Let the Right One In (2008.)

Piše: Sven Mikulec

Let the Right One In (Lat den ratte komma in, 2008.)

Redatelj: Tomas Alfredson

Glume: Kare Hedebrant, Lina Leandersson, Per Ragnar

Nažalost, teška srca moram priznati da sam čovjek koji se, u svojih dvadesetak godina, još uvijek nije uspio riješiti svih svojih predrasuda. Ne mislim pritom na onu politički uvijek osjetljivu vrstu stereotipizacije – kad upoznam kakvog Afro-Amerikanca, ne pitam ga odmah za koji NBA klub navija, niti ga zamolim da mi, ne znam, odrepa nešto. Predrasude kojih se pokušavam riješiti vezane su uz filmove, i one glase otprilike ovako: angloamerički film – fak jea, naručit ću pizzu, ti kupi Colu; rumunjski, vijetnamski ili kazahstanski – a možda da opet pogledam Iskupljenje u Shawshanku?

Da se talentirani ljudi rađaju diljem svijeta, a ne samo na područjima gdje se priča engleski, to sam znao čak i ja; ali da ću toliko uživati u švedskom filmu koji traje dulje od dvadesetak minuta i u kojem su likovi veći dio vremena potpuno odjeveni – to me iznenadilo, oduševilo i u konačnici natjeralo da odvojim nešto vremena i ukažem na pravi biser europskog filmaštva, plasiran u Europu pod imenom Let the Right One In.

Mnoštvo pera, uključujući i ona nekih mojih kolega, raspisalo se o umirućem žanru pravih vampirskih filmova, ozbiljno ranjenom chick-flick epovima o raznoraznim vampirima djevcima i siromašnim vukodlacima koji si ni majicu ne mogu priuštiti. O djelu toliko puta opjevane (ili se kaže opsovane?) Stephenie Meyer neću ispisivati uvredljive retke, djelomično zato što nisam ni pogledao sve Sumrake, a drugim dijelom zato što takvom proračunatom silovanju nekad strahopoštovanja vrijednog podžanra ovdje nije mjesto. Redatelj Tomas Alfredson, s druge strane, nudi nam punokrvni, očaravajući i – u svjetlu nekih ranije spomenutih poluproizvoda (o kojima, naravno, ništa loše neću reći) – pošteni vampirski film u kojem se nije našlo mjesta kako za patetiku, tako ni za specijalne efekte, a krv koju vidimo na ekranu ovaj put ne potječe od ranjenog srca povrijeđenog gospodina Pattinsona.

Dvanaestogodišnji Oskar (Kare Hedebrant) povučeni je, plahi dječak koji živi s majkom, a oca viđa svaki ne znam koji vikend. Zbog svoje osjetljive, ranjive vanjštine, on je očekivana meta školskih nasilnika, a čini se da u svojoj okolini nije uspio pronaći ni jednog jedinog prijatelja. Sve dok se, dakako, u njegovu zgradu ne doseli tajanstvena Eli (Lina Leandersson), djevojčica koja hoda u kratkim rukavima i bosih nogu na minus deset, i po prvi put u svom životu vidi Rubikovu kocku. Njihovo će se simpatično zbližavanje, tijekom kojeg će usamljena djeca po prvi put osjetiti kakav je osjećaj imati prijatelja, pomalo zakomplicirati kad, prvo gledatelju, a onda i Oskaru postane sve jasnije da neobična cura čudnog mirisa mora dobivati redovite porcije ljudske krvi da bi mogla živjeti.

Ako već sada okrećete očima na pomisao o još jednom ‘sudbo kleta’ ti-vampir-ja-čovjek-baš-nemamo-sreće kvazi-vampirskom filmu, nemojte Alfredsonovo djelo unaprijed odbaciti, jer element ljubavi ovdje je prisutan samo kako bi oslikao očajničku potrebu malog Oskara za sretnijim djetinjstvom i ukazao na opipljivu ljudskost i želju za društvom jadne Eli, prisiljene živjeti životom kojeg nije izabrala, već je netko (zubat) tu odluku nekoć davno donio umjesto nje. Ako mi, pak, zamjerate što sam tako bezobzirno otkrio Elinu pravu prirodu, teško da moj postupak možete nazvati spojlanjem jer do istine i sami dođete u prilično ranoj fazi filma. Naglasak, dakle, nije na neizvjesnosti je li mala vampir ili ne, već na njenom odnosu s Oskarom, pogotovo nakon trenutka kad čak i njemu sine da mu jedina prijateljica baš i nije obična djevojka iz susjedstva.

