Mrtvačeve cipele (2004.)

Piše: Vanja

Mrtvačeve cipele (Dead Man’s Shoes, 2004., 90 min.)

Režija: Shane Meadows

Uloge: Gary Stretch, Paddy Considine, Toby Kebbell, Neil Bell,  Stuart Wolfenden, Paul Sadot

 

­

Načelno mi je potrebno mnogo vremena ako ću pisati o nečemu što me uvuklo pa izrigalo, izbilo iz osi, zeznulo mi gravitaciju. Uz to, čudno je kako uopće iz sasvim drugih pobuda dođem do filmova koji bi se inače provukli ispod radara, a onda ubiju sve živo u meni. Oba meni draga glumca (Toby Kebbell u izvrsnom Control, a Paddy Considine u uvrnutom 24 Hour Party People) glumili su Roba Grettona, menadžera jednog od meni iznimno dragih britanskih bendova, što u mojoj knjizi nisu slučajnosti.

Peak District u Cheshireu prekrasan je, izoliran komadić Engleske, netaknuta priroda i zelenilo. Ne, ja tamo ne bih htjela živjeti. Jer tamo se odvija radnja Mrtvačevih cipela, koji se svojim smiksanim žanrom svakome ne može ni neće svidjeti. Realističan, na momente neporecivo duhovit a istodobno podvučen opipljivim hororom i užasom, onim u ljudskome umu, ovaj film predstavlja meko i osjetljivo tkivo suvremene Velike Britanije i tih uvijek postojećih zajednica u kojima vlada kriminal, droge, zastrašivanja slabijih, gdje su igre za zrno više moći mnogo bitnije od nečijeg života. Uz natruhu nadnaravnog, svi ovi elementi sasuti zajedno u mikser čine savršeno tkanje tako česte svakodnevice i tvore vjerojatno jedan od nekoliko iznimno dobrih filmova kojima me Velika Britanija počastila posljednjih desetak godina. Namučit ću se i napisati ovo, nadam se, bez spoilera, jer vrijedi – svaki lik, svaki plot, scena i iščekivanje sljedeće, „iščekivano neočekivane“ no svejedno iznenađujuće. Film je originalna, složena i morbidna parabola osvete, koja nas suptilno tješi možda pogrešnom mišlju kako smo svi skloni kajanju, kako svi imamo savjest.

Richard (Considine), tek otpušteni vojnik, vraća se u rodni gradić s motivima koji s početka filma nisu sasvim (no ubrzo postaju) jasni. Za vrijeme njegova odsustva, negdašnji kompići, poznanici ili tek homies već su uzeli sebi za pravo da se zezaju s njegovim mlađim bratom Anthonyjem (Toby Kebbell). Richard se kroz seriju strateški odrađenih upada, kršenja stanova i vandalizma nameće kao duh koji prijeti tek naznačivši krivcima što ih čeka. S mnogo zrnatih flash-backova i zagušenih tonova iz prošlosti, kraljevi kvarta malo po malo otkrivaju što je u tolikoj mjeri opsjelo Richarda. Iako poduzetni i drogom ojačani, protiv njega nemaju šanse jer je u njega glad ranjene životinje, nesavladiva glad za osvetom. Bez zamršenih plotova, obrata, kompliciranog scenarija ili kakve pretjerane dramatičnosti, ovaj se film naslonio na jednoga čovjeka i snagu njegove osvete prema onima koji su naudili nekome njemu bliskom.

Osveta je opaka stvar, no i zezanje s onima koji su manje brzi na misli ili jednostavno bez zaštite, još je mučnije, manje opravdano no možda čak i češće od toga. Banda ne baš mladih vucibatina jednostavno smatra da im je bogomdano iskoristiti sve što im život pruža, pa makar to bio i nemoćni, dobrodušni i umno ponešto zaostali dečkić koji je bratovim odlaskom u vojsku ostao bez ikakvog zaleđa, ako ga je i imao. Dečkić, koji ne razumije the ways of the world. Koji ne shvaća dešavanja. A što je čovjek spreman učiniti kad su mu najmiliji ugroženi, iako znamo da nam se nije igrati onoga tko već dijeli pravdu? Uvodna je rečenica samoga filma, gdje od boje glasa kojim je izgovorena skače svaka dlaka na vratu, vrlo …

God will forgive them. He’ll forgive them and allow them into Heaven. I can’t live with that.“

