Naša majka (Incendies, 2010.)

Piše: Ana Zupcic

Naša majka (Incendies, 2010., Kanada/Francuska, 130 min.)

Režija: Denis Villeneuve

Scenarij: Denis Villeneuve

Glume: Lubna Azabel, Mélissa Désormeaux-Poulin, Maxim Gaudette, Rémy Girard, Allen Altman

 

Ponekad jednostavno poželite pogledati jako dobar film – film koji vam angažira kognitivne i emotivne mehanizme i koji vas obogati novim znanjima i pruži vam pogled u drugačiji svijet. Za takvo nešto, ovaj je izbor bio pun pogodak.  Naša majka (u hrvatskom prijevodu s patetičnim prizvukom) filmska je slagalica sporog ali sigurnog ritma koja me prikovala za stolicu. Puno malih priča precizno se slažu jedna pored druge tijekom 130 minuta, da bi se na kraju ukazala fascinantna kompletna slika.

Kad blizancima Simonu (Maxim Gaudette) i Jeanne (Mélissa Désormeaux-Poulin) umre majka Naval (Lubna Azabel) , u svojoj neobičnoj oporuci ostavlja im više tajni nego istina te nekoliko nesvakidašnjih zadaća. Njezina je želja da pronađu svog brata za kojeg nisu ni znali da postoji te oca, za kojeg su mislili da je mrtav, i da im dostave njezina pisma. Jeanne i Simon moraju krenuti majčinim tragovima na Bliski istok, otkud je prije mnogo godina ona emigrirala u Kanadu. Tamo im se preokrene sve što su mislili da znaju o svojoj majci i malo-pomalo otkrivaju šokantnu istinu o svom rođenju i majčinoj životnoj priči prije njih, kao u nekom drugom životu, koja je u arapskim krajevima već desetljećima poznata kao „Žena koja pjeva“.

Zajedno s putovanjem blizanaca, putuje i priča. Dok Jeanne leti na Bliski istok, mi letimo u Navalinu prošlost putem retrospektivnih segmenata koji paralelno nadopunjuju potragu blizanaca koja se odvija u 2009. godini. Iako film uporno odbija definirati točno mjesto događanja, to nam ne smeta jer je od zemljopisnog odredišta puno važnije putovanje prema istini. Nabijen tihim i nesenzacionalističkim emocijama, koje su upravo zbog toga još snažnije te prepun fascinantnih i realnih scena ljudske patnje i žrtve, ali i agresivnosti i bespoštednog ubijanja u ime vjere i političkih ideala, ovaj film daje priču o granicama izdržljivosti jedne žene kojoj je bilo oduzeto sve, a počelo je time što je osramotila obitelj zaljubivši se u krivog čovjeka. Priklanjanje ili pobuna protiv načina odgoja arapskih žena, vojnici sa svetačkim ikonama na puškama, nagon za samoodržanjem, ‘specifičan’ moralni kodeks šefa paravojnih snaga – sve to isprepleteno je s pitanjima traganja za istinom i majčinom željom da joj djeca budu ujedinjena.

Ono što mi je bilo zanimljivo glazbena je podloga. Iako je opsegom ograničena, funkcionalno je savršeno uklopljena. Osim ženskog soprana koji je odlična podrška identitetu Naval Marwan kao „Žene koja pjeva“, ostatak saundtreka čini Radiohead s dvije pjesme s albuma Amnesiac: You And Whose Army? i Like Spinning Plates. Sasvim je jasno kako se Radiohead osebujnim melodijama uklapa u melankolično raspoloženje filma, a još jasnije mi je postalo kad sam detaljnije pročitala stihove. Brojčano siromašan izbor glazbe koja je upotrijebljena na specifičnim mjestima u filmu, za koji opet moram istaknuti da je slagalica, uklapa se u još jedan opći dojam – važnost matematike za Incendies.

Zašto je bilo važno na početku pokazati kojom granom matematike se Jeanne bavi i kako je njezin mentor ohrabruje na putovanje, postaje jasno na kraju filma kada je otkrivena i posljednja nepoznanica. Naša majka funkcionira kao kompleksna jednadžba čije rješavanje se proteže na nekoliko stranica, a unutar njega morate izvršiti još hrpu manjih operacija. Za oko mi je zapelo tijekom gledanja filma da Lebelov prijatelj i pomagač Maddad (Allen Altman) matematičkom preciznošću iznosi detalje o pronalasku Navalina izgubljenog sina kao kronološki niz koraka koje je morao poduzeti te njihova opravdanja i razloge. Također, u ključnom trenutku spoznaje istine, Simon poznate činjenice predstavlja sestri kao matematičku istinu: 1 + 1 daje 2, koliko god ružan rezultat bio. Ipak, imam jednu zamjerku za koju mi doista nije jasno kako se dogodila (pa mi se gotovo čini da je iz nekog razloga namjerna), a to je odabir Maxima Gaudettea za ulogu Simona. Ako jedan i jedan daju dva, zašto Simon ima tako svijetlu put i oči?

2011. godine ovom je filmu izmakao Oscar za najbolji strani film i otišao u Dansku za U boljem svijetu, što osobno smatram nepravdom, iako je i potonji dosta dobar film. Pa da napravim i ja završnu računicu: odlična priča i gluma, zanimljiva montaža i sistematična unutarnja logika filma rezultiraju mojom apsolutnom preporukom.

4 komentara za “Naša majka (Incendies, 2010.)

  • Jelena says:

    meni su Zgarišta (prevod kod nas :) ) jedan od najpatetičnijih i najpromašenijih filmova koji sam gledala, a da ima reputaciju. skoro sve mi je bilo loše (dobar je uvod recimo, dobra je mzuika, prijatan je za oko, ali na kraju filma to je nebitno), pogrešno i beskrajno neiskreno. osećaš se malo prevareno i navučeno, jer trejler, nominacija, kritike, početak filma… sve je kako treba. a onda glupast miks opštih mesta, zaplet iz špansko-kolumbijske serije koji kako film odmiče opasno ide na živce, tako je nestvarno pliiiiiitak

  • Vanja says:

    Uvijek sam se čudila visokoj ocjeni, no čudila sam se i osobnom dojmu, mnogo sam više od ovoga očekivala. Dobre karte, kako bih rekla, ali loše odigrane.

    Ali bilo je i gorih. Da se to pogledati. Ali ne dvaput.

  • nicky says:

    Uopste se ne slazem.Film je ODLICAN!Gluma, po meni, savrsena.Samo me uvek cude ovako slobodni prevodi naslova.Ova rec znaci ”zgarista” i to je to.

  • Gjuro says:

    U duhu filma zaključujem da 1 + 1 ovaj put nisu 2. Odnosno, kao cjelina ostaje pomalo nedorečeno iako su pojedine scene nevjerojatno moćne (masakri uglavnom). I onaj Radiohead je sjeo ko budali šamar.

    Nego, FAK-eri, kad ćete vratiti slike na starije recenzije? 😛

Leave a Reply

Your email address will not be published.