Mladi revolveraši II (1990.)

Piše: Danijel Špelić

Mladi revolveraši II (Young Guns II, 1990., 104 min.)

Redatelj: Geoff Murphy

Glume: Emilio Estevez, Kiefer Sutherland, Lou Diamond Phillips, Christian Slater, William Peterson, James Coburn, Viggo Mortensen, James Coburn, Balthazar Getty

 

Znate poznato filmsko pravilo? Nastavci nisu nikad bolji od originala. Ponekad se dogodi neka anomalija, pa dobijemo Aliens, ali u pravilu, rečeno je ispravno. No, što je s nastavcima osrednjih filmova? Young Guns imaju mali položaj u vestern žanru, ne baš nevažan, ali ni ništa ekstra posebno. Status ima samo zato što se pojavio u vrijeme kad je vestern žanr ulazio u kliničku smrt, imao je tada aktualni brat-pack za glavne aktere, izgledao je zanimljivo (iako je narativno poprilična zbrka), što je, očito, bilo dovoljno da dobije svojih pet minuta medijske pažnje. Zašto onda, dovraga, raditi nastavak nečega takvog? Zato što je u nekim drugačijim vremenima čak je i polovičan uspjeh bio dovoljan da se snimi nastavak priče, što bi se u slučaju Young Gunsa moglo nazvati opravdanim jer priča nije ni završena. Rezultat? Još jedna anomalija, nastavak koji bez pol muka u dvoboju pobjeđuje izvornik i to na nekoliko razina.

A svi znamo i kako priča završava. Nakon poznatog rata u Lincoln Okrugu, William H. Bonney (za frendove iz kvarta Billy The Kid) postaje jako tražena osoba. Pred sve jačim zakonima, koji preuzimaju Ameriku, Billy mora odjahati u zalazak sunca i više se nikad ne vratiti. Zato još jednom okuplja staru družinu i kreće na posljednje jahanje.

Ili znamo li zasigurno? Zanimljiva stvar, film započinje u “sadašnjosti” (195-i neka) pričom opskurnog lika imenom Brushy Billy, koji tvrdi da je, ni više, ni manje, nego legendarni pistoljero, Billy The Kid. Aha, kažete vi, što sve neće izmisliti. Ali, postojao je stvarni slučaj s istim likom te, iako je odbačena svaka sumnja po kratkom postupku, nikad u cijelosti nije dokazano da lik nije govorio istinu. Jer, A) znao je sve one male detalje koje je mogao znati pravi Billy, B) imao je identične ožiljke od metka kao i pravi Billy. Zaintrigirani? Ja sam bio (ali mene svašta zaintrigira) i odmah mi je film postao… zanimljiviji. Ali, da se vratimo na konkretne stvari.

Nastavak je, za razliku od originala, dinamičan film kako samo znaju vesterni biti, lišen patetike, John Wayne pozerstva, a i dijalozi su poprilično nadahnuti. Uložen je pokoji dolar više u produkciju, što se i vidi, a kako je original po dinamici vukao noge, ovdje je to promjena koja se najviše ističe. Hrpa pucnjave, jahanja, zaigrana ekipa… kad se sve posloži, nešto mora i uspjeti. Dalje, glumci. Okosnica originala se vratila u nastavak. Emilio Estevez, Kiefer Sutherland i Lou Diamond Phillips. Dobili su i pomoć nekih malo jačih glumaca kao što se legenda James Coburn te Wiliam “CSI-Gill Grissom” Petersen, a kakav bi to film bio da nema i nekog slavnog, koji je igrom slučaja na početku karijere, u ovom slučaju Viggo Mortensen i Christian Slater. Glumački je potkovan bolje nego neki drugi, jače producirani filmovi. I svi su se oni baš zaigrali (vestern je u dobu nastavka bio pravo pa otpisan) da su svi likovi živopisni, improvizirani, s jednim potrebnim odmakom od stvarnosti, a kemija na ekranu itekako je vidljiva.

Ipak, film si je uzeo gadna odstupanja od stvarnosti kao osnovu radnje – pola likova koja bude lišena života unutar filma, u stvarnosti je doživjela duboku starost, posebice Doc Scurlock (K. Sutherland), što mu malo kvari onaj dio o “autentičnosti” – no koju pravo ni ne naglašava, ako ćemo iskreno. Druga stvar koja bi mogla biti uočljiva, karakterizacija likova mu je sporedna stvar, čak i oni dijelovi koji rade na tome rade to grubo, bez finesa, tek donekle pojašnjavajući motivaciju likova. Ne može se poreći kako su neke stvari žrtvovane radi atraktivnosti, što je donekle i opravdano jer klasični pristup više nije funkcionirao. A da je želja autora bila prilagoditi stari materijal mlađoj publici, što automatski znači i financijski uspjeh, vidljivo je i po soundtracku, kojeg je radio ni manje ni više nego Jon Bon Jovi. Njegova stvar Blaze Of Glory posjeduje pravo pogođeni outlaw štih, prave riječi i prave tonove. Kao da je netko slijepio sliku sa zvukom, što filmu dodaje još jedan manji, ali zanimljivi plus (a također se može reći da je u nekim svjetskim kulturnim sferama pjesma poznatija od samog filma).

Gledajući iz današnje perspektive, Mladi revolveraši II bili su filmski eksperiment izgrađen na klimavim nogama, nadovezani na original koji je dosegao kvalitetu da bude tek podnošljiv te prilagođeni ukusima MTV generacije. Teško da mu se može pripisati nekakva umjetnička vrijednost, ali važan je onaj dio koji govori o tome kako je staru i već toliko puta ispričanu priču uspio iznijeti na novi način te tako zaintrigirati publiku, što je poduhvat koji ne uspije svakome. Povijesno netočan, karakterizacijski površan, ali zato dinamičan i vraški zabavan film. Treba li još nešto dodati?

Jedan komentar za “Mladi revolveraši II (1990.)

  • maxima says:

    Za žanr koji volim i kojem je ovako pristupljeno, jako je čudno kako sam se osjećala … izvarana nakon ovog filma. najjače od svega mi je svakako bila glavna glazbena tema – “Blaze of Glory”, jasno, prejako i jasno da sam je uvijek vezala uz taj film, ali da se nešto primio – nije. čudnije je što ja nemam ništa protiv obrada (dobrih), činjenica je da ovo uopće nije loš film, no i pored izvrsnog kasta mu nestaje ona čarolija koju sam očekivala – tad.

    Odlična recenzija, btw.

Leave a Reply

Your email address will not be published.