Mistaken for Strangers (2013.)

Piše: Igor Opić

Renesansa dokumentaraca u posljednjih petnaestak godina iznjedrila je neka veća i neka manja remek-djela i postalo je vrlo unosno snimati takve filmove, ne samo u svijetu nego i na našim prostorima. Tomu svjedoči i nekoliko odličnih domaćih predstavnika žanra od kojih je zadnji i ujedno najrazvikaniji bio Slijepčevićev Gangster te voli. No ono što autora ovih redaka najviše veseli nekoliko je vrlo uspješnih glazbenih dokumentaraca tijekom zadnjih godina, od kojih su A Band Called Death, Twenty Feet from Stardom i Searching for Sugarman samo neki. I dok prva dva doista imaju za cilj biti svjedokom određenog vremena, ovaj potonji krase odlike pravog detektivskog trilera s neizostavnim obratom u drugoj polovici filma.

No za razliku od navedenih ostvarenja koji nose epitet glazbenog dokumentarca jer to doista i jesu, Mistaken for Strangers, iako se reklamira kao film o američkom indie-rock bendu The National, zapravo je sve, a najmanje glazbeni dokumentarac. Ustvari mogli bismo reći da su braća Berninger izvela odličan marketinški trik privukavši sve veću legiju fanova The Nationala (a i onih koji će to tek postati) nazvavši film prema jednoj od uspješnica benda.

3

Mistaken for Strangers (odličan odabir naslova koji savršeno sažima cijeli film) zapravo je priča o Tomu Berningeru, simpatičnoj vucibatini iz Cincinnatija, lokalnom metalcu kojem se eto slučajno potrefilo da je brat uspješnijeg Matta, pjevača jednog od najvećih bendova na planetu. Zapravo, točno mogu zamisliti tatu i mamu Berninger kako za božićnom večerom odvode Matta u stranu ili iskorištavaju trenutak kad Tom napusti sobu da mu kažu kako je situacija s Tomom sve ozbiljnija: čovjek je već odavno prevalio tridesetu, i dalje živi s njima i krade Bogu dane ispijajući hektolitre piva na koncertima lokalnih metal bendova. A Matt kao Matt, duša od čovjeka kakav jest, roditeljima onako kulerski, kako samo on to zna, odgovara da će već nešto smisliti, a zatim, koji tjedan poslije, nakon pomnog razmišljanja u stilu profesora Baltazara dolazi na ideju – povest će buraza na turneju kao roadieja da se ovaj uozbilji i stekne bar nekakve radne navike.

I tu zapravo kreće priča filma, Tom kreće na turneju s bratovim bendom, a planira i tu i tamo nešto snimati za svoj film. I tako se on krevelji pred kamerom, dosađuje članovima benda, koji nerijetko imaju onaj kiseli „koji kurac me Matt uvalio?“ izraz lica. U biti, cijelo vrijeme imate osjećaj da se čovjek zajebava prodajući nam pod dokumentarac nasumični materijal snimljen videokamerom u polupijanom stanju. No ono što shvaćamo kako film polako odmiče zapravo je to da Tom pati od kompleksa manje vrijednosti u odnosu na starijeg i uspješnijeg brata i samo želi naći svoje mjesto pod suncem. Da se razumijemo, ima tu za svakoga ponešto, snimki koncertnih nastupa, opuštenih razgovora s članovima benda o kreativnom procesu stvaranja pjesama i uvid u njihove osobne trenutke, duhovitih provala simpatičnog Toma, no ovaj film zapravo je priča o odnosu između dvojice braće od kojih je onaj mlađi cijeli život živio u sjeni starijega. I koliko god vas Tom u nekim trenucima živcira, toliko vam je i simpatičan, a Matt zbilja pokazuje kakva je duša od čovjeka…

4

Čovjek na čelu najomiljenijeg benda u Hrvata stvarno pokazuje nevjerojatno strpljenje s bratom, no i njemu u jednom trenutku pukne film i Tom se vraća roditeljima u Cincinnati. To je ujedno i prijelomni trenutak filma, po meni i najdirljiviji, gledatelj dobiva priliku zaviriti i malo dublje od odnosa braće: upoznajemo tatu i mamu Berninger, od kojih se mama Nancy pokazuje kao doista brižna i divna majka, jedna od onih koje svojoj djeci u pravom trenutku znaju reći pravu stvar. I upravo nakon tog razgovora Tom odlučuje: bilo je dosta zajebancije, vrijeme je da nešto napravim sa sobom i barem jedanput u životu nešto izguram do kraja. I kao što sam već naveo, gledatelju je tijekom dobrog dijela filma teško povjerovati da će ovaj simpatični metalac masne kose od tog bućkuriša snimljenog materijala uspjeti sklepati neku smislenu cjelinu, ali začudo, uspijeva mu. Tom majstorski zaokružuje cijelu priču, a njegova ispovijed u kameru netom prije kraja filma pogađa ravno u srce i otkriva da Matt unatoč svemu nikad nije izgubio vjeru u brata i da možda vjeruje u njega više nego što ovaj vjeruje u sebe potvrđujući da ljubav i potpora bližnjih doista imaju snagu pomicati planine.

Ovaj je dokumentarac po mnogočemu netipičan za vrijeme u kojem je nastao, pri čemu prvenstveno mislim na sve češći trend među redateljima ovakvih filmova da njihova ostvarenja u pogledu priče, ali i onom vizualnom, sve više izgledaju kao američki blockbusteri, a sve manje kao tradicionalni dokumentarni filmovi, što je, ironično, možda upravo i razlog njihove goleme popularnosti spomenute  na početku teksta. No kad je riječ o Mistaken for Strangers, ne treba imati nikakve zablude: Matt se na samom početku predstavlja kao redatelj amaterskih akcijskih hororaca o tipovima poput barbara s krizom identiteta pa je od njega sasvim nerealno očekivati vizualno fascinantne animacije, rekonstrukcije i općenito sve ono što krasi visokobudžetne dokumentarce. U tome, rekao bih, leži i sama draž ovog filma, vraća se onom izvornom senzibilitetu dokumentaraca, onoga što bi dokumentarni film zapravo i trebao biti: prikaz života bez ikakvog uljepšavanja.

< 2

Ako ste voljeli Matta Berningera, nakon odgledanog filma voljet ćete ga još više. Čovjek se pokazao kao divan brat i osoba koja unatoč golemom uspjehu stoji čvrsto na zemlji, potvrđujući još jedanput onu Mary Schmich u interpretaciji Baza Luhrmanna: „Be nice to your siblings, they are your best link to your past and people most likely to stick with you in the future.“ A Tomov osmijeh od uha do uha na samom kraju filma potvrđuje da je riječ o savjetu kojeg bismo se svi trebali pridržavati.

3 komentara za “Mistaken for Strangers (2013.)

  • ANTIMATTER says:

    Sounds like abuse of authority without a point.

  • MATTER says:

    Yeah, nothing matters but this Matt. Seems that he is in for transformers now that he has missed his point of being the most important, clever, intuitive, hard-rock, sensible, but actually contradictory, stuck in heavens heights. Everybody knows that mr Tom is a junkie, and so are his opponents.

  • R says:

    He does not give money unless you are ready to be his underdog singing the blues. And he is not blue by any standard. He does not cherish their values, he is only great at providing the image of being so. Actually, he is lost. Therefore, neither a policeman nor a politician. The reds have no money anyway, only philosophy and envy. And if Americans jump in, you are in for some hollywood nonsense to help him out.

Leave a Reply

Your email address will not be published.