ML natječaj: Paperboy (2012.)

Piše: Tea Maksimović

Tekst je osvojio 3. mjesto na ovogodišnjem Velikom natječaju za najbolju recenziju ‘Matej Lovrić’.


Neke su stvari toliko slatke da u nama evociraju ružičaste zečiće koji skakuću zelenim poljanama pod pahuljastim oblacima i blagim suncem. Film Paperboy upravo je suprotno od toga, i to ne figurativno. Ako odlučite gledati Paperboya, budite pripremljeni na festival gnjusnosti prepun zvijeri, smeća i nastranosti smješten u močvarno područje američkog Juga, s glavnim likovima marginalcima i psihopatima.

Film predstavlja poetički i estetski (ili bolje rečeno, neestetski) kontinuitet u redateljskom radu Leeja Danielsa, koji je svoj stilski izričaj odredio dramom Precious. Danielsu se mora priznati jedno: on ne povlađuje publici radi komercijalnog uspjeha, zbog čega je Paperboy izviždan na svjetskoj premijeri u Cannesu. Navodno je publika bila sablažnjena nedostatkom ukusa kojem je svjedočila.

THE PAPERBOY - DAY 4-790_897.nef

Radnja je smještena u 1969. godinu i prati Warda Jansena (Matthew McConaughey), novinara koji se vraća u rodni grad radi priče. Jansen vjeruje kako je Hillary Van Vetter (John Cusack), zatvorenik osuđen na smrtnu kaznu zbog ubojstva šerifa, nevin. U dokazivanju Van Vetterove nevinosti pomažu mu mlađi brat Jack (Zac Efron), kolega novinar Yardley (David Oyelowo) i Van Vetterova zaručnica Charlotte Bless (Nicole Kidman). Zvuči prilično standardno, no priča je u ovom filmu (uzeta iz romana Petea Dextera) manje važna – nećete se pitati je li Van Vetter ubio šerifa niti će vas istraga o tome prikovati za stolce. Ono što će vam sveudilj privlačiti pozornost bit će likovi: do boli slojevita Kidman, koja žudi za identitetom i pokušava ga uspostaviti kroz vezu s Cusackom i vlastiti seksipil, McConaughey, koji ima prljavu tajnu, i Efron, paperboy, lik oko kojega svi drugi orbitiraju i upravo zbog toga zavrjeđuje biti nositeljem filma.

Od Paperboya ne treba očekivati suptilnost; kadrovi se prebacuju s odvratnog Van Vetterova lica na aligatore i močvaru kako bi publika bila izložena što eksplicitnijem prikazu njegova karaktera, svi likovi izgledaju jeftino i ljepljivo, mnogo je psovanja, bijesnih ispada i perverzija. Kada film uzme pauzu od groteske, preuzima standardnu scenografiju sedamdesetih: smeđe- narančasti tonovi namještaja, jarka odjeća i velika kosa, a soundtrack u maniri Dreamgirls, koji je u isto vrijeme priljepljiv i zloslutan. Dovoljno je loše što će film u vama izazivati stalni osjećaj anksioznosti, još je gore što će u nedostatku poentiranja na kraju filma vaša nejaka leđa praktički kolabirati pod težinom svih pitanja koja je film otvorio. Kod Danielsa, nipošto se ne može reći da je manje više.

kinopoisk.ru

Rečeno je da od Paperboya ne treba očekivati suptilnost i to je točno, no postoje neke teme koje izviru iz podteksta filma, a snažne su upravo zbog svoje neopterećenosti. Rasna tematika u filmovima u posljednje vrijeme graniči s pomodarstvom, ali Daniels je prikazuje kroz leću kućne pomoćnice Anite (Macy Gray) i Yardleyja. Anita je u ulozi autohtonog stanovništva dobro upoznata s mehanizmima rasizma pa ih od samog početka filma mudro izbjegava, a Yardley kao došljak (ima britanski naglasak) izaziva čuđenje okoline. No, čitava je stvar gotovo sofisticirano utkana u film, kao i pritajeni homoseksualizam koji se stavlja u podređen položaj višoj pokretačkoj sili likova – seksu.

A seksa je uistinu puno. Iako se ćudorednici neće složiti budući da je seks u filmu prilično nastran i izvitoperen, riječ je ipak o nekoj vrsti feminizma i sveopćeg osnaživanja: Charlotte Bless ostvaruje se kroz svoj seksipil, ona ga dovodi do apsurda, no seks je za nju lišen sentimentalnosti koja se očekuje od žena, ona ga ne smatra rezerviranim za ljubav – naprosto ga nagonski odrađuje. U potpunoj je opreci s romantiziranim prikazom spolnosti uobičajenim za ženski diskurs – Charlotte se podređuje Van Vetteru (iz ljubavi), ali ne i seksualno. U seks se ona upušta iz čiste žudnje. Isto čini i Ward Jansen.

2

U filmu je pružena panorama istinski marginalnih likova u društvu: dodjela uloga u slučaju Efrona i McCounagheya gotovo se podrazumijevala (unatoč Efronovom katastrofalnom južnjačkom naglasku), ali pravo iznenađenje leži u Kidman i Cusacku. Kidman je inače utjelovljenje prelijepe australske prijestolonasljednice koja potajno radi na doktoratu iz povijesti i uvijek je odmjerena, a Cusack je čist i dobar dečko. U ovom filmu transformacija je nevjerojatna: ona je uistinu antiteza čednosti, on pak antiteza ljudskosti. Mora im se priznati, za takve je uloge trebalo beskompromisnosti i nepokolebljivosti.

Najveća je zamjerka ovom filmu distanca između gledatelja i likova. Gotovo je nemoguće poistovjećivanje s likovima koji su toliko bizarni kao likovi ovdje. Donekle je to i prirodno – gledatelj sama sebe svrstava u kategoriju „normalnih“, onih koji se čude (što objašnjava reakciju gledatelja u Cannesu) kako ne bi bio svrstan u one kojima se čudi, u bizarne. Tako nam na samom kraju filma i nije pretjerano važno što se dogodilo s likovima jer se nismo za njih vezali. Treba se ipak zapitati: zašto je tako? Gluma je izvrsna i likovi su dostatno slojeviti. Pa zašto onda ne suosjećamo s njima? Odgovor je u prenatrpanosti filma slikama, što je Paperboya učinilo barokno teškim noirom koji nikome nije dopadljiv. Ipak, kritike su bile prežestoke. Tako su svi pohitali svrstati se među one koji ne uživaju u gnjusnosti, osim ako je ona namjerna trash zabava koja uključuje motorne pile i lažne ekstremitete. Kad im se servira potencijalno stvaran život, koji je ponekad toliko odvratan da nema smisla, svi zatvaraju oči.

Leave a Reply

Your email address will not be published.