Mala Vilma: Posljednji dnevnik (2000.)

Piše: Marko Pojatina

Treće mjesto na prvom FAK-ovom natječaju za najbolju recenziju:

 

Mala Vilma: Posljednji dnevnik (Kisvilma – Az utolsó napló, Mađarska, 2000., 104 min.)

Redateljica: Márta Mészáros

Scenarij: Márta Mészáros, Éva Pataki

Glume: Jan Nowicki, Barbara Hegyi, Kitty Kéri, Lili Monori, Lukasz Nowicki, Beata Fudalej, Ewa Telega, Krzysztof Kiersznowski

 

Mađarsku su redateljicu Mártu Mészáros njezini „ženski“ filmovi Djevojka (Eltávozott nap [dosl. Otišao je dan], 1968.), Posvojenje (Örökbefogadás, 1975.) i Devet mjeseci (Kilenc hónap, 1976.), koji bez demagogije i šovinizma prokazuju egoistični svijet muškaraca, prometnuli u svjetsku predvodnicu feminističkoga smjera.

No naslovi koji su joj donijeli slavu bila su tri epska Dnevnika (1984., 1987., 1990.) za svoju djecu, za svoje ljubavnike i za svojega oca i majku. Nije ih temeljila na izljevima mašte nego na stvarnim događajima. Na vlastitome životopisu. Mala Vilma u biti je mala Márta, čijim dječjim očima gledamo djelić Kirgistana smješten u slikovitim dolinama Tian Šana u razdoblju 1936.–1945. Film nosi podnaslov Posljednji dnevnik i premda po vremenskome slijedu prethodi trima prethodnim Dnevnicima, logično zatvara autoričinu autobiografiju, pouzdano i iscrpno svjedočanstvo dvadesetostoljetne Duge mračne noći.

Zasnivanje je filma na istinitim događajima poput oštra noža: sam po sebi nož nije ni zao, ni dobar; sve ovisi o načinu uporabe. Neposredno je crpljenje iz stvarnosti u rukama jednoga filmaša zasićenje fabule provjerljivom istinom, ali u rukama drugoga – sredstvo manipulacije gledateljeve predodžbe ili povod šokantnim stilističkim nesuglasjima.

Márta Mészáros pripada stvarateljima prve vrste. To je jednako toliko stvar njezine naravi kao i neuobičajenosti života koji je proživjela. Njezin otac, ljevičarski mađarski kipar, odveo ju je s majkom u SSSR, da bi ga dvije godine po dolasku uhitio NKVD i strijeljao kao „imperijalističkoga špijuna“. Svi su snažni prizori Male Vilme oni u kojima se osjeća citiranje stvarnosti. Kada vidimo na čemu počiva kirgisko bratimljenje uz piće – na jedenju napola presječena ovnova oka – vjerujemo da to autorica nije izmislila. Kada američki Crveni križ dolazi u prihvatilište za „djecu neprijateljâ naroda“ i naša se junakinja uzalud trudi potužiti – vjerujemo da joj se nešto tako zaista dogodilo.

Komunizam se nije dogodio samo Mađarima, nego polovici Europe i mnoge su nesretne sudbine iskovane po istome zlokobnom obrascu. Tako i poljski redatelj Robert Gliński u svojemu filmu Sve što je najvažnije (Wszystko, co najważniejsze, 1992.) donosi prepoznatljivu priču o obitelji uhićenoga ljevičarskog umjetnika u Srednjoj Aziji. Doista, mnogo je tu sličnosti, ali i jedna temeljna razlika. Obitelj Wat u filmu Glińskoga bila je prisilno protjerana iz Lavova u Aziju. Obitelj Mészáros tri je godine ranije dobrovoljno otišla u SSSR.

U jednom se od ranijih članaka Lenjin ozbiljno zapitao kako osmisliti sustav za državu pobjedonosnoga proletarijata, no koji bi istovremeno bio brana nadirućim valovima useljenja. Jer se na kraju ipak svatko (no, gotovo svatko) želi skrasiti u zemlji svijetloga blagostanja radnih masa gradova i sela. Ako znamo što je uslijedilo i koliki su mnogi pokušali pod svaku cijenu otići iz te zemlje i kolikim je malobrojnima to uspjelo, Lenjinove nam se imigracijske brige mogu doimati smiješnima. No, kako bi dobrano istaknula polazišnu točku svojega filma, Márta Mészáros morala je podsjetiti na to kako su mnoge istaknute ličnosti prije 1936. pristizale u Moskvu pokloniti se Staljinu.

Sitničava gledatelja može iznenaditi lakoća (čak olakost?) kojom Márta Mészáros u svojemu redateljskom stilu isprepliće pripovijedanje s povijesnom dokumentacijom. U mnogim su se vojnim filmovima o izmišljenim junacima već ubacivali dokumentacijski isječci: topovski plotuni za označavanje izbijanja rata ili radosni vlak pun demobiliziranih vojnika za označavanje njegova kraja. No u Maloj Vilmi imamo izvorne prizore Georgea Bernarda Shawa, Alberta Einsteina, Thomasa Manna, Romaina Rollanda. Ugradnja je tih snimaka u tkivo priče posve proizvoljna i autoritarna, no začudo u potpunosti objašnjena i na kraju zapravo savršeno izvedena.

Mala Vilma, vješto odglumljena, veoma dobro snimljena (kinematograf Nyiko Jancsó), s glazbenom podlogom koja pobuđuje osjećaje (sjajne nezaobilazne vokalne dionice poljske sopranistice Elżbiete Towarnicke), doseže najbolje prizore nepatvorena, tragična patosa. Ova se tragedija u svojem najvišem stupnju, međutim, ne dotiče samo etničkoga progona „druge“ djevojčice, ni smrti njezine majke od tifusa, nego i sudbine 500.000 stranaca, uglavnom ideoloških komunista, koje je potamanila sumnjičavost jednog silnika. Njima je film posvećen.

I tek na kraju, da ne bismo ostali samo na hvalospjevima, nešto što mi je malčice paralo uši, i to posve nepotrebno. U filmu se u potpunosti govori na mađarskome. Na pikniku na samome početku filma, Kirgiz došljake pozdravlja tečnim mađarskim, a tim istim jezikom pozdravljaju Poljak, Nijemac i Španjolac. Rus i Čeh nasamo razgovaraju na mađarskome. Učiteljica se Ruskinja na mađarskome obraća ruskim djevojčicama. Tu i tamo ubačeni „пожалуйста“ (požalujsta – molim) i „до свиданья“ (do svidanja – doviđenja) samo produbljuju ovaj apsurd, za koji u filmu o ljudima iz šest različitih narodnosti zaista nema olakotnih okolnosti.

Leave a Reply

Your email address will not be published.