Paddy Considine, uz ostatak ekipe, poput vrsnog profesionalca odrađuje ulogu koja se čini jednostavna, iako je sama po sebi teška i potrebna joj je strahovita autentičnost, što i nije posve lako u filmu u kojem nema mnogo riječi, setova ili općenito – protagonista. Iz mnogih razloga, Dead Man’s Shoes nije tipični osvetnički film, iako je to osnovni, ili barem jedan od osnovnih motiva. Nije to britanski Rambo… Shane Meadows je, uz scenarističku pomoć Paddyja Considinea, uspio ogoliti prirodu ranjene zvijeri u njenom pohodu na krivce, što na kraju nas, gledatelje, ostavlja svakakvima, samo ne ravnodušnima. Tek naoko spor, film je zapravo konstantno u blizini ili na samom klimaksu, mlatnuvši nas po glavi završnim rješenjima. Richard je anti-heroj, kojemu se priklanjamo bez obzira što čini, bez obzira na motive, te čak i kad ga ne možemo opravadati, to činimo jer pravda je nekima tek dalek, apstraktan pojam koji im može priuštiti samo netko koga boli onoliko koliko boli Richarda. Negdašnji osjećaj sramote što se javno stidio retardiranog brata vidan je u suptilnom grizodušju, osjećajnosti, ojačavši bombu koja je spremna eksplodirati.

Bez obzira što je redatelj naumio, na gledatelju je, kao i uvijek, odlučiti gdje ga smjestiti i kako ga ocijeniti u svojoj glavi i duši, nakon što prođe razdoblje ozdravljenja od otrova kojim je ispunjen film. Čovjek je pokazao istančan ukus za način na koji se vrsno i do bola jednostavno može prikazati užas svakodnevice u toliko mnogo mjesta, ne samo u Velikoj Britaniji, gdje ih veliki broj ostane – nekažnjen. I sam gledatelj osjeća bijes prema nasilnicima i džekovima koji vedre i oblače, vuče ga kroz cijeli film bez suosjećanja za počinitelje. Pri prijenosu vlastite vizije na ekran, Meadows pruža svoj (i moj) uvid u način na koji poneka duboko povrijeđena duša ide daleko u smrtonosnoj osveti, želeći očistiti svijet od šljama sprženih mozgova koji se olako igraju drugima. (Ekipa je film iznijela s nepodnošljivom lakoćom i uvjeljivošću, gotovo kao da je u tih 5 dana „trajanja“ radnje jednostavno hodala pred kamerama i ponašala se kao i svakog drugoga dana).

Odgledala sam mnogo krvi i osvete, horora svakakvih, a s ovim filmom ostajem potpuno pojedena, povrijeđena, tužna, osvetoljubivost se budi i u najmekšoj duši. Richard, vojnik-povratnik pojavljuje se poput duha, progoni progonitelje i gradi atmosferu vjerojatno među naj… naj… čudnijim/strašnijim, meni osobno čudnijim i gorim nego… što ja znam , npr. „Straw Dogs“ ili… ne znam. Naravno, to nije sam Richard kao stariji brat klinca kojeg su maltretirali, to je cijeli jedan svijet oštećenih ljudi koji su izgubili, prešli crtu humanosti i nasrnuli na one koji ne pokazuju niti osjećaju kajanje, iako se mi trudimo da to vidimo i  zapravo često tako i protumačimo, no u biti je u pitanju strah od trenutka u kojem više nisu jači.

Je li ovaj niskobudžetni biser zadovoljavajući po kriterijima kinematografije općenito, kritike ili gledateljstva, to je meni sasvim sporedna stvar, budući da je tako minimalistički, natrpan vrsnom no, priznajem, pretencioznom glazbom, no nekako upravo to gledatelj lako oprašta. Zbog čega? Dok bi se netko drugi poslužio tko zna čime kako bi postigao kontrast braće koji praše cestama i zelenim poljanama središnje Engleske te osvetničkih užasa koji slijede, ovdje to od početka do kraja jednostavno i sasvim promišljeno čini vrsno složen soundtrack i sami tekstovi – prkose mekim notama i savršeno sjedaju u film kakav već jest i postaju njegov sastavni dio.

