Konjanik (The Horseman, 2008.)

Piše: Danijel Špelić

Konjanik (The Horseman, 2008., 96 min.)

Režija: Steven Kastrissios

Scenarij: Steven Kastrissios

Glume: Peter Marshall, Caroline Marohasy, Brad McMurray

 

Bilo je to ljeta gospodnjeg 2010., ako me sjećanje ne vara, kad mi je kolega Dragonrage preporučio australski revenge filmić imenom Red Hill. Tipična storija o malom gradu, zločinu koji su napravili njegovi stanovnici i pomalo terminatorskom osvetniku bila je pravo osvježenje (ništa što će vam promijeniti životne poglede, ali razumijete što želim reći) i samo se potvrdilo ono što neki već jako dugo znaju – Australija svako malo iznenadi s nečim dobrim. To se vuče još tamo od doba Mad Maxa i Dead Calma, ali da imaju redatelje koji znaju posao, imaju. Što me dovodi do ljeta gospodnjeg 2011. Dok sam tako malo sakupljao neki materijal za kolegin blog, posve slučajno naletjeh na ovaj mali naslov. Prvo što sam uočio bila je jedna od onih tipičnih američkih propagandnih poruka (jer oni samo tako znaju predstaviti nepoznati film) kojom se opisivao sadržaj – Get Carter meets Oldboy. Hmmm… Ok, popušit ću to, Get Carter mi je jedan od dražih krimića (govorim o originalu, ne, ali nije mi mrzak ni Stalloneov remake), dok Oldboyja nisam još ni gledao (hej, nitko nije savršen), tako da sam film stavio na bookmark i čekao sezonu lova na flat rate. Došlo, prošlo, skinuto i pogledano – uz svu čast Carteru (koji mi je više kriminalistički flick nego revenge), ovo je kategorija za sebe. Bijah izgubljen, ali sad sam ponovo našao vjeru, aleluja. Ovako se radi film osvete.

U jednostavnoj priči pratimo oca u sredovječnim godinama kako traži tipove koji su mu ubili kćer. Da priča nije tako crno-bijela, kćer je očito bila već sjebana, a on je malo pogubio kontakte s njom, no kad primi VHS kasetu (film ima neki štimung 90-ih, mobiteli su Nokia 3310) gdje vidi kako su je tipovi malo drogirali, on kreće na put i počinje svoju malu osvetu. S time da ga osveta baš i ne zanima, ali radi se o tome da govorimo o nagonu koji ga tjera da ubije te ljude, da pronađe opet neki smisao svojeg života jer je već i sam ušao u nekakvu disfunkcionalnost zbog koje ne osjeća ništa posebno. Kad upozna mladu djevojku koja je jako slična njemu, minus ubijanje, tip će se malo-pomalo početi buditi iz vlastite uspavanosti. Radnja nije otkrivanje tople vode, ali, s druge strane, jest. Naš tip nije klasični osvetnik, on je lik kojeg možemo vidjeti svaki dan na cesti i njegovi motivi nisu estetske prirode, da se zadovolji pravda, već proizlaze iz toga što je pogubio kontakt sa svijetom (jedino kako se sjeća kćeri jest doba dok je bila dijete), a raditi loše stvar tipovima koje ne poznaje njegov je način da se opet poveže s njom i održi to sjećanje živim. Radi se gotovo o nagonu kojem se ne može oduprijeti, zbog čega sve ispada uvjerljivije nego da se radi o klasičnom istjerivanju pravde.

Druga stvar – film je izravan. Počinje polako, gotovo sramežljivo, ali kasnije je sve otvoreniji, kako i lik prihvaća svoju ulogu u svemu tome. Alat za napraviti posao – metalna poluga, cvik-canke, skalpel, let-lampa… sve prolazi. Brutalna premlaćivanja napravljena su sirovo, realno i sa stilom. U to ubrajam i ne baš mirnu kameru, glumačke izvedbe (svi do jednog generalni anonimusi) koje su intenzivne da baš stvaraju neugodu i pomalo ofucani izgled svih uključenih (drugim riječima – sve izgleda zdravo realno). Mana svega toga je što film malo gubi na dinamici na sredini, likovi kojima se ide osvetiti samo iskaču odsvakud (s njih trojice je došao na njih sedam ili osam) i pozadina odnosa otac-kći ostaje nerazjašnjena – nikad se točne ne sazna zašto je došlo do zastranjenja između njih. Ovo drugo i je i nije mana, kako si uzmete i koliko pojašnjenja volite u ovakvim filmovima. Zanimljiva je stvar kako je nastao. Redatelj nije imao love za cijeli film, pa je od uvodne scene napravio kratki filmić koji je prijavio na natječaj. Kako se tamošnjim glavonjama svidjelo to što su vidjeli (poprilična gomila dobrog premlaćivanja metalnom polugom), dali su čovjeku lovu da to razradi. Kad bi to bio slučaj i u Hrvatskoj, ne? Uglavnom, kratko i jasno, atmosferičan, jednostavan, odlično odrađan s tehničke strane, odličan i glumački, s malo emocija i dosta nasilja koje baš i ne mari za cenzuru.

Leave a Reply

Your email address will not be published.