Melankolija (2011.)

Piše: Antonija Zubčić

Kad netko želi govoriti ili pisati o Larsu von Trieru uvijek će se naći na skliskom terenu. Neki će ga držati pretencioznim, drugi će ga kovati u nebo. Moje akademske godine odgojene dobrim dijelom na izvannastavnoj lektiri Thomasa Manna, Roberta Musila i cijele jedne grane književnosti ”čovjeka bez osobina”, dozvoljavaju mi da priskrbim sebi neutralan stav. Pa, da krenem redom.

Film Melankolija sastoji se od uvoda i dva dijela koja slijede nakon. Prvi dio naslovljen Justine prati istoimenu junakinju (Kirsten Dunst) na dan njezina vjenčanja, a u drugom dijelu naslovljenom Claire, po njezinoj sestri (Charlotte Gainsbourg), pratimo likove u vremenu apokalipse i očekivanja smaka svijeta. Sam naslov – melankolija – po Freudu je naziv za duševno stanje od kojeg boluje i glavna junakinja Justine, a koje karakterizira, među ostalim, gubitak kontakta s vanjskim svijetom. To je i naziv planete koja prijeti da se nađe u izravnoj koliziji sa Zemljom. No, da se vratim na uvod – već je na početku filma, u svojevrsnoj uvertiri ili prolepsi, najavljen i njegov kraj (nije spoiler nego redateljska intencija), tako da je ostatak tek odbrojavanje do velikog finala. Takvim postupkom von Trier ostvaruje klaustrofobičnu atmosferu iščekivanja doomsdaya, ali i određuje kružni tok filmske naracije. Dakle krug, odnosno kružno gibanje, jest narativno načelo, ali ujedno i višeznačan simbol. Kad smo već kod višeznačja, jedan od ključnih semantički nabijenih prizora svakako je onaj u kojem vidimo Justine, Claire i njezinog sina Lea (Cameron Spurr) u ”čarobnoj pećini” dok se opasnost približava u vidu velike lopte s neba. Prvo što će upasti u oči jest činjenica da je čarobna pećina zapravo nekakva replika kostura indijanskog šatora. S druge strane, melankolična Justine ima sposobnost proricanja budućnosti, ona zna što će se zbiti – zapravo, njezina funkcija u svijetu slična je onima koje su imali indijanski šamani, ona posjeduje ono što bi se reklo treće oko. Uvodeći u film jedan takav lik i tom ranije spomenutom izaista impresivnom filmskom scenom, kojom stavlja modernog čovjeka u primitivni ambijent, pod šatorsko krilo, von Trier je uspješno opisao čitav civilizacijski razvojni krug, povezujući njegove početke i kraj, ali i dokazao da suvremeni čovjek, unatoč znanosti i napretku, još uvijek stoji u vlasti istih sila (i fobija) kao i onaj ”primitivni”. Tko bi htio mogao bi uočiti i mnogo kršćanskih simbola, a upravo povezivanjem kršćanskog i poganskog redatelj daje do znanja kako pred usudom nema bijega ni u magijske obrede, ni u primitivna vjerovanja, ni u religiju, a bogme ni u znanost, o čemu će posvjedočiti ironičan slučaj Claireinog muža Johna (Kiefer Sutherland), po meni jedna od svijetlih točaka filma (slučaj).

0

Također, čini mi se da je jedan od glavnih motiva kojima se ovaj film bavi – motiv spoznaje, što naravno aludira na Bibliju (Knjigu postanka). Tako Justine spoznaje svijet (njegovu pravu narav), ali i njezina sestra Claire također, i to posegnuvši za zabranjenim voćem – internetom. Čak bi se moglo reći da je mjesto radnje svojevrsni moderni Eden; naravno, to više nije idilični proplanak gdje teku med i mlijeko, životinje ugodno lješkare i raste svakovrsno voće,  već bogati i raskošni dvorac, golfski tereni, mjesto gdje cvatu moć i društvene veze – obećana zemlja ili američki san. Ako je nekad čovjek protjeran iz raja, sada je paradoksalno zatočenik istoga (konj Abraham ne želi prijeći preko mosta), a priča se opet ciklički zatvara u samu sebe.

