L.A. povjerljivo (1997.)

Piše: Sven Mikulec

L.A. povjerljivo (L.A. Confidential, 1997.)

Redatelj: Curtis Hanson

Glume: Guy Pearce, Russell Crowe, Kevin Spacey, Kim Basinger, Danny DeVito, James Cromwell

Kad se samo sjetim kolike sam večeri proveo ne znajući koji film da pogledam, razočaran što mi internet veza nije k’o Olić, nego više poput Šokote ili Nowotnyja (čitaj: troma, nepouzdana i sklona povredama) i bijesan što mi se Pauk preselio četiri bloka dalje pa sam prelijen da odlijepim guzicu od kauča i upitam simpatičnu djevojku za pultom za kakvu preporuku, dok mokrom krpom čisti tamo neke dvd-e sumnjivih naslovnica, koje joj lokalni osnovnoškolci vraćaju sljepljene… Toliko propuštenog vremena, a mogao sam samo usmjeriti pogled prema polici, gdje je, pod tankim slojem prašine i nekoliko spindlova svakakvih gluposti, ležao posve zaboravljeni biser i zapostavljen čekao da upišem predmet Representing Los Angeles in Media (zvučao dovoljno zabušantski – boy, was I wrong), kako bi se sjetio da postoji ”tamo neki film s L.A.-jem u naslovu” koji bi mogao iskoristiti tijekom pisanja seminarskog rada.

”Crni film”, ili mnogo poznatije po žabarski, ”film noir”, oznaka je koja se pridavala mračnim kriminalističnim holivudskim filmovima ’40-ih i ’50-ih godina (mračnim kako u tematskom, tako i u vizualnom smislu – prigušena svjetla, igra sjenama…), koji su se uglavnom bavili pričama o privatnim detektivima ili policajcima koji istražuju ubojstva, pljačke, ucjene, i sl. tumarajući mračnim ulicama nekog velegrada, vucarajući se po barovima, noćnim klubovima i motelima, u potrazi za istinom i, često, nekakvim vlastitim iskupljenjem. Protagonisti nisu bili čistunci niti su mogli poslužiti kao životni uzori; bili su ljudi od krvi i mesa, sa svojim grijesima i manama, grižnjom savijesti i teretom prošlosti. Dakako, da ne budu usamljeni, uvijek je tu bila i nekakva femme fatale, unoseći sveprisutni seks u cijelu tu priču i često uzrokujući propast naših ciničnih glavnih likova sa čijim se životnim pričama lako identificiramo.

Svojevrsna priznanja djelima ovog žanra kasnijih godina dolaze nam u obliku neo-noir filmova, od kojih ćemo se sada posvetiti jednom od najuspješnijih primjera te specifične podvrste – filmu L.A. Confidential Curtisa Hansona, koji je 1997. godine šarmirao svijet.

Smještena u slavni Los Angeles, ova mračna priča o organiziranom kriminalu i nemoralnoj srži fino izglancanog mita pokazuje da jezgra ”Grada anđela” ipak nije toliko, jel, anđeoska koliko sugerira njegov pažljivo kreirani imidž. Dugačke, pješčane plaže, romantični dokovi, kućice za spasioce koje je proslavio legendarni Mitch uvaljujući alkoholom natopljeni jezik usnulim kupačicama, vile holivudskih multimilijunaša i, dakako, nezaobilazne prsate djevojke par brojeva premalih topića koje se zaletavaju u vas dok pokušavate šetati Venice Beachom, pomažu stvoriti ugođaj i sliku svojevrnog raja na Zemlji, dok je istina, kako nam u nekoliko uvodnih rečenica lijepo otkriva Sid Hudgens (DeVito), ljigavi urednik odgovarajuće ljigavog časopisa Hush Hush, posve drukčija ako samo malo zagrebete ispod svog tog sjaja i glamura.

