Klasik TV: U raljama života (1984.)

Piše: Petra Bušelić

U raljama života (1984., 95 min.)

Redatelj: Rajko Grlić

Glume: Vitomira Lončar, Gorica Popović, Bogdan Diklić, Miodrag Krivokapić, Mira Furlan, Predrag Manojlović, Bata Živojinović

Na Klasik TV-u: večeras (petak, 26.10.) u 22h

 

Ti u ovoj općoj društvenoj depresiji u kojoj se nalazimo mirno radiš svoju serijicu o trivijalnim stvarima.

U raljama života film je Rajka Grlića, Štefica Cvek u raljama života Dunjina (Gorica Popović) televizijska je serija unutar filma, a oboje je adaptacija istoimenoga romana Dubravke Ugrešić. (Toliko o postmodernističkom miješanju različitih medija.) Iako na papiru možda izgleda komplicirano, u filmu je to riješeno finim prijelazima koji ne samo da su tu jer moraju biti radi spajanja serije i filma (npr. od kadra Dunje koja jede jabuku prelazimo na kadar Štefice koja jede paradajz) već povlače paralele među likovima. (Ovaj cijeli odlomak bit će jasniji čim pogledate film, obećajem.) Sam je Ugrešićkin roman opremljen uputstvima za štofanje, heftanje i prekrajanje teksta, što je na film (opet uspješno) preneseno Dunjinim fizičkim izrezivanjem i lijepljenjem filmske trake, odnosno montažom. Što nas pak dovodi do zadovoljavajućeg zaključka da su žene te koje (ovdje doslovno) kroje priču – zato je to možda „ženski roman“ i „ženski film“. Osim toga, šivanje i serije ženska su stvar, to se zna.

Kad Sale (Miodrag Krivokapić), „dežurni marksist“ i Dunjin škartiran dečko, kaže da joj je serija trivijalna i „ni o čemu“ (što je kritika i filma i romana) – o butrama koje jedu, kuhaju i pokušavaju naći frajera koji je „glavna stvar u životu“ – on potpuno previđa (prema postavci popularno = bezvrijedno; jer serija se svima sviđa, sve Doktorove (Mladen Raukar) pacijentice apsolutno su „ponorele“ za Dunjinom hercig serijicom) da je također i o depresiji i usamljenosti, o narodima i narodnostima bivše Jugoslavije, o dobivanju poslova preko veze, o nikad odraslim šezdesetosmašima. Ali k’o šljivi Saleta, on je svojom negativnom televizijskom kritikom da se radi o sumnjivom romanu došao pisca glave, a da roman nije ni pročitao.

Ako se pak pita emancipiranu Nena (Koraljka Hrs), ona bi „delala drukčiju seriju: Crnjak. Politički crnjak o ženskim maternicama. Zato kaj je taj dio ženskog života u ilegali. Zato kaj se o tome ne priča, kužiš kao nije pristojno, nije ugodno, ne? Ja bi delala seriju o ženama koje se dižu u 4 ujutro i rade do 3, o njihovim abortusima, rađanjima, o njihovoj zasranoj deci, o glupim muževima i to bi u tom smislu bil politički film.“ Iako nije o abortusima, ovaj film jest politički – o disfunkcionalnim muško-ženskim rodnim ulogama, ali i o disfunkcionalnoj Jugoslaviji.

Usput, ne samo da film valja formalno i tematski, film je uvjerljiv i zbog sočnog kajkavskog. Možda zvuči jednostavno, ali sjetimo se samo novijih hrvatskih uradaka koji krajnje artificijelan govor pokušavaju začiniti psovkama, da bi na kraju sve skupa zvučalo još neprirodnije.

Depresija. Osnovni simptomi: neodlučnost, besanica, gubitak interesa, osjećaj beznadnosti, osjećaj krivnje, gubitak samopouzdanja, negativizam i gastro-intestinalni poremećaji.

Možete reći sve mi se gadi, sve vidim crno, jednostavno više neću, čemu sve to, život je sranje.“ Dakle, Štefica Cvek (Vitomira Lončar) pala je u depresiju. U uvodnoj sceni vidimo je kako lunja gradom, tugaljivo zirka na trudnice i smiješka se kolegi iz ureda, za kojeg njezina kolegica Marijana tvrdi da je peder. (Nemojte pomisliti da gej nije okej u ovom filmu). Marijana (Mira Furlan), koja ima seksipila, pokušava je izvući na sve mile načine: „Nemaš ti seksipila, kužiš koka? Nemaš i bok. Kao prvo, skini koju kilu. A i nekak’ si mi preozbiljna, znaš, nekak’ prepoštena. Najvažnije je da budeš vesela. Koka!“

Joj, stalno žderemo.

