Najbolji tata na svijetu (2009.)

Piše: Sven Mikulec

Najbolji tata na svijetu (World’s Greatest Dad, 2009., 99 min)

Redatelj: Bobcat Goldthwait

Glume: Robin Williams, Daryl Sabara, Alexie Gilmore, Henry Simmons, Evan Martin, Morgan Murphy

 

Robin Williams, rekao bih, spada u onu posebnu kategoriju ljudi zajedno s ličnostima poput Jima Carreyja, Adama Sandlera, Willa Ferrella ili, ako ćemo malo proširiti vidike, čak i Lady Gage ili nedavno preminule Amy Winehouse. Ili ga volite, ili ne – onih rezerviranih, koji se distancirano drže sredine, uglavnom je najmanje. Na spomen njegova imena, mnogi se automatski sjete inspirativnog, neortodoksnog profesora koji učenika tjera da potrgaju knjige i stanu na svoje stolove, vjerojatno jedinoga čovjeka zbog kojeg se čak i englesko barokno pjesništvo čini kul. Drugi, pak, ne mogu prijeći preko njegovih grimasa, osmijeha od uha do uha od kojeg mu se čitavo lice iskrivi, možda i raznoraznih Flubbera u njegovoj filmografiji. Vjerujem da bi se našlo dosta publike kojoj je njegova gluma zapravo glumatanje, acting ustvari overacting, a uspješna karijera ništa više od niza međusobno sličnih uloga u kojima se, dakako, Williams previše cerekao.

Osobno, od toliko puta opjevanog Društva mrtvih pjesnika, preko dragih iako prilično, pardon my French, plačipičkastih Patcha Adamsa i Ja ću budan sanjati, meni iz ranijih dana omiljenih Kuke i Jumanjija, legendarne Gospođe Doubtfire, za njega neočekivane Insomnije ili čak ovog ovdje filma koji ćemo kratko prokomentirati – Robin Williams za mene je odličan glumac koji je kvalitetu potvrdio ne samo velikim brojem dobrih uloga, nego i njihovom raznovrsnošću. Iako je Društvo, šokantno, i na mom popisu vrlo dragih filmova, upravo zbog te svestranosti, kojoj u prilog ide i ovaj prilično anonimni, šaptom plasirani, pomalo mučni film o usamljenom samohranom ocu, Williams nije niti će ikad biti jedan od onih kojima bih olako nalijepio etiketu one trick ponyja.

Lance Clayton (Williams) srednjoškolski je profesor koji drži nepopularna predavanja o, zanimljivo, baš pjesništvu, a u slobodno vrijeme se bezuspješno pokušava probiti kao pisac. Svaki njegov pokušaj da nešto objavi završava odbijenicom, od svojih kolega ne dobiva previše poštovanja, privlačna, barem dva desetljeća mlađa profesorica (Alexie Gilmore) s kojom se stidljivo počinje nalaziti inzistira da njihov odnos ostane u najstrožoj tajnosti, a, da stvar bude gora, samohrani je otac hormonima prepunog problematičnog petnaestogodišnjaka (Daryl Sabara), kojem su i glazba i filmovi „zanimacija za pedere“, koji za njega govori da je „jebeni idiot“ i čiji jedini pravi „interes“ uključuje bočicu losiona, kutijicu papirnatih maramica i malo ručnog rada (ak’ me razmete). Nepopularni profesor, neuspješni pisac, promašaj od roditelja… Lancea život stvarno nikako da pomazi, i jedino što ga nekako drži na površini jest utjeha da ipak nije sam – barem uz sebe ima sina, kakav god kreten ovaj možda bio. Kad, međutim, Kylea njegova perverzna priroda, pretjerana sklonost masturbiranju i usamljeni životni put koji si je sam svojim ponašanjem odabrao neočekivano dođu glave, Lance, slomljen, u suzama, sklupčan na podu, shvati da je životu kakvog je poznavao i u kojem, usprkos svemu, ipak nije bio sam, tragično došao kraj. U očajničkom pokušaju da zaštiti sinovo dostojanstvo, međutim, otvori mu se prilika o kakvoj je dosad mogao samo sanjati. Samo… po koju cijenu?

Već ovaj sinopsis gledatelju naviklom na standardnog Robina Williamsa otkriva da se radi o ponešto drukčijem tipu uloge. Nakon sinove smrti, Lance ne ide u temperom obojana bespuća raja i pakla da ga pronađe, niti mu posvećuje dobrotvornu kliniku na selu. Nema onog karakterističnog glupiranja, Williamsovu prepoznatljivu cerekanju nema ni traga, na njegovu licu većinu vremena caruju tuga i bol. On se nosi s gubitkom sina kojeg je volio, ali koji mu se nije sviđao; djeteta koje mu je bilo potrebno puno više nego što ga je ono trebalo. I dok nastavlja dalje s usamljenim životom i ustaljenim rutinama, a stvari mu se sve više izmiču kontroli i vode ga na mjesta koja su mu dotad bila nepristupačna, Lance svjedoči licemjerju, povodljivosti i dvoličnosti svoje i Kyleove okoline, i dočekuje ih s velikim smiješkom na licu jer – više nije sam. Ali kad treba odlučiti isplati li se žrtvovati iskrenu uspomenu na sina, kako god užasna ona bila, kako bi se osjećao prihvaćenim i uspješnim, Lance dolazi do srži svoje zablude i onoga što su autori filma odabrali kao glavnu poruku: nisi najusamljeniji kad nemaš nikoga – još usamljeniji možeš biti ako se okružiš krivim ljudima.

