Mary i Max (2009.)

Piše: Antonija Bračulj

Mary i Max (2009., 92 min.)

Redatelj i autor: Adam Elliot

Glasovi: Toni Collette, Philip Seymour Hoffman, Eric Bana

 

Ako ste ljubitelji Burtonovih animiranih filmova, predstavljam vam još jednog genija animacije koji svojim filmovima opako konkurira gigantima animacijske industrije kao što su Disney, Pixar i 20th Century Fox. Redatelj Adam Elliot oživljava figurice od plastelina već skoro dva desetljeća, a respektabilan status zaslužio je 2003. godine, kada je  osvojio Oscara za svoj kratkometražni animirani film Harvey Krumpet. Dotični redatelj potpuno me oborio i ”kupio” maštovitošću, kreativnošću, humorističnošću i nevjerojatnom pronicljivošću pri kreiranju protagonista svojih priča koji su stvoreni da budu potpuno nepredvidljivi i da vas uvuku u svoj pomalo bizaran svijet. Animirani film o kojem vam ovom prilikom pišem predstavljen je na Sundance festivalu 2009. godine. Mary i Max donosi nam vrlo neobičnu i grotesknu priču o posve običnim i svakodnevnim pojmovima kao što su prijateljstvo, odrastanje, usamljenost, različitost i ljubav.

Mary Daisy Dinkle (Toni Collette) djevojčica je stara 8 godina, 3 mjeseca i 9 dana. Ona odrasta u posve prosječnom susjedstvu u Australiji, ali u nimalo prosječnom kućanstvu. Njen otac Noel radi u tvornici i zadužen je za dodavanje konca na čajne vrećice, dok u slobodno vrijeme preparira ptice koje pronalazi uz rub autoputa, a njena je majka Vera alkoholičarka i kleptomanka. Mary je jedino dijete, ili kako bi njena majka rekla – slučajnost, u bračnom suživotu Noela i Vere. Imala je svega nekoliko prijatelja (ako se tako mogu i nazvati) – jedan od njih bio je njen postariji invalidni susjed koji je patio od agorafobije, drugi prijatelj bio je njen pijetao, a ostatak družine predstavljale su, dakako, nežive figurice njenin omiljenih likova iz crtanih filmova. No, krug Maryjinih prijatelja proširio se onoga trenutka kada je nasumično odabranom čovjeku iz New Yorka poslala pismo pitajući ga pitanje koje je dugo intrigiralo: ”Otkud dolaze djeca? Nalaze li očevi svoju djecu na dnu čaše pive baš kao što je njoj djed govorio?”.

Pismo je stiglo na adresu Maxa Jerryja Horowitza (Philip Seymour Hoffman), pretilog Židova u četrdesetima koji se deklarira kao ateist. Član je udruge anonimnih prejedača, opsjednut je hot dogom sa čokoladom (koji je ujedno njegov recept) i boluje od bolesti iz autističnog spektra – Aspergerovog sindroma. Kao takav, Max ima poteškoća u socijalnoj interakciji – ljudi oko njega moraju mu govoriti što je pristojno, a što ne (točnije, on verbalizira sve ono za što mi ostali kategoriziramo da bi bilo najpametnije zadržati za sebe), nedostaje mu vještina neverbalne komunikacije pa dešifrira izraze ljudskih lica pomoću priručnika, ima sklonost ka nesvakidašnjem kolekcionarstvu (primjerice, skuplja ošišane nokte te ih slaže  po veličini, prebrojava opuške na ulici, skuplja muhe…) te ima poteškoća u izražavanju svojih emocija.  Baš kao i Mary, i on je vrlo usamljen. Imao je tek jednog prijatelja koji je bio imaginaran i kojeg je na nagovor psihijatra morao potisnuti u svojoj mašti.
Iako između Mary i Maxa postoji veliki teritorijalni i generacijski jaz, izmjenjivanje pisama u njihove je živote unijelo toplinu i značaj. Njihove poruke i misli napokon su bile adresirane i iščitavane od strane osoba koje nisu fiktivne i, što je bilo najvažnije, njihova pitanja nisu naišla na ismijavanje već na razumijevanje i podršku. Njihova je komunikacija infantilna, neiskvarena i neopterećena lažnim i skrivenim motivima,  što joj svakako daje čar i neodoljivost.

Još valja spomenuti kako su psihološki profili protagonista isprofilirani i pomoću okruženja u kojem žive, čineći ih još kompleksnijima. Vulnerabilni i melankolični Max živi u crno-bijeloj ”betonskoj džungli” New Yorku i jedini detalj koji je kontrast tom pomalo sablasanom svijetu jest crveni pompon koji mu je Mary poklonila, čime se naglašava i sama važnost dara. Maryjin svijet neznatno je svjetliji, u smeđim tonovima, a ono što u njemu odskače jesu njena crvena ukosnica i žarko crvene usne njene majke.

Ovaj animirani film smatram divnim iz nekoliko razloga: divna je upornost, mašta i maestralnost redateljskog tima, koji je vlastitim prstima oblikovao apsolutno svaki dio filma i koji je dokazao da ne treba uvijek ići u korak s tehnologijom kako bi dobili nešto kvalitetno; divno je znati da postoje ljudi koji ne zaboravljaju da su jednom bili djeca i koji ne dopuštaju da ih svijet odraslih ukalupljuje; i, naposljetku, divno je to što je ova priča posvećena osobenjacima i što je prikazano da dva neshvaćena svijeta mogu tvoriti jedan savršeno jasan.

Leave a Reply

Your email address will not be published.