Pod fokusom reflektora nalazi se tercet policajaca, ljudi različitih osobnosti i načina na koji shvaćaju i obavljaju svoj posao. Ed Exley (Pearce) principijelan je, ”by the book” čuvar zakona koji želi postati detektivom kako bi dostigao očevu slavu (ćale mu je heroj profesije, stradao na dužnosti), ali ga zbog njegovog odbijanja uzimanja zakona u vlastite ruke svi radije vide za uredskim stolom, iza hrpe papirologije. Vrlo je pametan i ambiciozan, a ne libi se iskoristiti svaku pa i najmanju priliku za napredovanjem, pa možemo reći da bi posjedovao izuzetan potencijal za vrlo uspješnu političku karijeru, samo da nije tako prokleto pošten.

Wendell ”Bud” White (Crowe) Exleyjeva je sušta suprotnost: temperamentan i eksplozivan, zastrašujuće kratkog fitilja, ali s istančanim osjećajem za pravdu, Bud se ne ustručava ubiti boga u zlostavljaču žena (zbog upoznavanja s konceptom ‘obiteljskog nasilja’ tijekom odrastanja) ili batinama natjerati nekog kriminalca da ispljune priznanje (i pokoji zub usput). Dok si uzima kratke predahe od svog križarskog rata po gradu, Bud iskazuje nezadovoljstvo općim mišljenjem da je obični snagator, ”all muscle, no brains”, trudeći se dokazati svima da ima nečega i u glavi.

Jack Vincennes (Spacey), pak, zvijezda je postaje – tehnički savjetnik na hit seriji Značka časti, on je detektiv koji obavlja samo ona uhićenja koja će mu osigurati mjesto na naslovnici Hush Hush­-a, sa čijim šefom blisko surađuje. Vincennes je čovjek koji je zaboravio zašto je želio postati policajcem, ali ispod debelog sloja samodopadnosti, pohlepe i holivudskog šarma, jasno se naziru konture skrupula i karaktera.

Ova tri posve različita detektiva koja se, blago rečeno, ne vole baš previše, bit će prisiljena surađivati kad se dogodi brutalni pokolj desetak ljudi u kafiću Nite Owl, gdje, osim hrpe čahura iz sačmarice razasutih po čitavom podu lokala, nikakvih dokaza nema, a jedna od žrtava je friško otpušteni Budov partner. Svaki na svoj način i, naravno, svaki iz svojih razloga (White – osveta partnerove smrti, Exley – želja za dokazivanjem, Vincennes – želja za iskupljenjem), tri će detektiva početi kopati ispod one blistave površine L.A.-ja o kojoj sam vam pričao, nespremni na ono što će ispod nje otkriti.

Curtis Hanson (Wonder Boys, 8 Mile) snimio je film temeljen na istoimenom romanu američkog krimi-pisca Jamesa Ellroyja, autora i drugih uspješnica i kasnijih filmskih predložaka poput Crne dalije ili Ubojice na cesti. Roman je potrebama filma prilagodio scenarist Brian Helgeland, čije je pero, između ostaloga, doprinijelo i Teoriji urote, Osveti, Legendi o vitezu i Mističnoj rijeci. Ellroyjevi romani, napisani većinom tijekom ’80-ih i početkom ’90-ih godina, kao omiljenu temu imali su zlatno doba Hollywooda i Los Angelesa, period nakon Drugog svjetskog rata.

L.A. povjerljivo sadrži sve elemente pravog, kvalitetnog film noir-a. Osim što pratimo nastojanja trojice detektiva da riješe veliko ubojstvo i što je radnja smještena u upravo kanonične slabo osvijetljene barove, mračne ulice i tajanstvene motele, u priču je uvedena i fatalna žena kroz lik profinjene prostitutke Lynn Bracken (Basinger), čija će pojava pomutiti razum detektivu Whiteu, a možda i još kome. Kroz cijelu priču utkana je droga, a, isto tako nimalo neuobičajeno za ovakav film, tu su i seks, ucjene, izdaje, tragični junaci…

Ipak, u jednom aspektu Hansonov se film dosta razlikuje od svojih uzora kojima odaje počast – dok Malteški sokol, Duboki san, Džungla na asfaltu, Kiss Me Deadly i njima slični klasični primjeri izbjegavaju otvoreno prikazivanje nasilja (iako se, zbog zločinačke tematike, podrazumijeva da ga ima), u ovom su slučaju ulice L.A.-ja vidljivo natopljene krvlju. U eri kad smo na ekranu navikli gledati rezanje udova klavirskim žicama ili razvaljivanje čeljusti na rubnom kamenu, ove se scene, jasno, neće urezati u pamćenje ili uzrokovati vrištanje šokiranih gledatelja, ali ipak predstavljaju jedan iskorak i prilagodbu noira modernim, krvožednim vremenima.

