Lars ima curu (Lars and the Real Girl, 2007.)

Piše: Vedrana Vlainić

Lars ima curu (Lars and the Real Girl, 2007., 106 min.)

Režija: Craig Gillespie

Scenarij: Nancy Oliver

Glume: Ryan Gosling, Emily Mortimer, Paul Schneider, Kelli Garner, Patricia Clarkson

 

Oni koji me dobro poznaju, znaju da će mi komedija rijetko biti prvi odabir, ukoliko postoji kakva druga žanrovska opcija uz koju bih mogla provesti ugodnu filmsku večer. Takav neki rom-com onda mora davati naznake nečeg zbilja originalnog i drukčijeg (ili imati na castlisti baš tog glumca koji mi trenutno izaziva preopterećenje na Google tražilici i kojega trebam u nezdravoj i potencijalo potpuno neinteligentnoj dozi baš taj čas), da bi mi privukao pažnju u toj mjeri da kažem: ovo fakat moram pogledati! Nije to uvijek dobra stvar, jer mi često promakne kakav biser koji klišejiziranost radnje nadomješta enormnom količinom nepatvorene emocije, ali ujedno je i prednost, jer tako se dovedem u ovakve situacije: kada ne očekujem apsolutno ništa, a dobijem toliko mnogo.

Naizgled jednostavna priča o Larsu (Gosling), socijalno neprilagođenom, ali dragom i od svih omiljenom mladiću, svakim trenutkom dobiva sve dublju dimenziju kako nas uvodi u njegov neobičan način života. Lars živi u garaži u dvorištu obiteljske kuće koju trenutno nastanjuje njegov brat Gus (Schneider) sa trudnom suprugom (Mortimer). Braća su privrženi jedan drugome, ali njihov odnos je zategnut, jer ne znaju baš kako razgovarati jedan s drugim, insinuirajući na dublji problem vezan uz njihovo djetinjstvo, odgoj i obiteljsku situaciju. Ali, dok je Gus ispao „normalan“ (iako možda malo hladan i rezerviran), Lars se potpuno povukao u svoj svijet, koji odjednom biva poljuljan trudnoćom šogorice Karin i dolaskom simpatične Margo (Garner), nove zaposlenice u firmi u kojoj radi, koja počinje pokazivati romantičan interes za njega. Pod pritiskom njihove male mjesne zajednice, koja je pomalo napasna, iako dobronamjerna, što se tiče petljanja u njegov ljubavni život (odnosno nedostatak istoga), Lars napokon jedne večeri najavljuje bratu da će dovesti svoju djevojku na večeru. Gus i Karin su presretni i jedva čekaju upoznati Biancu, no postoji samo jedan problem. Ona nije stvarna.

Da sam onu listu preporuka za Valentinovo sastavljala sada, bila bi svakako pokoja promjena što se tiče popisa naslova, a ovaj film bi definitivno bio pri samom vrhu. Ne pada mi na pamet, ovako „na prvu“, trenutno niti jedan film koji me je ostavio s takvim osjećajem topline i nježnosti kao ovaj. Iako se dotiče puno mračnijih tema no što priliči jednom rom-comu, naznake obiteljskog zlostavljanja, primjerice (Lars ne voli tjelesni kontakt, jer ga tuđi dodir „peče“), poremećaja ličnosti i prilično nezgodnog slučaja socijalne neprilagođenosti, ipak uspijeva zadržati taj lepršav ton zbog kojega je teško izbrisati onaj blesavi smiješak s lica još satima nakon gledanja. Ta jedna dublja psihološka razina je nekako uvijek tu, kao jedan komadić slagalice neophodan gledatelju da prijeđe onu granicu realnog i fiktivnog, ali nikada ne preuzima film u toj mjeri da bi skrenulo pažnju s konkretne radnje. Jednostavno, služi kao još jedno sredstvo koje nam pomaže shvatiti Larsa i zbog kojega ga prestajemo doživljavati samo kao lik iz filma, već kao kolegu, susjeda, prijatelja, osobu od krvi i mesa koja nam je dovoljno draga da ispružimo ruku i suosjećajno ga, uz blagonaklon osmijeh, potapšamo po ramenu.

Da i upitno stabilna psiha može biti fascinantno organizirana dokazuje način na koji Lars sve potencijalne „prepreke“ u održavanju stabilne, emocionalno angažirane, veze s lutkom na napuhavanje prevladava izmišljajući sasvim logične scenarije zbog čega je situacija takva kakva je (Bianca je invalid; ne priča puno, jer je strankinja, slabo govori engleski, izuzetno je sramežljiva, itd). Ovaj film je, prije svega, jedna odlična studija ljudskog karaktera. Ima nešto od Larsa u svakome od nas, ako ni u čemu drugome, onda barem svaki put kada sjednemo pogledati film i pobjegnemo u neku drugu stvarnost tijekom tih sat i pol-dva koliko nam je dopušteno zaviriti u nečiju tuđu (fiktivnu) realnost. Posebnu dozu pozitive daje i Larsovo rodno mjestašce u svoj svojoj život-na-sjeverskoj dražesti, krcato dobronamjernim, velikodušnim i istinski dobrim ljudima. Iako (nažalost) posve nerealno, i u bilo kojem drugom kontekstu uvod u brutalno krvav horrorac, to je nešto preko čega je lako prijeći i što se čak niti ne kvalificira da ga nazovem nedostatkom.

Lijepa režija, simpatični likovi, nenametljive glumačke izvedbe, fenomenalan Gosling iz doba dok još nije iskakao iz svake paštete, čine ovaj film jednim od najslađih, najtoplijih, najhumanijih i najpozitivnijih koje sam ikad gledala. Svojom nekonvencionalnom pričom i likom dopadljivog čudaka (koji su uvijek rado viđeni gosti filmskih traka), doslovno čini da se osjećate bolje spram samih sebe. A oni koji još uvijek sumnjaju u šarm i karizmu Ryana Goslinga, moći će se uvjeriti da je sposoban zbariti komada čak i kada prisvaja stajling i manire Napoleona Dynamitea.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.