Moje ime je Joe (My Name Is Joe, 1998.)

Piše: Vanja

Moje ime je Joe (My Name Is Joe, 1998., 105 min.)

Režija: Ken Loach

Scenarij:  Paul Laverty

Glume: Peter Mullan, Louise Goodall, Gary Lewis

 

U moru odgledanih i, nažalost, često i zaboravljenih jer ih je jednostavno tako mnogo, često sam znala odabrati i preporučiti upravo ovaj film. Simbioza Loach&Mullan učinila mi se neodoljivom, a film kao film – od onih majušnih ali vrijednih bisera koje čovjek baš treba ciljano tražiti ako ne želi otvoriti barem stotinu praznih školjki. Priča o rehabilitiranom alkoholičaru Joeu kod mnogih može izazvati reakciju tipa „ne opet neka ovisnost, ne opet Mullan nasilnik“ ili sličnu, sasvim nezasluženu kritiku. Iskreno, Ken Loach je redatelj kojega jako volim i cijenim, a njegove teme uvijek su primamljivo obrađene, bliske i ljudske. Nije ni Mullan daleko od mog filmskog dijela srca, niti je slučajno upravo za Joea dobio nagradu za najboljeg glumca u Cannesu. Na kakav je odziv naišao film ne znam, jer nekima je dovoljno da ga moraju gledati s titlom (a ono, film na engleskom), pa da misija propadne. Pravo im budi, oštećeni ostaju. Živim u uvjerenju da ga je pogledalo mnogo manje ljudi no što zaslužuje jer znam da Loach ima svoje možda malobrojne no vjerne sljedbenike, pa želim taj “kult” ponekad i na silu proširiti.

Da, film počinje s predstavljanjem u društvu AA i ne treba imati straha da ćemo se boriti s Mullanovim ružičastim slonovima. Središnji lik, Joe Kavanagh (Peter Mullan), liječeni je alkoholičar koji živi od socijalne pomoći te na razne načine pokušava animirati mlade Glasgowa kako bi ih maknuo od ulice, droge, kriminala. Energičan i bez sekunde mira, vodi s prijateljem Shanksom (dragi mi Gary Lewis) lokalni nogometni tim (tu ima scena za ubiti se od šege, zbilja), gdje dečki u fajtu oko dresova suparničkog tima ispuhuju svoje frustracije i nasmijavaju nas do bola. Osobita je njegova predanost i briga za sve i jednog od svojih „štićenika“, jer on ih drži na oku, diže moral, pri ruci je ako koji posrne. Njegov neizmjerno humorističan pristup ženi koja će mu, nakon apstinentskih godina (kako od alkohola, tako vjerojatno i od drugih stvari koje su ga uz isti vezale – bivša djevojka, npr.), s lakoćom otvoriti i ukrasti srce, scena je koja se pamti. Sarah Downie (Louise Goodall) je pripadnica srednje klase, može si priuštiti autić, gajbu, ima redovit posao kao socijalna radnica/medicinska savjetnica koja procjenjuje klince disfunkcionalnih obitelji, poučava mlade mame-manje-dame kako povijati bebe, kako se čuvati od  … neželjenih i općenito, na svoj topao i pristupačan način doprinosi tek zrnce boljem životu izgubljene mladeži Glasgowa. Šarmantna i pažljiva, dozvolit će Joeu da joj ispriča priču, ostajući, poput samoga gledatelja, zapanjena količinom emocija i britkim umom ispod naoko grube vanjštine. (Mullanovska uloga, priznajem, emocije su me parale na lopate.) Među svojim dečkima, Joe je u bližim odnosima s Liamom (David McKay), rehabilitiranim narkomanom koji je odradio svoje u zatvoru, ima ženu i malo dijete. Supruga Sabina (Anne-Marie Kennedy), i sama vjerojatno premlada da bi odgajala dijete, još uvijek je na igli i navalit će mu na vrat nemilosrdnog lokalnog narko-tajkuna McGowana (malecka uloga izvrsnog inspektora Walkera, Davida Haymana). A s njim netko i nekako račune poravnati mora.

