Mikrokozmos (1987.)

Piše: Sven Mikulec

Mikrokozmos (Innerspace, 1987., 120 min.)

Redatelj: Joe Dante

Glume: Dennis Quaid, Martin Short, Meg Ryan, Robert Picardo, Kevin McCarthy

 

Svaki ljubitelj filmova koji… ne, ček’, briši to. Svatko tko je imao prilike odrastati u, recimo to tako, normalnim okolnostima, u barem relativnoj blizini TV uređaja ili, ako je bio bolje sreće, s pristupom kino platnu, u svoje je (ne nužno) zrelije godine sa sobom ponio i poneku uspomenu na filmove koje povezuje s ranijim fazama svoga života. Bilo da se radi o ljudima odraslima u dosta oskudnijim ali jednostavnijim šezdesetima ili sedamdesetima, kad se eskapistički žicalo roditelje za pokoji dinar za kartu, ili o klincima poput mene koji su dobili priliku stati na svoje noge u, po meni, stvarno lijepom periodu za odrastanje, posljeratnim devedesetima, svaki čovjek ima svoju policu s omiljenim filmskim naslovima. Nalazi li se ona na zidu, u ormaru ili samo u glavi – posve je svejedno.

S druge strane, svatko tko je ikad uzeo list papira i pokušao napisati osvrt na film ili knjigu koji su ga se dojmili, zna koliko je to često teška, mučna i krajnje nezahvalna zadaća. Kao što će poneki uzrujani poklonik Sumraka, Posljednjeg Airbendera ili Umetni ime usranog filma – doduše, iz posve krivih razloga – uvijek slavodobitno istaknuti: lako je posrati očajan film. I moram se složiti, kako god zabavno znalo biti otresati se, riječima šamarati mrtve magarce, priznat ćete, nije neko zavidno umijeće podmetnuti nogu retardiranom djetetu. Po meni, mnogo je veći izazov osvrnuti se na film za koji ste emotivno vezani. Kako odati počast nečemu što vas se dojmilo, urezalo u pamćenje, možda obilježilo djetinjstvo? Kako napisati recenziju koja bi bila dostojna djela kojem duguje svoj nastanak, kako pronaći prave riječi kojih se film, da može čitati, ne bi zasramio?

U pravilu, takva riskantna posla klonim se u širokom luku. Ovoga puta, međutim, odlučio sam pokušati predstaviti vam film koji sam s obitelji pogledao valjda 15 puta, film oko kojeg nisam nimalo objektivan, ali me za to nije ni najmanje briga – vratimo se nekoliko desetljeća u prošlost, u vrijeme kad su Dennis Quaid i Meg Ryan tek počinjali s očijukanjem koje će kasnije dovesti do burnog desetogodišnjeg braka, kad je Martin Short bio jedan od kraljeva komedije u Hollywoodu, a moja kvartovska videoteka još nije postala kemijska čistionica „Fleka“.

Tuck Pendleton (Quaid) možda je i najtalentiraniji pilot svoje generacije, ali njegova divlja priroda, sklonost više nego povremenoj čašici viskija i generalno ne šljivljenje autoriteta dovest će ga do otkaza, ali i do prekida veze s Lydiom (Ryan), jednostavno umornom od njegovih sranja. Odbačen sa svih strana, Tuck prihvaća ponudu lokalnog znanstvenog instituta da se podvrgne tajnom pokusu minijaturizacije. Smješten u dosta skučenu kapsulu opremljenu (tada) vrhunskom tehnološkom opremom (era walkmana, Magnum P.I.-ja i Super Marija, kad su klinci žicali roditelje da im kupe kilu jabuka, a ne Appleov I-Phone), Tuck bi trebao biti smanjen na mikroskopsku razinu i ubrizgan u jednog jadnog zeca. „Govna pogađaju ventilator“, međutim, kad se u priču umiješaju i preprodavači visoke tehnologije s okom bačenim na čipove za minijaturizaciju, koji uspijevaju ukrasti drugi čip, inače potreban za vraćanje kapsule u normalnu veličinu. U bijegu, na samrti i očajan u namjeri da nekako spasi život minijaturiziranoga Tucka, šef-znanstvenik posljednjim naporom ubrizga kapsulu u stražnjicu nervoznog hipohondra Jacka, mlakonje koji se baš uputio na prijeko potreban odmor od previše stresne svakodnevice.

U malom svemiru Mikrokozmosa dodiruju se i miješaju elementi akcije i humora, pri čemu, ako ne većina, onda barem dobar dio komičnoga dolazi iz karakternih razlika dvojice junaka prisiljenih surađivati iz jednog jednostavnog razloga – želje za životom. Ako Tuck ne pronađe izlaz iz Jackova tijela do idućeg jutra, ponestat će mu kisika i ostat će beživotno plutati Jackovim žilama, crijevima ili čime već. S druge strane, Jack se mora potruditi pomoći mu  jer bi „zločesti ljudi“ mogli u bilo kojem trenutku aktivirati drugi čip, čime bi on završio kao poneka ljepljiva fleka na šajbi ponovno velike kapsule, a čak i da se to ne dogodi – koji bi to hipohondar volio da mu tijelom putuje sićušni, raspadajući kostur? Slučajno prijateljstvo mlakonje, plašljivca i rođenog push-overa, i samouvjerenog, arogantnog alfa-mužjaka zabavit će nas kako takve priče o neobičnim partnerima samo znaju, a pritom i jednog i drugog možda ponešto i naučiti.

