Me and You and Everyone We Know (2005.)

Piše: Marin Mihalj

Me and You and Everyone We Know (2005.)

Redatelj: Miranda July

Glume: John Hawkes, Miranda July, Brandon Ratcliff, Miles Thompson

 

Relativno sam mlad da bih uspio shvatiti sve čudnovate putove ljubavi, ali sam dovoljno star da znam što su ljudi različitih boja kože, seksualnih orijentacija, političkih i religioznih ideologija spremni napraviti zbog iste. Sigurno sam premlad i nedovoljno pametan da bih definiciju ljubavi pokušao sažeti u jednoj prosto proširenoj rečenici, a kada skupim godine iskustva i budem se smatrao mnogo pametnijim nego danas, shvatit ću bolnu istinu, onu koju su mnogi prije mene saznali, koju će mnogi poslije mene saznati – ljubav je nešto… teško opisivo. Surfajući bespućima svemrežne zbilje, jedna dobra duša otkrila je jedan malen biser dječje naivnosti koju sam uzeo za službenu definiciju ljubavi. Promućurni dječak koji nema više od sedam godina, suočen s pitanjima novinara, pred kamerom, zbunjen i simpatičan, progovara; “Ljubav je ono kad se volite i kad se ljubite i kad vam srce drnda.“ Neodoljiva dječja naivnost je jedan od leitmotiva Me and You and Everyone We Know, ali o tom ćemo nešto kasnije…

Omnipotentna Miranda July — redateljica, scenaristica, glavna glumica i u slobodno vrijeme autorica dobro primljene zbrike priča Baš ti, baš tu — sigurno spada u skupinu onih redatelja čija će karijera, što god kasnije napravili, biti obilježena dugometražnim debijem. Što prije prihvati da će samu sebe teško nadmašiti, iako uvijek može pokušati, i sljedeći uratci će joj sigurno biti dobro primljeni. Ako su, kao ovaj, dirljivi i (ne)pretenciozni. I vražje dobri.

Počevši od izuzetno privlačne, podijeljene narativne strukture gdje će se svi protagonisti pod (ne)sretnim okolnostima spojiti, naći zajedničku sponu, July sasvim naglašeno posvaja utjecaje koje je u indie i srednjostrujaške projekte vratio redateljsko-scenaristički dvojac Alejandro González Iñárritu/Guillermo Arriaga  u  Iñárrituovom solidnom prvijencu Amores perros, a svojim sjajnim okom za detalje i in your face simbolikom — koja, pritom, ne izaziva iritaciju — suvereno vlada fabulom, posvećujući svakoj priči jednak značaj i uspijeva stvoriti začuđujuće, za debitanticu, savršen ritam preskakanja s jedne priče na drugu…

U središtu same priče nalazi se Richard (Hawkes), zbunjeni prodavač cipela čiji se brak raspao, a on, u početku filma ćemo doznati, izrazito je preplašen kako je u potpunosti izgubio kontakt sa svojim sinovima, Peterom (Thompson) i Robbyjem (Ratcliff). Njegovi sinovi su rastrgani između vjernosti ocu koji se preselio u lošiju čevrt i malen stan i ljepote bivšeg zajedničkog doma u kojemu je ostala živjeti majka. Peter i Robby, tipična braća, po cijeli dan sjede ispred kompjutera gdje Peter upada u chatove s mladim i ne tako mladim djevojkama, dok mu mali brat sekundira i ispaljuje takve slatke, naivne pizdarije da vam dođe da se rastopite od miline. S druge strane se smjestila Christine (July), zbunjena (a kakva drugo?) performance umjetnica koja se, nakon ulaska u prodavaonicu obuće gdje radi Richard, vid’ vraga, u njega zaljubi. Sve kasnije što slijedi je splet sretnih okolnosti koji će July iskoristiti do samog maksimuma, ali nikad ne prelazivši granicu dobrog ukusa.

Na prvo gledanje zaokupila me priča o Richardu i Christine jer mi je bila najbitnija, jer sam se uz istu mogao najlakše vezati. No, na drugo gledanje, s ljepšom polovicom, situacija se promijenila. Tu se našlo pregršt novih, sitnih ali bitnih detalja koji su film dignuli na jednu novu, višu razinu. Naime, July je majstorski u film ubacila priču o gorespomenutoj dječjoj naivnosti kojom bi se svi trebali voditi, čini se, a istu je predstavljao Robby, Richardov mlađi sin. Robby kojemu je, kao i onom dječaku s početka priče, ljubav kada se netko pokaki u nečiju guzicu i onda taj netko, druga strana, to govno vrati u drugu guzicu, i tako naizmjence. Ne zajebavam se. A ne zajebava se ni Miranda July, jer ako malo bolje promislite, znate na što autorica cilja. Valjda. Nikada ne možemo biti sigurni. Ili ipak možemo kada vidimo da su Richard i Christine, dvoje odraslih, zapravo djeca koja su samo porasla pa nam se i njihova ljubav čini dječje naivnom, ali iskrenom.

Me and You and Everyone We Know je Juno prije Juno. Jer — brzi dijalozi i likovi koji u svakom trenutku imaju pravi odgovor, manipulatorska glazba u pozadini, simpatični tinejdžeri i istraživanje seksualnosti istih i za svoje dobro previše razumni roditelji — sve je tu. I to je ovom filmu, baš kao i Juno, najveća i jedina mana. No, ne budimo cjepidlake, postoje puno gori i opasniji oblici eskapizma kroz medij filma. Ovaj film zaslužuje vašu pažnju i zato… apsolutna preporuka.

2 komentara za “Me and You and Everyone We Know (2005.)

  • Maxima says:

    Damn! Ovo je definitivno jedna od najljepših i najboljih stvari koje sam pročitala, Marine! Svaka čast, save as: lista :)

  • Maxima says:

    Koji čudan film. Imala sam cijelo vrijeme osjećaj da sam u nekom prozirnom balonu … kao kad sam prvi put slušala deep forrest 😀

    neobično, vrlo neobično… gotovo eksperimentalno (šta gotovo, … 😀 )

Leave a Reply

Your email address will not be published.