München (2005.)

Piše: Vedrana Vlainić

München (Munich, 2005., 164 min.)

Režija: Steven Spielberg

Scenarij: Tony Kushner, Eric Roth

Glume: Eric Bana, Geoffrey Rush, Daniel Craig, Ciarán Hinds, Mathieu Kassovitz, Hanns Zischler

 

Nekoliko je ključnih događaja obilježilo generaciju mojih roditelja. Od maglovitih sjećanja ranog djetinjstva, poput atentata na Kennedyja i slijetanja na mjesec, do ubojstva Johna Lennona, za koje moji roditelji svakog prosinca do u zadnji detalj prizovu u sjećanje svoje postupke tog jutra kada je vijest objavljena. Jedan od tih događaja je i „minhenški masakr“, napad palestinske terorističke organizacije Crni rujan na jedanaestoricu izraelskih sportaša na ljetnim Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. Teroristi su izraelski olimpijski tim oteli iz olimpijskog sela i držali kao taoce, zahtijevajući oslobađanje 232 Palestinca zatvorenih u izraelskim zatvorima, te puštanje na slobodu Andreasa Baadera i Ulrike Meinhof (suosnivače RAF-a, ekstremne ljevičarske organizacije u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj) i japanskog terorista Koze Okamote. Izraelska premijerka Golda Meir odbila je ultimatum te, nakon nekoliko neuspjelih pokušaja oslobađanja taoca, dolazi do krvavog raspletau zračnoj luci Fürstenfeldbruck.

Radnja filma smještena je odmah nakon tog kobnog incidenta, kada premijerka Golda Meir odobrava tajnu operaciju s ciljem lociranja i eliminacije svih odgovornih za teroristički napad. Izraelski vrh u Švicarskoj okuplja peteročlanu ekipu na čelu s Avnerom (Bana), nižim operativcem Mossada, odabranim zbog svoje relativne anonimnosti i dobrog poznavanja Europe. Jedanaest osoba je identificirano, jedanaest imena na listi za odstrel. Unatoč početnim komplikacijama, neiskusni Avner i njegovi još manje iskusni suradnici ipak uspijevaju staviti kvačice kraj nekoliko imena na svom popisu. Njihov osnovni cilj je Ali Hassan Salameh, organizator minhenškog masakra, međutim, kako vrijeme prolazi,sve se više upliću upolitičke igre koje im nisu baš sasvim jasne, a imena njihovih sljedećih žrtava sve se više udaljuju od onih kojima su se zbilja krenuli osvetiti.

Don’t think about it – just do it!“, reći će Avner jednom prilikom, kada član njegovog tima počne preispitivati krivicu njihove sljedeće mete. No, kako se film približava kraju, Avner je taj koji traži dokaze da su ti ljudi koje su ubili zaista bili krivi. Ono što će netko možda nazvati nedosljednošću, ja smatram briljantnom gradacijom ljudskog karaktera. Tek nakon što se nagledao svega i svačega, tek kada je i sam postao nečija meta, Avner si dopušta trenutak u kojem će preispitati svoje postupke i pokušati ih sagledati iz druge perspektive. Jesu li i palestinski teroristi, kao i on, bili uvjereni da čine pravu stvar za svoj narod? Posebno je zanimljiva scena u kojoj je Avnerov tim prisiljen dijeliti smještaj s operativcima PLO-a na jednu noć, i gotovo poetičan razgovor koji Avner vodi s njihovim vođom. Dva muškarca čak nalaze zajednički jezik, debatirajući o „dužnosti“, „domoljublju“ i „obitelji“, a taj pogled međusobnog poštovanja i razumijevanja ostaje čak i nakon što jedan od njih završava na pločniku s metkom u trbuhu.

Kao što je i za očekivati, ono što je krenulo kao „oko-za-oko“ osvetnički (pravednički?) pohod na organizatore masakra, izgubilo je svoju prvotnu svrhu i pretvorilo više-manje obične ljude u plaćene ubojice, koji se za nekog nevidljivog šefa rješavaju svih koje njihova vlast percipira kao prijetnju.Na jednoj od forumskih rasprava na internetu, pročitala sam odličnu paralelu s Eshilovom čuvenom tetralogijom osvete, Orestijom, odnosno s Orestovim ludilom nakon ubojstva majke i njegovim bijegu pred Erinijama, mitskim božicama osvete.Očito je da su Avner i njegovi suradnici ljudi s malim ili nikakvim treningom gurnuti u ovu situaciju iz vlastitog osjećaja dužnosti, koji s vremenom postaju podjednako opsjednuti i opterećeni time što rade. Neke od njih to plaši i žele odustati. Neki se prave da ih nije briga. Neki odabiru izgurati posao do kraja. Ali problem nastaje kada se pokušaju vratiti u one osobe koje su bili prije no što ih je uništila vlastita ideologija. Problem je kada život „ispod radara“, odvojen od obitelji, prijatelja, život neprestanog lutanja, bježanja i skrivanja, postane neizdrživ; kada počinješ gledati svakoga kao neprijatelja i polako toneš u paranoju i mentalno rasulo. Svi su se oni upustili u taj pothvat puni ponosa što će služiti Bogu i domovini, ali kako je vrijeme odmicalo, jedino što im je preostalo su sumnja i život proveden u konstantnom gledanju preko ramena, postaju gnjevni, cinični i opterećeni spoznajom što su sve učinili i u što su se pretvorili. A što je najgore, tome se ne nazire kraj, a natrag se ne može.

