Kriminalci na godišnjem (2008.)

Piše: Sven Mikulec

Kriminalci na godišnjem (In Bruges, 2008., 107 min.)

Redatelj: Martin McDonagh

Glume: Colin Farrell, Brendan Gleeson, Ralph Fiennes

 

Oduševljen. Kada bi iz nekog razloga morao u svega jednu riječ sažeti svoje dojmove nakon što su, po završetku filma, ekranom zaplesala sitna slova meni odsad pa nadalje relevantnog redatelja Martina McDonagha, teško da bi ta riječ bila bilo koja druga osim – oduševljen. Na moju sreću, nitko me ne tjera da budem sažet, a In Bruges zaslužuje komentar koji se ne sastoji od samo desetak slova, koliko god pohvalna ona možda bila.

Prošlo je nekoliko godina otkad sam pogledao Kriminalce na godišnjem (još jedan od prijevoda tipično hrvatske kvalitete), ali čini se da je i trebalo proći određeno vrijeme kako bih mogao cijeniti film u potpunosti i svoje misli barem koliko-toliko suvislo prenijeti na prazan papir. Priča irskog redateljsko-scenarističkog debitanta McDonagha upoznaje nas s Kenom (Gleeson) i Rayjem (Farrell), dvojcem plaćenih ubojica koji su prisiljeni ni više ni manje nego u Bruggeu pričekati da se u Londonu slegne prašina nakon Rayjeva vrlo neuredno izvedenog posljednjeg posla. Mnogo iskusniji Ken, ostavljajući dojam tipičnog starijeg brata, oduševljen je mjestom, njegovom poviješću i kulturnom baštinom, i svaku sekundu želi provesti u razgledavanju crkava, mostova i kanala. S druge strane, nervozni Ray „najgori je turist na svijetu“, srednjovjekovna zdanja ne predstavljaju mu ništa više od dosadne hrpe kamenja, a mnogo više interesa pokazuje za pivo, žene i – patuljke.

Čekajući da im se javi šef (Fiennes) s daljnjim uputama (pa neće valjda morati ostati tjednima u tom usranom gradu!), Ken će iz situacije pokušati izvući ono najbolje, dok će se Ray morati nositi sa sve teže izdrživim teretom krivnje, ne uspijevajući iz glave izbaciti grešku zbog koje su i završili u Bruggeu. Kad se Kenu konačno javi poslodavac Harry, ujedno i osoba kojoj je ovaj vječni dužnik zbog određenih usluga iz prošlosti, naredba koju turistički raspoloženi ubojica dobije nije ona kojoj se nadao – koliko god bio drag momak, Ray je pogriješio i, nema mu druge, mora umrijeti. Kako plasirati metak u glavu osobe koja vam je prirasla srcu, koja je u suštini zapravo i nije toliko loša (ako se tako nešto može reći za čovjeka te struke), i, najvažnije od svega, za koju iskreno vjerujete da nije prekasno da se izvuče iz svih tih govana, da očisti ruke (ako već savjest nikad neće) i napravi nešto drukčije od svoga života?

U slikoviti, gotovo bajkoviti gradić srednjovjekovnog europskog šarma ubačena je nekolicina mračnih likova kojima, reklo bi se, u takvom okruženju sigurno nije mjesto. Još da se McDonagh zaustavio na dvije-tri plaćene ubojice, bilo bi dobro, ali on je odlučio u smjesu dodati i jednu zanosnu belgijsku glumicu koja u slobodno vrijeme prodaje kokain i raznorazne tablete filmskoj ekipi, rasistički nastrojenog patuljka navučenog na tablete za smirivanje konja (?!), dražesnu i trudnu vlasnicu hotela koju svi ti pištolji i psovke ne impresioniraju ni najmanje, hrpu prostitutki i jednog bahatog Kanađanina koji se nađe Rayju na putu… Bez pretjerivanja, možda bi u nečijim tuđim rukama sve ovo izgledalo previše, djelovalo neiskorišteno i samo pretenciozno nabacano, ali ovaj je kazališni redatelj uspio povezati sve što je povezati trebalo i priuštiti mi neobično zabavnu večer uz ekran.