„There is hate in my heart

This is how my day starts

There is blood on my hands

From the murder of a man

This is how I start another day in my kingdom.“

Nisam stekla dojam da je redatelj sam pokušao izvrsno osmišljenu osvetu presvući u nešto pompozno, opravdano ili dostojanstveno. Anthony i njegove jednostavne riječi upućene bratu-uzoru su… to što jesu. Jednostavne. Ne uvijek zaostale, ali bolno jasne. Znamo mi masu stvari, ali gradivo treba ponavljati: Dead Man’s Shoes upravo podvlači onu jarkocrvenu crtu ispod izreke da je osveta slatka, čak i ako je poslužena rashlađena. Očito je nije ugodno sažvakati, kako nije ugodno ni ostati sjediti pred ekranom nakon što završi ovakav film, a što rekoh na početku – uvuče te, sažvače i povrati. Mračan i duboko uznemiravajući unatoč setovima koji su tipično zeleni, medeni, ututkani, s nezaobilaznim starim dvorcem na vrhu, čini se kako je upravo to jedan od načina na koji će se kontrastirati jačina radnje i način na koji se redatelj odlučio ostaviti sve jednostavnim da zaboli glava i želudac. Paddy Considine briljira, dječjeg izraza u očima, no one znaju bljesnuti luđački zastrašujućim sjajem. Film, kako rekoh, definitivno neće naići (kako nije niti dosad) na podjednake presude, no urađen je prekrasno, s tek tu i tamo ubačenim zrakama humora koji je vrlo domišljato parkiran u scene kojima sjeda, još više nagovještavajući ono tamno, teško i sudbinsko što visi iznad filma, a ni ne shvaćamo da je počelo njegovim samim početkom. Richard (Considine), Anthony (Kebbell), Sonny (Stretch), Soz (Bell), Herbie (Wolfendel) i Tuff (Sadot) očito su vođeni dobrom režijom, s dovoljno prostora da pruže dojam potpune autentičnosti. Iako bi po nekim svojim značajkama ovo mogao biti klasični slasher, na mene ostavlja dojam kudikamo emotivniji, dublji, koji ga (puno poštovanje drugome žanru, rekoh da je ovo neka luda mješavina) uzdiže visoko iznad standarda.

Film je sniman svega tri tjedna, dok je Toby Kebbell, valjda, dobio ulogu dan pred početak snimanja i sve svoje scene odrapio u nekoliko dana – oh my, kako ih je odrapio, mogao bi Toma Hanksa poučiti kako se glume… spori ljudi. Kad je u pitanju Paddy, pak, osim najnovijeg Suspicions of Mr. Whicher, pogledala sam svašta i nigdje me nije iznevjerio. Od Cinderella Man preko Hot Fuzz i In America (i Blitza, naravno), nenametljivo vlada ekranom u ulozi koja je njegova, ne kao glumac koji krade scene, film ili situacije, jer su njegove sasvim dovoljne za ispoljavanje neobičnog no vrlo finog glumačkog dara. Osjetna je i gotovo opipljiva ta sposobnost utapanja u likove, kakvu smo viđali kod starih filmskih faca, gdje se glumac nameće kao neosporan talent koji se pretače u protagonistu, ne gubeći svoju jedinstvenost ili svoju karizmu.

Iskreni i brutalni dijalozi možda su ono što je filmu priskrbilo R-18, više no scene u kojima je osveta žila kucavica. Jasno je kako nisu potrebni milijuni niti ubitačni zapleti da bi se stvarna bol prenijela na ekran i ubila gledatelja svojom jačinom. Shane Meadows cilja u srce i ne promaši niti jednom. Kad ovako „oguljen“ film zlom, osvetom i nasiljem isprovocira ljutnju, neobjašnjivu melankoliju i natjera na oči gorke, gotovo dječje suze bez ijednog tračka melodrame, onda je to – to. Probran soundtrack s naoko naivnim, mekim notama no ubitačnim tekstovima nadomješta isto tako smišljene rupe u scenariju koji je ciljano mršav, jednostavan, s nešto više od 5000 riječi od kojih valjda tisuća otpada na fuckin’ ‘ell. No slika vrijedi znamo koliko riječi – a puno ih je. Slika.

Za moj ukus, krasno.

Vrlo topla preporuka. Jesam plačipizda (pardon my French) kad je u pitanju film, no masa mojih drugih obožavanih filmova ovog tipa su vrh vrhova trule melodrame za cijeli Dead Man’s Shoes, a o zadnjih petnaestak minuta – ni neću. Mučan no protkan dušom, možda vam ostane u srcu, glavi, na polici, možda i ne, no svakako je vrijedan vaših 90 minuta.

4 komentara za “Mrtvačeve cipele (2004.)

  • Rosovsky says:

    Malo prije gledanja ovog filma sam procitao Zlocin i kaznu te me je ubilo. Vrlo slican osjecaj cete imati i nakon gledanja ovoga. Film je odlican, ali se morati pripremiti za njega jer niste gledali nesto ovako i necete pogoditi kraj.

  • Vanja says:

    Jedan mladi filmofil je greškom lajkao film s maminog računala, ne ištekavši njen facebook račun. Mislim, strava me obuzela, ono vidim da je moj tekst lajkan od strane mene! To se nikad nigdje nije desilo, mislim … ako se tehnički ne makne, da znate o čemu se radi. Nemam to običaj 😀 – smiješno je. Ne zamjerite, nije namjerno.

    Toliko.

  • Anonymous says:

    Film je brutalan

  • Anonymous says:

    oooo koliko sam ga trazio ali sam zaboravio kako se zove, dooooobar!

Leave a Reply

Your email address will not be published.