Med

[S. Kaplanoğlu, 103 min, 2010.]

8.5

REŽIJA

Semih Kaplanoğlu

SCENARIJ

Semih Kaplanoğlu, Orçun Köksal

GLUME

Bora Altaş, Erdal Beşikçioğlu, Tülin Özen

SAŽETAK

Vrlo dobar i emocionalno upečatljiv film.

9,0

PROSJEČNA
OCJENA
ČITATELJA

---

PROSJEČNA
OCJENA
FAK-OVACA

VAŠA OCJENA

Piše: Pavle Luketić

Djetinjstvo je česti motiv umjetničke obrade. Sjetite se samo redovite fascinacije pokojnog J.D. Salingera ili Lennona koji u himni LSD-u zvanoj She Said She Said pjeva stihove When I was a boy, everything was right. Uistinu, djetinjstvo je i česta meta mistifikacije, kao navodno doba nevinosti, u religijskom smislu gotovo pa pred-Padno stanje čovjeka. Kažu i da, statistički gledano, linija osjećaja sreće tijekom ljudskog života ima oblik slova U, što će reći da su ljudi najsretniji u djetinjstvu, dok negdje u srednjim godinama dotaknu dno, a zatim se u starosti, divno eufemistički zvanom sutonu života, ta linija ponovno počne uzdizati. No što ako je i najranije čovjekovo doba obilježeno izoliranošću, tugom i gubitkom?

Otprilike takvu nam problematiziranu sliku djetinjstva nudi turski redatelj Semih Kaplanoğlu u završnom dijelu svoje trilogije o Yusufu, filmu Med iz 2010. godine, osvajaču Zlatnog medvjeda u Berlinu iste godine. Kako naziv trilogije sugerira, filmove povezuje kronološki obrnut prikaz života protagonista Yusufa, počevši od njegove sredovječnosti u prvom filmu preko srednjoškolskih dana u drugom dijelu, dok ga u posljednjem upoznajemo kao šestogodišnjeg dječaka koji s mladom majkom (Tülin Özen) koja radi na plantažama čaja i vodi kućanstvo te ocem (Erdal Beşikçioğlu), vrijednim i pobožnim pčelarom, živi negdje u ruralnoj i šumovitoj unutrašnjosti Turske. Yusuf (glumi ga Bora Altaş u izvedbi bez prigovora za tako malo dijete) je, reklo bi se, hipersenzibilan (ili je možda ostatak čovječanstva hiposenzibilan?) dječak s problemom mucanja slabo povezan s društvom iz razreda u kojem bolno žudi za njemu nedostižnom crvenom mašnom koju učitelj stavlja na školske odorice učenika kao pohvalu za dobro riješen zadatak ili lijepo čitanje. Tihi dječačić snažno je vezan uz svog oca koga voli pratiti na njegovom poslu i uživati u otkrivanju prirode, jer otac je oldskul medar i ne uzgaja pčele kod kuće, već košnice postavlja visoko na drveća u obližnjoj šumetini, što ponekad zahtijeva i solidnu količinu spretnosti i vratolomija. Međutim, zbog nestanka pčela otac je najednom prisiljen potražiti nova mjesta za svoje košnice pa u jednom trenutku odlazi na par dana dublje u šumu i nestaje, ne vraćajući se u predviđeno vrijeme i tako navještajući tragediju.

oo

Između ostalih stvari koje je usrao, zloglasni rođeni Austrijanac inicijala A.H. koji je umro u travnju 1945. također je za sva pokoljenja upropastio bilo kakav umjetnički prikaz folklora, odnosno tradicionalizma, koji nakon njega nužno djeluje ideološki sumnjivo. Tako je sasvim legitimno i Kaplanogluov film sagledavati s te razine, odnosno pitati se krije li se iza pitoresknog prikaza seljačkog turskog života u ovome filmu kakva upitna politička agenda. Međutim, kako je u nas to argumentirao Dragan Jurak u svojem osvrtu na film dostupnom u preporučljivoj publikaciji naslovljenoj U zaklon! Ideološka čitanka suvremenog filma, što zbog intimne i tople priče, a što zbog mnogih momenata koji problematiziraju moguću idiličnost svijeta koji prikazuje, u ovom djelu zbilja nema mjesta takvim prigovorima. Nezanemariva je i ekološka perspektiva filma, s obzirom na dobro poznatu priču o izumiranju pčela i posljedičnoj opasnosti po prirodnu ravnotežu na koju nas znanstvenici već neko vrijeme upozoravaju. Motiv prirode kao hraniteljice i izvora bogatstva očito je nezaobilazan u Kaplanogluvoj trilogiji, vidljivo već i u naslovima filmova (prva dva dijela zovu se Jaja i Mlijeko, mada bi vegani imali što reći o pogledu na navedene namirnice kao darove prirode upućene ljudima), ali priroda je sasvim realistično prikazana i kao sila ravnodušna prema sudbini ljudi. Međutim, navedeni elementi ne bi trebali zasjeniti ono što mi se ipak čini kao glavna tema ove priče – skromnog i tugaljivog Yusufa, njegov dirljiv odnos s ocem i njegovo traumatično suočavanje sa svijetom odraslih iliti realnošću.

Med po nekim estetskim i režijskim karakteristikama lako možemo smjestiti u kontekst recentne europske ili euroazijske produkcije koju toliko (ne) volimo. Riječ je o suptilno režiranom filmu laganog tempa i djelomično nelinearne naracije, s čestim polutotalima sa statičnom kamerom, rijetkim dijalozima i potpunim nedostatkom glazbe, gdje sve spomenute odlike ponovno naglašavaju okruženost likova prirodom, čiji spokoj nije narušen ni razgovorima Yusufa i oca koji se često odvijaju šaptom, jer je tako Yusufu ugodnije govoriti i tada ne muca. Ako ste raspoloženi i spremni prepustiti se ovom meditativnom filmu, začas će vas potpuno uvući u svoj gorkoslatki svijet proučavanja takvih ključnih životnih pitanja poput obitelji, prijateljstva, želje za uvažavanjem, morala i tugovanja kroz oči jednog od najslađih dječjih likova ikad zabilježenih na filmu. S obzirom na njegovu osobnost i doživljaje u djetinjstvu, nije nikakvo čudo da nam je Yusuf u nešto odraslijoj dobi predstavljen kao pjesnik.

ooo

Legendarni Kafka u jednom je pismu govorio o dobroj knjizi kao „sjekiri za zaleđeno more u nama“, a sigurno je da se isto može reći i za umjetnost općenito. U tom smislu, ako vam poetske, a u kontekstu filma nimalo patetične scene poput one u kojoj maleni izgubljeni Yusuf pokušava zgrabiti odraz Mjeseca u kanti vode barem malo ne uzdrmaju utrobu, odgovorno tvrdim da s vama nešto nije u redu. Med je vrlo dobar i emocionalno upečatljiv film.

Jedan komentar za “Med

  • Papa Štrumpf says:

    Svaka čast! Vrlo kompleksno i širokovidno sagledan film. Uzdrmao si mi utrobu!

Leave a Reply

Your email address will not be published.