Teško je uspješno spojiti kvalitetan humor i pravu, tešku životnu tragediju, ali McDonagh ostavlja dojam kako je taj zadatak bio mačji kašalj. Dinamični dijalozi među likovima pojačani su domišljatim one-linerima, a čak i kad nikakve razmjene nema, dovoljno je pogledati Farrellovo lice dok se pravi da ga zanima što mu partner priča o crkvi koju razgledavaju, samo da bi ga ovaj pustio na spoj navečer. Koliko mi je samo taj, u početku antipatični, irski glumac porastao u očima nakon ovog filma! Colin Farrell vuče se po gradu poput nadurena djeteta kojeg mama tjera da je prati u šopingu, bez sekunde oklijevanja onesvijesti agresivnu gošću restorana koja se usudila krenuti na njega bocom (to je, ipak, „smrtonosno oružje“, pa je opravdano iščašit’ joj vilicu), a onda usred dobrog raspoloženja i veselja, nakon što je dogovorio spoj i vidio pravog pravcatog patuljka, sjeti se zbog čega je u Bruggeu i jednostavno potone, nestane, nema ga. Iako je jasno da nema tih suza koje će isprati ono što se dogodilo, što mu drugo preostaje raditi?

Ovdje ništa nije crno-bijelo pa slobodno zaboravite na jednodimenzionalne, plitko izvedene likove – čak se našlo vremena i za razradu karaktera legendarnog patuljastog Amerikanca, iako je njegova uloga u cijeloj ovoj priči ipak samo sporedna i većinom osmišljena radi humoristične pauze od zbivanja koja su valjda sve samo ne humoristična. Čak i Harry, hladni, profesionalni gazda kojem su u životu na prvom mjestu čast i principi (You’ve got to stick to your principles), a tek onda bliski mu ljudi, pokazuje svoju mekanu, ljudsku, čak bih rekao i simpatičnu stranu. On nije najgori čovjek na svijetu koji okreće leđa prijateljima, nesposoban im oprostiti (upravo suprotno, čak!), nego je jednostavno previše „častan“ i principijelan u tom svom pokvarenom svjetonazoru, čak i za svoje dobro. Nakon što i on stigne u Brugge, slijedi nekoliko stvarno pamtljivih scena, bilo da pričamo o njegovom obračunu s Kenom na crkvenom tornju, ili igranja lovice s Rayjem po hotelu. Upravo ovdje odvija se jedan od najzabavnijih dijaloga u čitavom filmu (pogledajte ovdje) – Ray se skriva u svojoj sobi na katu, Harry ne može do njega jer na stepenicama stoji tvrdoglava vlasnica hotela koja ne dozvoljava takvo ponašanje u svojoj kući, pa se momci krenu dogovarati što dalje. Ovo je, dakako, samo jedan od primjera kvalitete i one pozitivne pomaknutosti scenarija koja je jedan od glavnih razloga zbog kojih mi je film sjeo tako dobro. Osim Rayja, tko bi još Čistilište, gdje idu oni koji nisu potpuni promašaji, ali ni baš dobri, uspredio s Tottenhamom, ili isprobao karate chop na nafiksanom patuljku?

Čitav film praktički funkcionira kao jedna šarena razglednica iz Bruggea, tek mjestimice poprskana krvlju pošiljatelja. Sudeći po onome što sam vidio ovdje, taj grad jednostavno moram posjetiti, a sa svim tim zelenim parkovima, grmovima cvijeća, romantičnim mostićima i tisuću godina starim crkvama, poslužio je kao idealna pozornica za jednu pravu tragediju, u gotovo antičkom smislu te riječi. Tim kontrastom između mjesta radnje i same radnje u njemu, McDonagh je samo dodatno pojačao atmosferu filma koja je ionako na visokom nivou zbog, usudio bih se reći, savršeno odabranih glumaca. Uz već opjevanog Farrella, Brendan Gleeson vrlo je upečatljiv kao njegova sušta suprotnost, smireni, iskusni, strpljivi čovjek razapet između starih dugova i novootkrivene vjere u svog štićenika, a o Ralphu Fiennesu ne treba trošiti previše riječi. Dovoljno je samo reći da je, odigravši istovremeno hladnog profesionalca, izrazito zabavnog cinika, sentimentalnog starog prijatelja i brižnog obiteljskog čovjeka, u mojoj knjizi postavio neke sasvim nove standarde prema kojima će se budući „negativci s dušom“ morati ravnati.