Sasvim je jasno da radnja na trenutke neopterećeno koketira s apsurdom, kao i da logički propusti (minijaturiziranim ljudima kreditne kartice ostaju originalne veličine) ukazuju na određenu zbrzanost ili neozbiljnost izvedbe, a snimke putovanja ljudskim tijelom danas mogu vizualno „izuti iz cipela“ samo nekoga tko je svoj televizor jednom zauvijek ugasio krajem osamdesetih. Što se razgranatosti plota tiče, često se zna dogoditi da glavni likovi i naša percepcija istih vidljivo pate kad radnja nekog filma ambiciozno (što je vrlo često samo pristojan izraz za „bez jasne vizije“) krene u više pravaca. Ovdje, međutim, to ipak nije slučaj iz jednostavnog razloga što su protagonisti tako prokleto „svidljivi“ – Tuck je glasan, neugodan i pun sebe, ali šarmantan, zabavan i preko ušiju zaljubljen u ženu kod koje je možda ispucao sve kredite, dok mu sudbina partnera pronalazi u neurotičnom blagajniku tamo nekog „Keruma“ uvjerenom da mu je svaki prišt potencijalni početni stadij nekakvog tumora. Ok, spajanje dvojice ovakvih likova dijametralno suprotnih osobnosti možda i nije najoriginalnije rješenje, ali je definitivno rješenje koje je s razlogom toliko popularno među scenaristima.

A da bi se izbjeglo moguće „homoseksualno čitanje“ filma (jedan frajer ulazi u drugoga – i to kroz stražnjicu), u cijelu je priču ubačena i dežurna holivudska slatkica Meg Ryan, inače apsolutna kraljica romantičnih komedija posljednja dva desetljeća prošloga stoljeća (Kad je Harry upoznao Sally, Sleepless in Seattle, You’ve Got Mail, French Kiss, Kate & Leopold, etc.). Odnos njene Lydije i Quaidovog nestašnog Tucka dao je svoj obol raznovrsnosti filma – možda i argument u prilog njegovoj kaotičnosti – a barem djelomično i prorekao budući brak ovo dvoje glumaca, kojem je on (navodno) u velikoj mjeri naštetio drogom i prijevarama. Mislim da je dodavanje romantičnog odnosa, istina, dosta nakrcanoj priči ipak bilo pun pogodak, ako zbog ničega drugog, onda zbog upravo zaraznog „Cupida“ američkog pjevača gospela i bluesa Sama Cookea, pjesme koju su Lydia i Tuck odabrali kao svoju i koja će se, u većoj ili manjoj mjeri, možda i vama uvući pod kožu.

Ono što mi je oduvijek bilo zanimljivo kod takvih filmova kod kojih smo daleko od objektivnosti – makar moja polica nije jedina koja čuva već izlizane omote raznoraznih Povrataka u budućnost, Gooniesa ili ovog ovdje Danteova bisera, činjenica je da ne pričamo o istim filmovima. Da, i moj i vaš Mikrokozmos potpisuje redatelj Gremlina, oba traju dva sata i u obje verzije Martin Short jednako se krevelji. Ali i dalje se ne radi o istim filmovima, jer su iskustvo gledanja i uspomene koji svaki gledatelj veže uz njih jednako različite i jedinstvene koliko su različiti i jedinstveni ljudi s kojima su ti filmovi gledani. Većina čitatelja ovdje vjerojatno vidi pretjerano zanesenu, možda malo previše sentimentalnu recenziju filma koji se ne isplati pogledati dvaput, ali ako barem netko shvaća subjektivnu vrijednost takvih naslova i vidi ono na što sam nas želio podsjetiti, onda se ni ja ne trebam osjećati loše zbog ovog svetogrdnog čeprkanja po vlastitoj filmofilskoj prošlosti.

5 komentara za “Mikrokozmos (1987.)

  • maxim says:

    Bravo!!!

  • Gjuro says:

    Vrlo duhovita recenzija, Sven, kako smo i navikli. Budući da sam i ja jedan od onih koji su “Mikrokozmos” u djetinjstvu snimili na VHS i gledali minimalno desetak puta, potpisujem sve napisano. S jedne me strane zanima kako bih na njega reagirao danas, a s druge ne želim nepotrebno uništavati lijepe djetinje uspomene.

  • Vanja says:

    Krasan podsjetnik! Recenzija je čak i bolja od filma, lijepo se se “izvratio” po šavu i počastio nas onom istinskom i osobnom unutarnjom povezanošću … hvala ti.

    Mene baš vratilo … uh. Daleko. U neke od onih filmova s mojih vlastitih polica, među glumce koje sam voljela gledati onakvima kakvi su tad bili (i možda još kojih desetak godina nakon toga …)

    Odlično!

  • bakero says:

    kakva filmčina, vraća me u djetinjstvo

  • Sven Mikulec says:

    Ma ljudi, najbolji ste, znači da nisam jedini. Razveselilo me baš.

    Vanja i Gjuro, hvala vam lijepa 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.