Mjesec (2009.)

Piše: Vedrana Vlainić

Mjesec (Moon, 2009.)

Režija: Duncan Jones

Uloge: Sam Rockwell, Kevin Spacey, Dominique McElligott

To izuzetno kratko razdoblje koje je ovaj film proveo na rasporedima naših kina, nekako nisam bila previše zainteresirana pogledati ga. Kratak sadržaj mi je „smrdio“ na kopiju i, koliko god prepotentno zvučalo, bilo me strah da ću provesti agonizirajućih sat i pol okrećući očima, mentalno vičući „već viđeno!“ te žaleći za kavama koje sam za cijenu karte mogla popiti. Međutim, nakon što mi je prijateljica skrenula pažnju na njega, malo sam se ipak zamislila. Naime, ona ga je opisala kao „sjajnu psihološku dramu s fenomenalnim soundtrackom“, što me začudilo iz razloga što se radi o osobi koja je jedva otrpjela prvih pola sata „kričečih majmuna koji ništa pametno ne rade“ i toga dana službeno odustala od gledanja, ne samo jednog od najvećih klasika SF žanra, nego i sličnih filmova uopće. Zato, kada sam nekoliko tjedana kasnije u supermarketu, negdje između police pune tegli kiselih paprika i kolica pretrpanih plastičnim natikačama „po 10 kuna“, ugledala stalak s „kino hitovima“ po smiješno niskim cijenama, nisam puno razmišljala prije no što sam pokupila svoj primjerak Moona.

Drito in medias res nas uvodi reklama za „Lunar Industries“, trenutno vodeću korporaciju na Zemlji, koja se primarno bavi iskapanjem i preradom te distribucijom supstance pod nazivom „Helium-3“. Naime, nakon iscrpljivanja Zemljinih prirodnih resursa i velike energetske krize koja je tada nastupila, na Mjesecu je pronađena ruda bogata energijom, koja ubrzo postaje nova osnovna sirovina i već godinama osigurava monopol tvrtci koja ju je otkrila. Sljedeće upoznajemo Sama Bella (Sam Rockwell), djelatnika „Lunar“-a, kojemu je ostalo još dva tjedna do isteka radnog ugovora. Naime, on se nalazi u svemirskoj postaji na Mjesecu, gdje već tri godine prati rad „žetelica“ (strojeva dizajniranih za traženje i sakupljanje Heliuma-3) te, u određenim vremenskim razmacima, podnosi izvještaje sjedištu na Zemlji i šalje im iskopan materijal. Povremeno dobiva i videopozive od svoje žene Tess (Dominique McElligott) i kćerkice Eve, koja se rodila netom prije njegova odlaska na Mjesec, međutim radi se samo o snimkama koje mu „Lunar Industries“ proslijeđuje, jer direktna veza sa Zemljom nije moguća zbog neobjašnjivih smetnji u signalu. Što znači da Sam, u biti, već gotovo tri godine nema apsolutno nikakve (čak niti posredne, preko satelita) komunikacije s ljudima. Jedino društvo pravi mu inteligentni kompjuter GERTY (glas Kevina Spaceya), čija je dužnost brinuti se za sve Samove potrebe. Iako pun entuzijazma zbog skorog povratka kući, Sam se čudno osjeća, priviđaju mu se stvari te uskoro doživljava i nesreću prilikom inspekcije jedne od „žetelica“. Nakon što se, zbunjen i omamljen, probudi „na sigurnom“ u bazi, počinje otkrivati stvari koje ga navode na preispitivanje svojeg psihičkog zdravlja, vlastitog identiteta, ali mu i skreću pažnju na razne čudnovate detalje koji su oduvijek bili tu i oduvijek, jel’, čudni, samo što im on nikada nije pridavao previše važnosti te, naposlijetku, u njemu klija i sjeme sumnje u samu kompaniju za koju radi…

Ovako sročeno zvuči možda pomalo konfuzno, međutim, daljnjim ulaženjem u radnju otkrila bih neke stvari koje smatram da bi gledatelj zbilja sam trebao skužiti tijekom filma, jer zaista izazivaju (barem kod mene jesu) onaj famozni „wow“ (ili, u ovom slučaju, njegov ekvivalent: „daj me nemoj zezat!?“) efekt kojemu mnogi redatelji teže, ali rijetki u tome uspijevaju. Početak je vrlo očito napravljen s namjerom da zavara, „fejkajući“ pokušaj kopije legendarne „Odiseje“, ali, kako radnja odmiče, postepeno se otkrivaju detalji bitni za njezino pravo shvaćanje (otkrivamo ih praktički rame uz rame s glavnim junakom Samom, što pomalo daje osjećaj kao da se i sami nalazite u filmu), držeći time gledatelja konstantno zainteresiranim, unatoč prividnoj statičnosti. Trik je upravo u pažljivom doziranju tih djelića informacija (od kojih sam neke ulovila tek prilikom drugog gledanja i još više se oduševila suptilnošću kojom su prezentirane), koje pak povlače raznorazne pretpostavke te se malo pomalo, poput mozaika, slažu u kompletnu sliku. Čak i kada film dolazi do svojevrsne „slijepe ulice“, točke u kojoj je više manje sve jasno, interes ipak ne opada, jer se postavlja novo pitanje: „Oke, kužim poantu, ali šta sad dalje? Kako se nositi s tim otkrićem?“

