Medianeras (Argentina, 2011.)

Piše: Antonija Bračulj

Medianeras (Sidewalls, 2011., 95 min.)

Redatelj: Gustavo Taretto

Scenarij: Gustavo Taretto

Glume: Javier Drolas, Pilar López de Ayala, Inés Efron

 

Znate li onaj osjećaj kada grozničavo želite odgledati sve filmove (poodmakli dvoznamenkasti broj) koje već danima, mjesecima, godinama arhivirate po folderima iako znate da je to fizički nemoguće? Nadalje, znate li onaj osjećaj kada, iako imate 30-ak filmova koje stvarno želite/morate pogledati, svejedno tragate za novima jer vam se upravo sada nijedan od njih ne gleda i želite naći nešto što će u tom trenutku savršeno odgovarati vašem ionako nedefiniranom duševnom stanju? E, baš sam se u takvoj situaciji našla prethodne noći kada sam sasvim slučajno naišla na film ”Medianeras ”. I sva sreća da jesam.

Argentinski debitantski film redatelja Gustava Tarettoa nekada je bio kratkometražni film koji je očigledno dobio pozitivne kritike kada ga je redatelj odlučio proširiti na dugometražni. Kao i većina ”početnika”, morao je dobrano zasukati rukave ne bi li s manimalnim budžetom izvukao maksimum. Po mom mišljenju, nije izvukao maksimum, ali je izvukao dovoljno da me natjera da o njegovom filmu pišem kao o najtoplijoj filmskoj preporuci.

Naslov filma (eng. Sidewalls) odnosi se na onu ”nepotrebnu i beznačajnu” stranu zgrade gdje se ne nalaze ni prozori, ni balkoni ni ulazi. Na tim stranama najčešće se prostiru silni pomodni plakati koji nas obavještavaju o najbližim restoranima, sniženjima ili novim proizvodima. Upravo te dvije nasuprotne bočne strane zgrada dijele glavna dva lika ove romantične priče – Martin i Mariana. Martin je psihički neuravnotežen web-dizajner koji živi u skučenom jednosobnom stanu iz kojeg izlazi isključivo kada ide na razgovor sa svojim terapeutom. Po njegovim riječima, more ga neuroze, napadi panike, ukočenost, depresija, stres, sjedeći način života, nesigurnost, nedostatak komunikacije, bezvoljnost i dosada. Mariana je pak psihički nestabilna arhitektica koja nikad ništa nije napravila u struci, već dekorira izloge dućana preko čega pokušava ostaviti svoj umjetnički trag. Živi u nešto većem stanu od Martina, iako taj više podsjeća na odlagalište nepotrebnih predmeta nego na nečiji stan. Baš kao i Martin, rijetko izlazi iz kuće jer je fobična, a ono što nju muči jest recentni prekid četverogodišnje veze i nemogućnost pronalaska utjehe u ičemu i ikome. Budući da žive jedan nadomak drugome, jasno je da su im se putanje nekoliko puta preklopile (iako oni toga nisu bili svjesni), no trebalo je puno vremena i još više slučajnosti kako bi se te putanje pretočile u jednu zajedničku.

Iako je ovaj film žanrovski romantična drama (čime je neminovno osuđen na dozu patetike), redatelj progovara o puno dubljim i misaonijim temama no što to odnos dvoje mladih ljudi iziskuje. Već sam početak filma daje nesvakidašnju poveznicu između arhitekture Buenos Airesa i ljudi koji u njemu žive. Kako redatelj kaže, nesavršenost arhitekture grada savršeno oslikava njih, stanovnike, koji planiraju svoje živote neznajući uopće kakvima žele da budu. Ta konfuzija i nemir današnjice dodatno je otežana otuđenošću ljudi do čega je dovela prenapučenost megalopolisa u kojima ljudi teško mogu ostaviti trag svog individualizma. Svi nesvjesno postaju samo ”jedan od” u gomili koja uvijek nekamo žuri. Glavni likovi ove priče iskaču iz te gomile ili kad bolje promislim, uopće nisu dio nje. Žive u svojim izoliranim, anksioznim, usamljenim svjetovima u koje su pospremili sve svoje strahove i čežnje. Jasno je  od početka, ta dva gotovo identična svijeta moraju postati jedan, samo je bilo pitanje vremena kada će se i kako susresti. Moram priznati da sam taj fatalan susret očekivala odmah pri početku filma misleći da će ostatak biti posvećan njihovom ljubavnom odnosu. No, prevarila sam se jer je redatelj stavljao naglasak upravo na to koliko je sreće i sitnih slučajnosti potrebno da bi se dvoje ljudi uopće srelo, upoznalo, a naposlijetku i zaljubilo. Toj njegovoj priči potpuno sam povjerovala. Neki će je zasigurno proglasiti patetičiom, predvidljivim klišejem, ali meni je nekako baš šarmantna. Doduše, kraj mi je pomalo neinspirativan, odrađen, nedostojan čitave priče, ali već sam bila toliko zadovoljna odgledanim da mu nisam to pretjerano zamjerila.

Ovaj argetinski film neodoljivo podsjeća na film 500 Days of Summer. Oba vrlo jednostavnim i iskrenim tekstom pričaju nekonvencionalnu ljubavnu priču koja je dodatno osnažena divnim kadrovima, simpatičnim crtežima i atmosferičnom glazbom.

Uz ovakve filmove, priče o nekakvim srodnim dušama, o nekakvoj sudbini i nekakvoj ljubavi postaju nekako – vjerojatnije.

2 komentara za “Medianeras (Argentina, 2011.)

  • lass says:

    Meni je ovaj film divan. Toplo ga preporučam.

  • Lass says:

    obožavam ovaj film. već mi se dugo nije dogodilo da neki film ostavim na laptopu. ovaj ostaje jer ću ga uskoro ponovno gledati. tople preporuke.

Leave a Reply

Your email address will not be published.