenesene, smanjuje li činjenica da je toliko truda uneseno u skrivanje i krive navode njihovu vrijednost s obzirom na to da su dio tako teško razumljive cjeline? Opet kažem, ako svi ključevi koje smo dobili otvaraju vrata, je li na kraju krajeva bitno s kojim smo ih otključali?

Priča je stoga onoliko jednostavna koliko se čini, ali i onoliko kompleksna koliko gledatelj želi da bude. Tako scenaristički rad Javiera Gullóna zaslužuje pohvalu s jedne strane, dok s druge istovremeno postoji jedan ozbiljniji nedostatak. Vjerojatno želeći zadržati auru misterije koja je perpetuirana u priči od samog početka, Gullón scene drži kratkima, a dijaloške izmjene između likova vrlo šturima. Dramaturgija konflikta tako pati budući da scene vrlo često završavaju taman u trenutku kada bi se trenutni konflikt prisutan u sceni mogao (i trebao) razviti. Likovi tako u ključnim trenucima ne guraju situaciju u kojoj su se našli do kraja. Upravo zbog takvog načina pripovijedanja, potpuna uronjenost u vrlo zanimljiv sadržaj nije moguća, a film kao cjelina pati.

1ryan

Gledatelj će vrlo brzo tijekom gledanja osjetiti određenu klaustrofobičnu notu. Aktivni likovi uglavnom interagiraju samo međusobno, kao da nisu dio svijeta u kojem obitavaju. Film je ugodnog tempa i dopušta kako priči, tako i likovima da dišu, misle i djeluju, rukovodeći se mahom emotivnim impulsima. Glumački rad prisutan u filmu odličan je, a ansambl predvodi Jake Gyllenhaal u dvostrukoj ulozi, no za njim ne zaostaju njegove tri partnerice, Sarah Gadon (A Dangerous Method), Mélanie Laurent (Inglorious Basterds) i Isabella Rossellini. Premda likovi koje Gyllenhaal glumi izgledaju identično, njihovi karakteri ne mogu biti različitiji i stoga je zanimljivo gledati njegovu transformaciju, također ključnu za praćenje priče. Sarah Gadon za mene je bila pravo otkriće u A Dangerous Method, gdje je zasjenila puno poznatiju Keiru Knightley, a u Enemyju pokazuje da se na nju ozbiljno može računati u budućnosti.

Villeneuve vješto barata kamerom u prostoru, nerijetko iznimno skučenom, a pogotovo zanimljivo koristi kombinaciju fokusa i duljine kadra za apostrofiranje emotivnih stanja. Kompozicija mu je izvrsna, što dopušta direktoru fotografije Nicolasu Bolducu da koristi skromnu, ali vrlo efektivnu paletu svega nekoliko boja, kombinirajući zlatnu s nijansama smeđe i bež. Za stvaranje ugođaja također je zaslužna minimalistička, ali ništa manje sugestivna glazba dvojca Dannyja Bensija i Saundera Jurriaansa (Martha Marcy May Marlene). Mnogi glazbeni potezi podsjećaju na ritam koraka paukova, važan vizualni motiv koji se proteže kroz cijeli film.

2

Zaključno, Enemy je zagonetan i vrlo bogat film koji gledatelju ne daje puno, ali istovremeno ga zatrpava s informacijama koje možda nisu do kraja iskoristive. Taj aspekt čini priču ponešto frustrirajućom, ali ovaj osjećaj ne prevladava jer će gledatelj biti preokupiran sastavljanjem i rastavljanjem ove, unatoč svemu, vrlo zanimljive priče o muško-ženskim odnosima i pitanjima identiteta. Jake Gyllenhaal, Sarah Gadon i Mélanie Laurent briljiraju, vođeni (iznimno) mirnom rukom kanadskoga redatelja. Vizualni jezik filma je kompleksan, no ugodan za praćenje zbog odličnog tempa i dovoljno narativnih iznenađenja, ali i zbog vrhunske fotografije i atmosferične glazbe.

2 komentara za “Neprijatelj (2013.)

  • trivia says:

    izvrstan film, ko stvoren za diskusiju nakon gledanja.

  • Carlito says:

    izbaciti takva dva trilera, u tako kratkom roku, bez previše pompe, može samo villeneuve. već je s maelström najavio briljantne stvari.

Leave a Reply

Your email address will not be published.