Osnovna ideja, da nije sve tako bajno podno velebnog znaka HOLLYWOOD, savršeno je očita već iz uvodne sekvence, kad u sasvim tipičnom, mirnom, idiličnom Očajne kućanice-predgrađu svjedočimo sceni obiteljskog nasilja, koje, na takvu vrstu iživljavanja alergični, Bud riješi po kratkom postupku. Nešto kasnije, isti detektiv posjeti majku prostitutke koja je stradala u pucnjavi, i usred savršeno američke bijele četvrti, ispod drvenih temelja jedne od savršenih američkih kuća otkrije raspadajuće tijelo nesnosnog smrada. Simbolizam ove scene vjerojatno nikoga neće zbuniti – ispod ispolirane idile američkog društva nalazi se nešto trulo i pokvareno čega se treba pod hitno riješiti. Također, u jednoj sceni White odlazi u slavni kafić Formosa, poznat kao popularno okupljalište najvećih holivudskih zvijezda (James Dean, Frank Sinatra, Humphrey Bogart, Marilyn Monroe, Clark Gable…), kako bi od lokalnog kriminalca doslovce istisnuo informacije o pošiljci heroina koja je stajala u pozadini masakra u Nite Owl-u. Iako stavljanje pojmova ‘pošiljka heroina’ i ‘holivudske zvijezde’ u isti odlomak teško da ikome zvuči senzacionalno ili bar iznenađujuće, zanimljivo je kako je odabran baš ovaj kultni lokal da se pokaže kakav je ustvari život na visokoj nozi šou-biznisa.

Ono što me posebno fasciniralo su kostimografija i scenografija, velika pozornost pridana detaljima te iznimno uspješno dočaravanje atmosfere Los Angelesa tijekom njegovog procvata nakon Drugog svjetskog rata, kada je u modi bilo glorificiranje grada i blagostanja njegovih stanovnika putem televizije i filma. Koliko je važno bilo da film posjeduje onaj, nazovimo to, duh autentičnosti perioda, vidimo i iz truda kojeg su Russell Crowe i Guy Pearce uložili kako bi svoje uloge odigrali kak’ spada. Dva mjeseca prije početka snimanja, Hanson ih je doveo u L.A. kako bi upili atmosferu grada, nabavio im je prave policajce za društvo i ljude da ih poduče odgovarajućem naglasku (obojica su dio života proveli u Australiji – iako se Pearce smatra Britancem, a Crowe Novozelanđaninom), a prikazivani su im i stari filmovi korišteni za trening policajaca. Tezi da je ekipa dala sve od sebe da film bude što uvjerljiviji doprinosi i podatak da su sve scene, osim posljednjeg obračuna kod Victory Motela, snimljene na pravim lokacijama.

Kolikogod Hanson & co. bili pažljivi oko sitnica, ništa od svega toga vjerojatno ne bismo mogli ‘popušiti’ da briljantne uloge nisu odigrali Crowe (Genijalni um, Gladijator, Cinderella Man), Pearce (Memento, Narednik James, Animal Kingdom) i uvijek inspiriran, karizmatični Spacey (odakle da počnem… Sedam, Vrtlog života, Privedite osumnjičene), potpomognuti 44-ogodišnjom fatalnom ženom Kim Basinger (Batman, 8 Mile), kojoj redatelj, kako kaže, nije mogao ni zamisliti alternativu, i uvjerljivim DeVitom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Krupna riba, It’s Always Sunny in Philadelphia) kao urednikom svog senzacionalističkog tabloida, dok je šefa policijske postaje, koji ima tešku zadaću da održava mir u svom raznovrsnom i disharmoničnom detektivskom timu, odglumio iskusni James Cromwell (Zelena milja, Svemirski kauboji, Praščić Babe). Dodajmo da se kao mladi, naivni wanna-be glumac, spreman doslovno na sve da bi dobio svojih pet minuta na Znački časti, široj publici po prvi puta predstavio Simon Baker (The Guardian, The Mentalist, Land of the Dead).

