Lovac na štakore (1999.)

Piše: Antonija Bračulj

Lovac na štakore (Ratcatcher, 1999., 94 min.)

Redatelj: Lynne Ramsay

Glume: Tommy Flanagan, Mandy Matthews, William Eadie, Leanne Mullen

 

Ratcatcher je debitantski film redateljice Lynne Ramsay, koja je nedavno, na festivalu u Cannesu, publici predstavila svoj posljednji uradak We Need to Talk About Kevin. Baš kao i potonji, publika i kritika s oduševljenjem su prihvatili Lynnein prvi film kojim je pokazala da je redateljica i scenaristica od koje se s potpunim pravom može očekivati jako puno.

Godina je sedamdeset i neka, mjesto radnje Glasgow, preciznije – getoizirani i marginalizirani dio grada koji je, možemo reći, inficiran prljavštinom i dehumanizacijom dok su nositelji filmske priče 12-godišnji James (William Eadie) i njegova peteročlana disfunkcionalna obitelj. James bi trebao imati život i brige prosječnoga vršnjaka, ali on ima štošta na umu. Već se u prvih nekoliko minuta filma suočava sa smrću prijatelja koji se utopio u kanalu i to uslijed njihovog međusobnog igranja. Tijekom cijeloga filma James se, na sebi svojstven način, bori sa savješću jer je i on direktno odgovoran za smrt svoga prijatelja. Osim toga, na pragu je adolescencije, što nameće brojna pitanja na koja bi želio znati odgovor, a sve je to u funkciji pronalaska vlastitog identiteta. Nažalost, pripadnik je generacije koja je prepuštena ulici stoga inspiraciju i oslonac ne može pronaći u svojoj majci (Mandy Matthews) koja je učestalo psihički odsutna i nezainteresirana, niti u ocu (Tommy Flanagan), alkoholičaru koji je prema njemu agresivan i represivan. Tu su i dvije sestre s kojima ima kaotične i najčešće netrpeljive odnose, što je općenito svojstveno za bratsko-sestrinjske odnose. Svi zajedno žive u malom stanu nadajući se novom i većem, što ujedno predstavlja nadu za novi i bolji početak.

Već nam prvi kadar u filmu otkriva kakvo je djetinjstvo djece koja odrastaju u uvodno opisanom kvartu – dječak se bezbrižno i spokojno vrti u krug obavijen zavjesom sve dok se u kadru ne pojavi ruka njegove majke kojom je snažno zamahnula prema dječakovoj glavi ne bi li ga spriječila da joj uništi zavjese. Ova ruka može simbolično predstavljati čitavu okolinu i uvjete u kojima ta djeca odrastaju jer ih upravo to spriječava da imaju bezbrižno djetinjstvo kakvo djeca zaslužuju. Umjesto igračkama, u ovom se filmu djeca i mladi igraju štakorima, vrećama smeća i zabavlja ih isključivo fizička i seksualna nadmoć. Čitajući utiske drugih ljudi o ovom uratku, primjetila sam da su bili uvelike potreseni naturalizmom životne svakodnevnice djece i mladih u filmu, no ja moram istaknuti da nakon odgledanog čuvenog indie filma Gummo, mene ništa više ne može sablazniti. Doduše, možda je nezgodna komparacija jer dotična dva filma nisu u istoj kategoriji – Gummo je surealan, a Ratcather predstavlja sirovi realizam.

Po redateljskom stilu Lynne Ramsay zaključila sam da više pažnje pridaje psihološkoj karakterizaciji likova negoli samoj radnji filma. Možemo reći da ni ne postoji neka klasična radnja koliko postoji općenita ugodna atmosfera uz koju sat i pol vremena prođu u tren oka. Zanimljivo je gledati kako James ispunjava svoje dane putujući u nepoznato, boraveći u neizgrađenoj kući, igrajući se i uživajući u klasičnoj dječjoj eksploraciji. S druge strane, možemo vidjeti nešto ”odraslijeg” Jamesa koji se konformira grupi starijih mladića i koji je buntovan prema svojoj obitelji, posebice prema ocu prema kojem nipošto ne želi biti submisivan. Lik koji je mene osobno najviše dojmio jest lik djevojke Margaret Anne (Leanne Mullen) koju je skupina adolescenata iskorištavala za zadovoljenje svojih seksualnih potreba. To uvrnuto ”zabavljanje” uvijek bi bilo popraćeno grohotnim smijehom i vulgarnim rječnikom kojim bi ju ponižavali. Ona je onaj tip djevojke s kojom svi dečki u kvartu izgube djevičanstvo, što njoj možda na neki način imponira jer se osjeća bitnom, ali u suštini, jasno je da time nepovratno narušava svoje dostojanstvo i integritet te da svakako postoje bolji načini kako bismo si dokazali da nas netko ipak primjećuje i da postojimo. Bilo mi je drago vidjeti da su James i Margaret Anne tijekom filma ostvarili pomalo neobičan ali simpatičan i nevin odnos jer im je oboma itekako nedostajalo nježnosti.

Osim kompleksno oživljenih likova, redateljica nam je ponudila još nekolicinu detalja vrijednih spomena. Pokazala se vrlo lucidnom pri odabiru kadrova jer su neki naprosto divni i sasvim će nam sigurno ostati u sjećanju dugo vremena. Primjerice, dirljiv je prizor u kojem James iskače kroz prozor neizgrađene kuće i trči kroz prostrano klasje bacajući se sa smješkom na licu, osjećajući potpunu slobodu i neovisnost. To je bio tipični malikovski moment popraćen upečatljivom glazbom.

Kraj vam neću otkrivati, reći ću samo da je ohrabrujuć, baš kao i činjenica da imamo relativno mladu ženu (!) iznimnih potencijala koja nam sasvim sigurno ima još mnogo toga za ispričati. Jedva čekam!

Jedan komentar za “Lovac na štakore (1999.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.