Kao što već spomenuh, pojedine scene su svojevrsni hommage kultnoj 2001: Odiseji u svemiru (istinski Kubrickoljupci će ih odmah izdvojiti), ultimativnom space filmu za koji mnogi govore da će onaj tko ga želi makar i pokušati nadmašiti, morati snimiti film „tamo gore“, na licu mjesta. Međutim, iako kratak sadržaj, pa čak i sam početak, sugeriraju na rip-off spomenutog klasika, nipošto se ne radi o kopiji, što je vrlo ugodno iznenađenje. Da, i ovaj film vas tjera na razmišljanje o njemu još neko vrijeme nakon gledanja, međutim u potpuno drugom smjeru od „Odiseje“, budući da se, s napretkom radnje, jasno vidi da je osnovna ideja cijele priče potpuno drukčija.

Iznenađujuće sjajna je čak i „uloga“ GERTY-ja (možda i najočitija paralela s „Odisejom“) koji glasom izvrsnog Kevina Spaceya (doduše, nedovoljno „jezivim“ da bi se mogao usporediti s HAL-ovim, ali baš to je, po mom mišljenju, ono pozitivno! Iako nekako mislim da se ovdje ne radi toliko o zavaravanju publike koliko o neuspjelom pokušaju kopije neponovljivog Douglasa Raina) i mijenjajući emotikone na displeju, ovisno o situaciji, izaziva simpatije čak i u trenucima kada sumnjamo u vjerodostojnost podataka koje iznosi.

Naizgled jednoličan i klaustrofobičan, sniman u uskom okruženju svemirske postaje i površine Mjeseca, a da ne spominjem (doduše izvrsnog) Sama Rockwella koji praktički ima one man show, pravu dinamiku možemo pripisati upravo fenomenalnom soundtracku. Međutim, to nimalo ne iznenađuje, budući da je za njega zaslužan uvijek sjajan Clint Mansell („krivac“ za audio-savršenstvo Rekvijema za snove i više manje svega ostaloga što je napravio još jedan talentirani gospodin, Darren Aronofsky).

Iznenadni crescendi (za one manje glazbeno informirane, radi se o postepenom poglašnjavanju glazbe) u scenama kada se Sam vozika u svom überkul svemirskom tenkiću, izvrsno su uklopljeni te izdižu taj sveprisutni lajtmotiv samoće, beznačajnosti i otuđenosti na jednu sasvim novu razinu.

Međutim, na moje lagano razočarenje, Moon ipak nije uspio u potpunosti izbjeći jedan od najvećih (i najnetočnijih) klišeja „svemirskih“ filmova. Koliko god da i ja volim Star Wars sagu i sve Star Trek-ove i više manje bilo šta drugo „zvjezdano“ što postoji ili će tek postojati, oni fliper zvukovi ispaljivanja laserskih torpeda i razaranja „Zvijezde smrti“, umirujuće brujanje Voyagera ili Enterprisea koji u Warpu 3 jezde svemirskim prostranstvima ili, u ovom slučaju, struganje tenkića po površini Mjeseca i zujanje motora „žetelica“; krše jedno desetak fizikalnih zakona, jer u vakuumu (svemiru) se zvuk ne širi, što znači da se ništa ne čuje! Eto djeco, upravo zato je Kubrick napravio savršenstvo, jer je pazio na satovima fizike. Samo da je gospo’n Jones bio jednako vrijedan pa proučio literaturu i izbjegao još tih nekoliko propusta (makar da ih je pokrio tom savršenom glazbom), bila bih u mogućnosti reći da je Moon (nipošto ravan), ali barem donekle dostojan svog očitog uzora.

Znam, već sam dosadna i sama sebi s filmovima koji tjeraju na preispitivanje vlastite egzistencije, ali nakon ovakvog jednog filma, zaista ne mogu izbjeći poplavu stihova koji mi počinju plaziti po podsvijesti.

„Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti, koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.“, primjerice. Ili pak, ako ćemo malo u drugu krajnost sa još jednim od mojih omiljenih pjesnika, „…il’ smo samo tu zbog ravnoteže među zvezdama“.

Što se tiče Moona, ovdje se ne radi o pitanju značajnosti jednog jedinog čovjeka u beskraju svemira (jer Sam ima itekakvu svrhu), već o „ispravnosti“, da se tako izrazim, te svrhe. Povlače se mnoge zanimljive pretpostavke dok promatramo tako očitu degradaciju čovjeka do objekta, usudila bih se čak reći potrošne robe, i njegovo postavljanje u, moram priznati, meni posve nezamislivu, iako ne i nemoguću situaciju.