Međutim, ovo ne bi bio ovakav film da nije eskalacije kako osjećanja, tako i dešavanja, te mu zapleta svakako ne nedostaje. Puno je tu emocija, od samoprijezira, ljutnje, mržnje, muke i zla do ljubavi, neušminkane, neufurane, ogoljene, one koja boli. Nije neobično niti izvan mjesta spomenuti ono što ide uz svaku Mullanovu ulogu: Joe je nevjerojatno karizmatičan, dubok i osjećajan. Ljutit, dubok, osvetoljubiv, dobar – životan i opipljiv.

Loachova režija briljira jednostavnošću, jer čak i odsustvu dramatičnih zbivanja, npr. kad Joe kupi dečke u kombi kako bi odigrali bitnu tekmu ili kad se zajebava sa Shanksom podvaljujući Sari priču kako su stručni u ljepljenju tapeta (mo’š mislit’), film ne prestaje iz sekunde u sekundu trijumfirati tom jednostavnošću običnog čovjeka kojeg je život gazio ali ga nikad nije uspio posve dotući. My Name Is Joe je na momente brutalan, ispod urnebesnih scena se lako opipa bijes, pulsirajuća žila kriminala, opasnosti, osobnih previranja, stranputica, izbora i posrtanja: to je priča čovjeka pred izazovima okolnosti koje ne maze. Sam naziv nije tek uvodna rečenica društva AA – predstaviti se imenom i priznati ono čega se najviše sramiš mora olakšati dušu, natjerati čovjeka da nauči tko je, jer naučiti živjeti sa sobom je valjda korak ili podvig najveći od svih.

Možda se gledatelju nakratko učini kako je osnovni zaplet nedostatno razvijen, prebrzo započet ili još brže priveden kraju, no svejedno, ja mislim suprotno: sve je rečeno u startu i sve se da očekivati od prve minute. Sve su karte u igri, svaki je zamišljeni kraj moguć i očekivan. Ipak, ne treba se plašiti monotonije već viđenog – Ken Loach je ipak prvoklasan redatelj koji s puno ljubavi i hrabrosti baca u oči živote onih manje sretnih, koji se češće rađaju s crack-mama sindromom nego li srebrnom žlicom u ustima. Njihovi su izbori ograničeni u startu i rijetke su bajke u kojima se uspijevaju posve izvući i postati nešto drugo. U takvoj rutini, da ne kažem bijedi, briljiraju jednostavni trenuci u kojima slušamo ispovijed bivšeg alkoholičara uz ubitačno nježne note Bethoveenovog koncerta za violinu, osobito dio u kojem slušamo otkud i kako baš ta kaseta i taj koncert kod nekoga kakav je (bio) Joe.

Naizmjenično tmuran i veseo, ipak nepredvidljiv poput proljetnjeg dana, My Name Is Joe je drama, ljubavna priča i gorka kritika društva u kojemu onome tko je pao ruku pruža tek isti takav, ako itko – rjeđe društvo u cjelini. Osjetno depresivan, u mnogim je segmentima obogaćen sitnicama čiju svrhu čestu zaboravimo – malim, vrijednim ljudskim trijumfima, no i žrtvama postupaka za koje nije kriva samo ili uvijek sudbina. Ljubav u ovome filmu? Sasvim je drugačija, nenametljiva i jako suptilna, dragocjena u nijansama, opipljivija i – naravno – sasvim realistična. Dok se uz amatersko kuglanje u dvorani optimistično ori „Spirit In The Sky“, Joe pleše na rubu depresije i posrnuća, bujan, slojevit, životan i nesebičan.

S ovakvim filmom uvijek znate kako će završiti.” – veli jedan renomirani filmski kritičar. Drama koja savršeno funkcionira na razini komedije, ljubavna priča začinjena istinskom ljudskošću, bila ona ugodna oku ili ne, ova priča zasigurno ne nudi holivudski početak, temu ili kraj, koji me poharao ništa manje no cijeli film. Naiđe tako neki film gdje je konačnica neočekivana iako, na neki svoj način, nagovještena, logična i neizbježna. Ako ste raspoloženi za doista dramatičnu, humorom protkanu priču o ljubavi, životu, kriminalcima i pomalo nogometu, My Name Is Joe je film koji definitvno ne smijete zaobići. Usuđujem se reći kako je zasigurno među najfinijim Loachovim ostvarenjima.

Leave a Reply

Your email address will not be published.