Svatko je svoj dio posla odradio besprijekorno, i u odlično koordiniranom i za mene iznenađujuće uspješno realiziranom pokušaju da se na platno u velikom stilu vrate besmrtni heroji dobrih, starih noirskih klasika, L.A. povjerljivo jednostavno osvaja svojim šarmom i preplavljuje vas osjećajima nostalgije tijekom i apsolutne ispunjenosti nakon gledanja filma, ostavljajući dojam natprosječno zabavne, nadahnute i, prije svega, kvalitetno ispričane priče.

Nemojte ponavljati moje greške i ostavljati vrijedne stvari zaboravljene na policama.

7 komentara za “L.A. povjerljivo (1997.)

  • Maxima says:

    Ah. Izvrsna recenzija, jedan od mojih “guilty pleasure” filmova, jer sam nepopravljiv fan svih Elroyevih romana (neobično teško za ekranizirati, vjerujem, sve one “staccato” rečenice). L.A. je po meni jedan od rijetkih filmova u kojem “velika” ekipa garantira vrhunski thrill. Brrr – odličan, kopljima bolji od jadne “Crne Dalije” 😉

  • Koraljka Suton says:

    Još jednom: svaka čast! Izvanredna recenzija izvanrednog filma!!!

  • Gjuro says:

    Imam DVD na polici, recenzentu hvala na podsjetniku. :)

    Svaki put kad se sjetim ovog filma (i “Mementa”), začudi me kako se Guy Pearce nije etablirao među glumačkom elitom. OK, ovdje je malčice ljigav, ali takav je i trebao biti.

  • Maxima says:

    Ljigav je dok ne skužiš “Rollo Tomasi” fazon i dok se ne smire i on i Crowe :D, zbilja izvrstan film, može ga se pogledati više puta. Ne ostaju svi po svaku cijenu alive&kicking, jer objektivno nije moguće, a to mi je uvijek plus u filmu.
    Guy je meni legenda od čovjeka – glumi kad mu se glumi i u čemu mu se glumi (osim “King’s Speech” a opet, vrlo sporednog “kralja”) posljednje dvije uloge gdje sam ga gledala su bile po par minuta, jedna na početku (Hurt Locker) i druga na kraju (The Road). Može mu se :) a izvrstan glumac.

  • Sven Mikulec says:

    Op, pa ovo je netko ekŠli išao čitat. 😀

    Kao netko tko Pearcea nikad nije gledao ‘kak spada’ (Memento moram podhitno ponovno pogledati), ovdje me stvarno ugodno iznenadio. Je, ljigav je, ali izveo je to savršeno. Kaj je najbolje, na njegovoj sam strani na neki način bio otpočetka, kolikogod se u nekoliko navrata igrao štakora.

    Ta trojica su odlično razrađeni, da kojim slučajem nisu, ni film me ne bi ovako ‘kupio’.

  • Aksel says:

    Izuzetak od izvrsnog je kada pred kraj filma Crowe dobije nekoliko metaka i kada ga gledatelj već logično smatra mrtvim on se pojavljuje previjen na zadnjem sjedištu auta u završnoj sceni, kao da se ništa nije dogodilo. Poprilično neuvjerljivo za mene.Da nije bilo Titanica tko zna koliko bi još Oscara pokupio.Inače, dobra recenzija.

  • Arwen says:

    Jedan od najboljih filmova 90-ih. Pametan, dubok, a elegentan. Danima nakon smo raspravljali o filmu. I nakon drugog i treceg gledanja mi je bio jednako dobar.
    I tek kad se procita roman je jasno koliko je krvava bio posao adaptacije romana u scenarij.
    Nakon prve Crowe-ove scene bilo mi je jasno da ce napraviti sjajnu karijeru. Steta sto se nije dogodila i Pearce-u, zasluzuje je.

Leave a Reply

Your email address will not be published.