Je li ispravno da netko tko za života nije mario za nikoga, niti je prstom maknuo da pomogne ikome, u svojoj smrti utješi, pomogne, možda čak spasi stotine ili tisuće? Je li uredu izdati sjećanje na sina za opće i svoje vlastito dobro?

Gorka, na trenutke mučna i u svakom slučaju netipična priča potkrijepljena je finim, suptilnim humorom u kojem se Williams dobro snalazi, a da sve ipak ne počiva samo na njegovoj izvedbi pobrinuli su se vrckava Alexie Gilmore, njujorški plavac Henry Simmons i mali Daryl Sabara u ulozi sina, iritantan, odbojan, teško podnošljiv i, čini se, konstantno znojan ili mastan (?!). Humorni trenuci uglavnom pogađaju u predviđenu metu, i dobro su ukomponirani u općenito mračnu, beznadnu jezgru. Nije, međutim, sve ružičasto u Goldthwaitovoj crnoj priči.

Pri oslikavanju licemjerja društva i naglašavanju utjecaja Kyleove baštine, scenaristi su pribjegli stereotipima i karikiranju – tako popularni sportaš/nasilnik ispadne gej, a zaluđene tinejdžerke pokrenu Kyleov kult ličnosti, tiskajući majice i bedževe s njegovim portretom. Vrhunac pretjerivanja vjerojatno je svečanost preimenovanja školske knjižnice u „Memorijalnu knjižnicu Kylea Claytona“, iako se jedina „literatura“ koju je on volio listati sastojala od sljepljenih slika obnaženih sisa. S druge strane, jasno mi je da je to pretjerivanje imalo svoju svrhu u ukazivanju na ono što su tvorci filma očito prepoznali kao aktualni problem – dvoličnost, kako-vjetar-puše osobnost, pa i plitkost društva. Lik flundraste, tepajuće profesorice mi se isto tako nije svidio, ali također igra svoju ulogu u kritici Lanceove okoline. Da ne zaboravim, i finalna scena bila mi je malo too much, uz zvukove nezaboravne „Under Pressure“ i, hvala bogu, lakše zaboravljiv Williamsov goli torzo.

Unatoč kritici društva, u središtu filma od samoga početka stoji Lanceov lik s “fuck my life”-stavom, tužan, neuspješan, zanemaren i ignoriran, kako na poslu, tako i kod kuće, koji toliko potrebni ispušni ventil pronalazi u pokojem džointu i čestom repriziranju Romerove Noći živih mrtvaca. Možda čak i više nego na moralnim dilemama i izmučenoj savjesti njegova lika, naglasak je stavljen na njegove podvojene osjećaje glede sina i teret samohranog roditeljstva koji podnosi šutke, nostalgično („Nekad si volio gledati filmove sa mnom“) i s puno više ljubavi nego li malo nezahvalno derište zaslužuje. Osobno mi se čini da su najviše pogodili s onim dijelom filma neposredno nakon Kyleove smrti, gdje sam s Lanceom jednostavno podijelio njegovu bol, šok i bespomoćnost dok je posljednji put počistio sinov nered. Ovi emotivno uvjeljivo najjači kadrovi zasjenili su ostatak filma, uključujući ranije spomenutu over the top završnicu, koja svoj željeni cilj možda nije u potpunosti pogodila, ali i dalje lijepo pokazuje koliki je teret konačno skliznuo s Lanceovih preopterećenih leđa.

Konačna ocjena? S obzirom na to da sam poželio nešto reći o filmu, a ograničeni broj FAK-ovskih rubrika mi je vezao ruke i šaptao šššš, nagurao sam Najboljeg tatu na svijetu u kalup zvan Apsolutna preporuka, iako sam, realno, dugo dvojio preporučujem li ga uopće, a kamoli apsolutno. Zbog općenite pesimistične, crnohumorne atmosfere, glavnog glumca uz kojeg me vežu lijepe uspomene i nekoliko bisera od trenutaka kad bi se, istovremeno osjećajući bol i ironiju situacije, baš kao i Williams nacerio od uha do uha, ovaj mi se film jedne usamljene i odgovarajuće depresivne ljetne noći stvarno svidio. Čudan, mračan, brutalno direktan, na trenutke odličan u pretjerivanju, a ponekad samo vidljivo pretjeran, Najbolji tata na svijetu, ako ništa drugo, stoji kao demonstracija Williamsove svestranosti i važna pouka za one (ne nužno!) mlađe – čini se da je istina, previše masturbiranja može vas ubiti.

P.S. Daryl, kad idući put budeš glumio mrtvaca, pokušaj se ne micati. Male tajne velikih majstora!

Jedan komentar za “Najbolji tata na svijetu (2009.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.