Prekrasno slojevit i prilično provokativan, ako mene pitate (uzevši u obzir rapidni napredak znanosti i sva etička pitanja koja isti povlači), Moon se nakon (sada već trećeg, iako ovaj put letimičnog) gledanja strelovito uspeo na listi mojih omiljenih filmova i svakako bih ga preporučila kao jedno od najugodnijih iznenađenja unazad par godina.

Eh, da. Tako mi i treba kad se pravim pametna i glumim ne znam što pretjeranom izbirljivošću, odlučna da a priori popljujem svaki noviji film koji imalo podsjeća na neki od mojih ljubljenih klasika. Kao da išta u današnje vrijeme može biti baš potpuno originalno! Ipak, svaki pokušaj je dobrodošao, pogotovo ako je ovako domišljato zapakiran u nešto naizgled već viđeno, uklopivši „prekopirane“ elemente u sasvim jedan drugi kontekst, pokušavši im time dati i novo značenje. Možda najljepši primjer (doduše, i spoiler, ali sasvim mali) je posveta (meni osobno dosadnjikavoj, ali zato ništa manje kultnoj) sceni putovanja kroz hipersvemir. Međutim razlika je u tome što, dok Dave u „Odiseji“ slijedi misteriozni obelisk dublje u svemir, prema daljnjem napretku; Sam se ovdje pokušava vratiti kući, na Zemlju.

Kažu da tko prizna, pola mu se prašta, tako da i ja priznajem (polažući nade u tu polovicu oprosta, prvenstveno od sebe same) da, unatoč (posve neutemeljenim) predrasudama s moje strane i čestim (nažalost i neizbježnim, iako se radi tek o optičkim varkama, jer je upravo radnja ta koja odudara) usporedbama s Kubrickovim klasikom, Moon svakako zaslužuje biti prepoznat kao nadasve zanimljivo, kvalitetno, ali i posve samostalno ostvarenje.

6 komentara za “Mjesec (2009.)

  • Marin Mihalj says:

    Nemam što pametno dodati, zbilja. Spot on.

    Inače, fun fact; Duncan Jones, redatelj filma, sin je puno poznatijeg Davida Jonesa, puno poznatijeg pod drugim prezimenom – Bowie. :)

    Jabuka ne pada daleko od stabla.

  • maxima says:

    Kako je valjda ovo jedno od rijetkih mjesta gdje mogu, nepopljuvana, iznijeti svoje mišljenje, “Moon” mi je (nakon Boyleova “Sunshine”-a, kojeg obožavam), došao kao trešnja na šlag. Nije stvar u nestašici dobrih SF-filmova, jer ne mogu se ravnati po drugima niti tjerati druge, da se ravnaju po meni.

    Ovaj izuzetni film je trebalo iznijeti – praktično jedan glumac… i jedan glas… nevjerojatno. Prekrasan film, vrsno obrađen, kao i inače, autoru svaka čast :)

  • maxima says:

    Isprika, nesuvisla sam, – “nakon” u ovoj mojoj rečenici ima značenje “poslije”, u vremenskom slijedu, a ne “poslije” u značaju, jer su me oba pokosila, ne bih se željela dovesti u poziciju porediti ih jer su mi oba klasa i vjerojatno će mi (p)ostati klasici svojeg žanra.

    Čitam u nekoliko minuta osvrte na neke od najdražih mi filmova, nije lako maknuti osjećaje, iako bi možda trebalo, no nisu li upravo filmovi medij, kroz koji osjećamo, ljutimo se, smijemo, plačemo i preispitujemo sve živo? Poput živih knjiga…

  • Vedrana Vlainić says:

    Thanks :)

    @Marin, vidiš, ovo za Duncana Jonesa nisam znala! Tj, Jones je tako često prezime, nije mi apsolutno palo na pamet povezivati ga s bilo kojim drugim Jonesom kojeg znam 😀
    Ali da. Jabuka definitivno ne pada daleko od stabla…

    @maxima, znam kako je to. Ja isto sad baš nadoknađujem nedostatke i čitam recenzije od zadnjih par dana i zbilja je teško kontrolirati dojmove i osjećaje kad vidiš neke tebi posebno drage naslove.

  • Gjuro says:

    Stvarno biser od filma. Vedrana, svaka čast što si uspjela napisati ovako dobru recenziju, a pritom ništa ne spoilati. :)

    Što se Mansellovog soundtracka tiče, i atmosferom i melodijama podsjeća na njegov najbolji – “The Fountain” (vjerovali ili ne, taj je bolji čak i od onoga za “Rekvijem”).

  • Koraljka Suton says:

    Baš ga pogledah sinoć i propisno sam oduševljena. Vedrana, svaka čast! Kapu skidam na ovako fantastičnoj i predivno sročenoj recenziji u kojoj sve kažeš, a da pritom ne spojlaš glavnu premisu!

Leave a Reply

Your email address will not be published.