Ugođaj je majstorski izgrađen, tempo uglavnom spor, a boje mrtve i depresivne: sivilo predgrađa Stockholma savršeno se slaže s tmurnom prirodom ove tužne priče. Na neko pompozno prolijevanje krvi nećete naići; nikakav CGI nije bio potreban (štoviše, uvjeren sam da bi štetio), a ono što najviše pridonosi klasifikaciji ovog filma kao hororca jest iznimna napetost postignuta u scenama kada je Eli prisiljena pustiti s lanca životinju u sebi i utažiti glad koja joj uporno ne da mira. Naravno, kod takvih je prizora neizbježno prikazati i ponešto krvi, ali ne radi se o količini, nego o načinu na koji je iskoristiš (nisam li to već negdje čuo? hm). Nekoliko ‘težih’ scena usjeklo mi se u pamćenje, a ona na bazenu, jedna od posljednjih scena u ovom filmu, nešto je uvjerljivo najbolje što sam vidio u svijetu horrora u posljednjih nekoliko godina.

O glumi ne bih trošio previše riječi. Nesretna Eli i balavi Oskar (ne, ozbiljno, većinu filma curi mu iz nosa) prikazani su savršeno, mladi Lina (13) i Kare (13) svoje su prve značajnije uloge odigrali maestralno. Ostali su likovi, pak, potpuno u sjeni očaravajuće suradnje ovih dvaju interpretatora vjerojatno najnesretnije dvoje djece u Švedskoj.

Glavni aduti Let the Right One In su fino, s iznimnim osjećajem za nijanse, ocrtana tuga djevojčice koja nikad neće postati tinejdžerkom, koja je svjesna da je ubijanje zlo, ali i da je to jedini način da preživi, duboka usamljenost asocijalnog Oskara koja ga tjera da donosi prilično šokantne odluke te domišljato, originalno i vizualno upečatljivo iskorištavanje aspekta vampirizma kako bi se ustvari dotakle teme tako tipične za obične ljude: usamljenost, neprilagođenost i potreba za razumijevanjem i prihvaćanjem od strane drugih.

Holivudska je mašinerija, očekivano, brzo ‘nanjušila krv’ pa je prošle godine nastala amerikanizirana verzija ovog malog švedskog dragulja, s Kodijem Smithom McPheeom (The Road) i Chloe Moretz (Kick-Ass) u naslovnim ulogama te radnjom premještenom iz Stockholma u neki gradić u Novom Meksiku. Kritičari su ovaj film, rađen uglavnom zbog tužne i uvijek zabrinjavajuće antipatije koju američki gledatelji osjećaju spram titlova,  dočekali većinom hvalospjevima, ali vjerujte mi na riječ da film Matta Reevesa (Cloverfield) ipak poprilično kaska za originalom, pogotovo u pogledu atmosferičnosti. Daleko od toga da je američka kopija loša – štoviše, mnogo je bolja od većine remakeova koje sam pogledao u dugo vremena – ali ako ste u dilemi kojem od ova dva filma posvetiti svoju pozornost, stvarno nema razloga da razbijate glavu previše. Poslušajte savjet iz naslova švedske verzije i – uživajte.

5 komentara za “Let the Right One In (2008.)

  • Gjuro says:

    Ova odlična recenzija pomiješala je moje osobne dojmove. Naime, sjećam se da nakon gledanja nisam bio nešto impresioniran, ali sve što je Sven istaknuo kao vrline, stoji pa mi je i sjećanje na film postalo pozitivnije. Na kraju ću ga vjerojatno pogledati opet.

  • Maxima says:

    Krasan odabir!

    Meni je trebala godina dana dok sam došla do ovoga filma, a kako me se dojmio, to nikad neću moći izreći. Znam da sam na kraju revala k’o mazga (plakala, mislim). Ono, nisam to mogla povezati – “vampirski” film (kako drugačije da ga nazovem…) i suze… bože moj. Film je zbilja krasan, kako su ga ispleli fantastično, pa ispao je gotovo ljubavni, bolan.

    Sven, krasan osvrt – također bih, osobito ljubiteljima “žanra” preporučila ovaj biser, jer odista to jeste. Čudan je ali je prekrasan.

  • Jelena Djurdjic says:

    Nekima bi trebalo više puta čitati Svenove uvodne reči

    A ovo je odličan film, koji ponajviše imponuje atmosferom

  • bakero says:

    Premoćan film, scena u bazenu je fenomenalna

  • ohohoho says:

    Ja cu reci najbolji film o vampirima koji sam ikada pogledao,a daleko od toga da je i u prvih 100horor filmova koje sam pogledao.Ne volim filmove o vampirima,vukodlacima,i ostalim mitskim bicima,vecinom su njesra,mada ova horor ljubavna drama je dopadljiva i nije nimalo losa,daleko odskace od filmova sa ovom tematikom.Film koji mi je drago sto sam ga odgledao,hvala na preporuci.

Leave a Reply

Your email address will not be published.