Ono što posebno cijenim kod ovog filma jest način na koji Spielberg pristupa svakoj od (mnogobrojnih) smrti kojima svjedočimo. U njima nema ničeg dostojanstvenog. Ubojičine kretnje su nagle i nervozne i nerijetko nespretne. „Junaci“ ovog filma ne umiru graciozno, kao u povijesnim spektaklima, već, kao i njihove žrtve, krvavo, neuredno i u bolovima. Jedino što nam je dopušteno osjetiti jest sažaljenje, i to tek spram nedužnih izraelskih sportaša, koji tijekom cijelog filma opet iznova stradavaju u Avnerovim noćnim morama. Niti jedna od prikazanih smrti nije namijenjena izazivanju satisfakcije kod gledatelja. Teroristi nisu stereotipni drečeći histerici, već variraju od sasvim običnih, obiteljskih ljudi do Salameha, sa svojom svitom u maniri filmskih zvijezda, a glavni junaci i nisu baš neki junaci, već i sami hladnokrvni ubojice. Nema baš nekog herojstva i plemenitosti u tome, bez obzira koliko (neki) njihovi razlozi bili opravdani i koliko god njihova grižnja savjesti bila iskrena kasnije.

Daleko od toga da je ovaj film bez mane. No, kvalitete koje posjeduje dovoljno su jake da stave nedostatke u drugi plan. Kvaliteta produkcije, inteligentan scenarij s fokusom na emocionalno i psihološko stanje likova umjesto na sam politički sukob, zanimljivi sporedni likovi te fascinantan vizualan dojam nude gledatelju ipak nešto više od samo još jednog generičkog trilera hladnoratovske tematike.Glumačka ekipa je vrhunski odrađena. Eric Bana ovdje pokazuje da je bolji glumac nego što ga smatraju. S onim svojim melankoličnim pogledom, jednako je dojmljiv i dok hladnokrvno povlači obarač pištolja i kada dezorijentirano, kao zarobljena životinja, tone u paranoju, kako se granice između pravde i osvete polako gube u njegovoj glavi. Tu je i Daniel Craig neposredno prije no što je pao u sveopću nemilost zbog Bonda. Kažite vi što hoćete, ali švedski farmer ima karizmu samo takvu, a i kao glumac rastura, njegov lik je podjednako iritantan i totalni frajer u svojoj nabrijanoj posvećenosti cilju. Francuski više redatelj nego glumac Matthieu Kassovitz izaziva simpatije kao mirni proizvođač igračaka/bombaš amater. Ciarán Hinds impozantna je figura sam po sebi, a pogotovo kao ultra-cool bivši vojnik zadužen za „čišćenje“ mjesta zločina nakon izvršenog atentata. Geoffrey Rush se pojavljuje u svega nekoliko kratkih scena, ali plijeni pozornost svojom standardnom izvrsnošću. Scenarij se bavi ljudima u njihovoj cjelokupnoj kompleksnosti, ne samo jednom izoliranom osobinom, i to je ono što ovom filmu daje njegovu snagu. No, najveću pohvalu ipak moram uputiti gospodinu Spielbergu, koji se svakih nekoliko godina vrati u sferu filmova „za odrasle“ i napravi nešto zaista izvrsno. U Münchenu objeručke prihvaća ambivalentnost, kompleksnost, neodređenost i izbjegava nepotrebnu sentimentalnost i emocionlanu manipulaciju (tako karakterističnu za njega) te bespotrebno pojednostavljivanje likova i njihove motivacije.

U antičkoj Grčkoj, kasnije i Rimu, vaga je predstavljala instrument kojim se rješavao naizgled nepomirljiv konflikt, simbol pravde koji se zadržao i do danas. Spielberg koristi tu metaforičku vagu da iznese činjenice i suptilno slaže utežiće na obje strane, nudeći nam priliku da sagledamo situaciju iz svih kuteva, a ne samo iz onoga koji nam je on odlučio prikazati. Možda je zbog toga navukao na sebe gnjev mnogih koji su željeli da ovaj film bude crno-bijela podjela na „dobre“ i „loše“. Dobri stari Steven dotiče se ideologije i moralnih vrijednosti svojih junaka, i to je ideologija i stanje uma u koje se i mi, kao gledatelji, stavljamo, jer su, jel’, ipak to „junaci“ priče, ali isto tako obuhvaća i sve društvene i osobne posljedice jednog tragičnog događaja, koje uvijek imaju veći doseg no što se to ispočetka čini.

Što razlikuje pravdu od osvete? U jednom od intervjua održanih nakon premijernog prikazivanja, Spielberg je komentirao film u kontekstu trenutnih zbivanja u svijetu (prilično jasna 9/11 paralela) i izjavio da „negdje u svom tom beskompromisnom neprijateljstvu sigurno postoji vapaj za mirom“. I upravo to je München. Vapaj za mirom, vrlo zoran prikaz da je osveta kao mnogoglava hidra – svaka odrezana glava, svaki oduzeti život, iznjedri tri nove koje dolaze na njezino mjesto. I odjedanput, nalazimo se zarobljeni u mračnom, mučnom začaranom krugu iz kojega nema izlaska. Osveta ne donosi slavu i čast, a čak niti prestanak sukoba ne donosi mir.

„Oko za oko čini čitav svijet slijepim“, rekao je Gandhi. Niti jedna izreka mi trenutno ne pada na pamet koja bi bila pogodnija od ove. München je inteligentan triler, ali nipošto nije zabavan film, i svojim sirovim realizmom dostojno oživljava sjećanje na Olimpijadu koju nitko neće zapamtiti prema ostvarenim sportskim rezultatima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.