An Uzi? I’m not from South Central Los fucking Angeles. I didn’t come here to shoot twenty black ten-year-olds in a drive-by. I want a normal gun for a normal person.

Naravno da se našao poneki prigovor na račun „nerealnosti“ pojedinih scena (tko je gledao, vjerojatno zna na što ciljam), ali s obzirom na općenitu bajkovitost filma koju, osim prekrasne gradske panorame, potenciraju i sami likovi u svojim razgovorima, poneka (diskutabilno!) nategnuta scena može se mirne duše oprostiti. Uostalom, teško da itko od nas može tvrditi da je neko ubojstvo izvedeno nerealno. Koliko smo života mi oduzeli (ili barem nazočili tome) da možemo komentirati kako „ovom liku treba previše vremena da iskrvari“?

Pomalo paradoksalno, u isto vrijeme šaren, veseo i duhovit do suza, kao i mračan, brutalan i tužan do boli, In Bruges jedan je od najboljih filmova koje sam pogledao u posljednje vrijeme i vrlo je vjerojatno negdje pri vrhu među djelima svoga žanra. Što se mene tiče, zbog casta, scenarija i rijetko viđenog ugođaja – apsolutna preporuka da ne može biti iskrenija.

10 komentara za “Kriminalci na godišnjem (2008.)

  • Koraljka Suton says:

    Sven, svaka čast :) You did the movie justice, as I knew you would 😉

  • Vedrana Vlainić says:

    Najljepše je kad ti, tako, posve neočekivano, neki film ovako dobro sjedne. Oduševljena bi bio i moj dojam nakon gledanja. Baš kako si rekao, “pomaknut”, ali na dobar način. Rijetko kad čovjek može gledati masakr hrpe ljudi i tijekom toga uživati. 😀
    Odličan film, odlično napisano, apsolutna preporuka i od mene!

  • Maxima says:

    Iznenađenje od filma, u svaku slučaju, bio i ostao 😀 Na stranu sve, obožavam one Fiennesove “cameo” pojave, najjači je 😀 – film zbilja nema neke mane…

    Super štivo, Sven. 😉

  • usred_whaeva says:

    joj sad to moram pogledati :( iako sam se zaklela da se u mojoj kući nikad neće gledat colin farrell

  • Maxima says:

    i ja sam nekad tako mislila, no prestala sam. farrell je sve bolji (kao i mnogi drugi koji su bili “off limits”, međutim shvatila sam da svima treba vremena i dobre šanse :) )

    (i opet jedinica iz matematike)

  • Matea Rebrović says:

    Bila sam u Brižu 2007. i jedino što se sjećam je neka crkva 😀 a film sam također pogledala prije par godina i pregenijalan je.
    ne znam što imate protiv Farrella, meni on svaku ulogu izvede korektno.

  • Vedrana Vlainić says:

    Farell je skroz solidan glumac. Iako, da, i ja sam imala predrasude, dok je ono bio jako razvikan jedno vrijeme, ali onda sam ga otkrila u ovakvim “nepoznatim” filmovima, gdje je stoput bolji nego u onim razvikanima. Ali svugdje je, u biti, skroz korektan. A vremenom bira i sve bolje uloge i bome pokazuje da ih može izvući.

  • Sven Mikulec says:

    Kod mene se čak nije ni radilo o tome da sam imao loše mišljenje o njemu kao glumcu, samo mi je bio sam po sebi antipatičan. Valjda se samo trebala pojaviti prava uloga.

  • Jelena Djurdjic says:

    sledeći film McDonagha se zove Seven Psychopaths :D, i opet Farell + Mickey Rourke + Christopher Walken + Sam Rockwell

    inače kupila sam disk na ulici sa ovim filmom, naravno ne zbog ovog filma, i posle ga mesecima svima preporučivala. Izvrsnost!

  • sajo says:

    Odlično!!!!

Leave a Reply

Your email address will not be published.