Uz taj simbolički plan, film funkcionira i kao kritika društva i uloga koje to isto pojedincu, a naročito ženi, nameće (iako na nedostatno originalan način). To je društvo u najmanju ruku trulo pa čak ni uža obitelj nema poštovanja (ali ima očekivanja!) spram dana Justinine udaje, a da se i ne govori o njezinom beskrupuloznom šefu ili pak o njegovom šegrtu-nećaku koji dolazi s bračnom ponudom kao s kupoprodajnim ugovorom. U takvom svijetu i čin vjenčanja postaje prazan ritual kao što su prazni i ljudi, čega je, čini se, Justine svjesna i što u njoj izaziva fobije i anksioznost. Iako mi je poznat takav lik antijunaka koji je potpuno nesposoban kad je u pitanju funkcioniranje u svakodnevnom životu, ali se zato u krajnje ekstremnim egzistencijalnim situacijama osjeća „kod kuće“ (kako to već biva u takvih karaktera, cinici bi rekli emo), ipak ne mogu a da ne primijetim određenu isforsiranost glavne junakinje, a shodno tome i glume (iako je takvu vjerojatno zahtijevala uloga). Nadalje, neki će možda filmu prigovoriti plošnost u oblikovanju sporednih karaktera, ali treba imati na umu da su isti prije svega utjelovljenja negativnih pojava u društvu, a otuda i hiperbolična tehnika za koju bi rekla da u ovom konkretnom slučaju baš i ne funkcionira, budući da, s obzirom na grandioznost kojoj film teži, klišejizirane forme i nisu najbolji izbor. Ipak, zanimljivo je vidjeti kako se ono što se odvija na unutrašnjem, intimnom planu glavne junakinje u prvom dijelu filma realizira na konkretnom, referencijalnom planu u drugom dijelu. Dok je u prvom dijelu melankolija samo fantom u Justininoj glavi, u drugom se ona pretvara u konkretnu prijetnju – apstraktni pojam dobio je svoju materijalnu inkarnaciju.

00

Što se tiče estetskog ugođaja na kojem film inzistira, izuzev par „velikih“ scena, i tu bi se moglo ponešto prigovoriti, prije svega (ponovno) klišejiziranost pojedinih prizora, posebno u uvodu (neke scene su toliko iskomercijalizirane da su se vrtile na MTV-ju i sl. – primjer Ofelije). Da dodam, čak je i sama premisa od koje film polazi (”The earth is evil”) već potrošena k’o stari đon. Također, mislim da je komorna atmosfera koja vlada većim dijelom filma priličan promašaj, a ubija i onu semantičku petlju koja je trebala doći kao šlag na tortu. Za kraj jedino mogu reći: iako mi se čini da su od mog početnog neutralnog stava ostala tek početna slova, tko god se odluči pogledati Melankoliju jedno mu je sigurno – stanovite senzacije neće izostati.

6 komentara za “Melankolija (2011.)

  • Vanja says:

    (Pljuni i zapjevaj) Ovo je jedan od valjda 10 filmova koje nisam uspjela odgledati do kraja.

    Ova mi je recenzija stoga nenormalno dobro sjela, nije ga ni sasjekla ni u oblake podigla.

    Možda su mi neke stvari podjednako … nejasne kao i dosad.

    Pa dobro, ja sam u toj manjini koja i nije baš luda za von Trierom. Ili se još nismo povezali.

    No hvala, pomoglo je – a i to joj je svrha, zar ne, Antonija? 😀

  • Antonija Zubčić says:

    Hvala valjda (: a što se tiče svrhe moga, a i drugih tekstova, rekla bi da je to razmjena mišljenja >.<

  • Vanja says:

    Apsolutno.
    No mislila sam kako ne mogu razmjenjivati mišljenje o nečemu što sam prekinula gledati jer me nije “dohvatilo”, dok su mi riječi neke stvari kao … posložile.
    A nejasnoće zbog nedostatka želje da to pogledam će uvijek ostati, pa – “moje”.

  • Izabela says:

    vrlo fino tumačenje. nisam se detaljno bavila filmom, ali dojam koji je ostavio-briljantno i jednako toliko zastrašujuće. mene je dohvatio u prvih petnaest minuta, ali toliko da sma ga morala razlomiti na dva gledanja. meni se ta komorna atmosfera dopada, i kirsten dunst pokazala je ovdje lice zbog kojeg je zaista drugačije gledam kao glumicu. s više poštovanja tj.

  • Grunf says:

    Dobra recenzija ali ocjena 7,5?
    Film previše pretenciozan, dosadan i uz svu volju i pet pokušaja gledanja nisam ga odgledao do kraja.

    Mislim da je svaka ocjena suvišna, a preporuka za gledanje samo mazohistički nastrojenim pseudo psiholozima!

  • Antonija Zubčić says:

    @Grunf: priznajem da sam ga s ocjenom malo nagradila, ipak je film svrstan u apsolutne preporuke (budući da ne spada u nove filmove, a ni evergreene). U svakom slučaju ne vidim ništa loše u preporuci, čak i mazohistički nastrojeni pseudo psiholozi trebaju imati što gledati :)

Leave a Reply

Your email address will not be published.