Da se depresija liječi prejedanjem, to se isto zna. Na upit zašto u hrvatskim filmovima uvijek netko nešto jede, mlada mi je hrvatska redateljica objasnila da, kako nemaju dovoljno para, filmove snimaju obično u (jednom) zatvorenom prostoru, i da bi dobili na dinamici, uvedu hranu. No u Štefici kremšnite, šamšnite, voćni kupovi, mrkve i jabuke ne služe popunjavanju scena; one su funkcionalne – iz samoga popisa vidimo da se hrana dijeli na dijetnu i nedijetnu: „Jer danas biti gojazan, imati višak kilograma, imati naslage sala potpuno je deplasirano.“ Danas se traži „jedno aktivno telo, spremno na partnerski skok.“

Marijana, mršava i zgodna, jede u svakoj sceni u kojoj se pojavljuje, a ostatak je vremena žderačica muškaraca. U filmu se udaje šesti put, za Janeza (nakon Zvonimira, Žike, Irfana, Kirčeta, Danila). Iz popisa škartiranih muževa vidimo sve ljepote raznolikosti bivše Juge. Film se poigrava delikatnim nacionalnim pitanjima neizravno: Dunjina gošća za večerom (Cintija Asperger), zgodna plavuša medicinska sestra, žena puno starijeg doktora (koja je s njim iz ljubavi, se razme) postavlja delikatno pitanje Saletu – je li istina da je Rade Šerbedžija Srbin. Tu je i tetka iz Bosanske Krupe, zbog čijih se nevjerojatnih priča film isplati pogledati ako zbog ničeg drugog („Im’o đedo zeca, volio ga k’o brata…“).

Dakle Štef si mora naći muškarca da se izvuče iz depresije. Kad tetka ode na tri dana u Bosansku Krupu, na scenu stupaju tri legendarna „ševca“. No prvi, „Šofer“ (Predrag Manojlović), gotov je prije nego se skinuo; drugi, „Trokrilni“ (Bata Živojinović), pravi mačo koji ne voli cure koje studiraju (!) ni da mu se tetke muvaju po stanu dok „radi“, nakon obećanja „Karat ću te, karat ću te dva sata. Ma kakvi! Karat ću te celu noć, takvi smo mi Srbi“, pojede malo piceka i ode doma. I treći, „Intelektualac”, umjesto da je poševi, citira Matoša. Intelektualca, usput, glumi Rade Šerbedžija. Da, isti onaj Rade koji pije i koji je Srbin, ali je „svejedno čist’ dobar glumac“.

Svi su muškarci u filmu neadekvatni. Iako bi nas gorenavedeni primjer dobre montaže mogao navesti na zaključak da je pandan Štefici u filmu Dunja, to je zapravo Pipo (Bogdan Diklić). On je na dijeti, trči, pliva, boji se seksualno agresivnih žena („To ni žena, to je morski cucak“), ne želi biti ničije seksualno roblje, ne želi da ga se gleda kao seksualni objekt (!), a istovremeno ga privlače samo seksualni objekti, a Schrödingerova jednadžba [sic! puno prije Teorije velikog praska] sjebala mu je mladost. Pipo bi „da mi pušiju, da mi ga fafala si mi ti fala ti tarararara; razmeš da si svingam, da si erektiram, ejakuliram, da mi šapćeju nekaj, da me gladiju, da mi na uheko nekaj govoriju, da mi traže erogene zone; dost’ mi je patnje, ne.“ Pipo je impotentan, ne diže mu se na „objektivno lepu“ Dunjinu golu nogu. S druge strane, Dunja na balkonu svoga stana igra stolni nogomet s emancipiranom frendicom.

Uglavnom, U raljama života govori o seksu, hrani, ženama i depresiji, a sve zapakirano u  gorko-slatki humor s hepiendom. Idite i pogledajte.

 

Film možete pogledati večeras (26.10., petak) u 22h na Klasik TV-u.

Jedan komentar za “Klasik TV: U raljama života (1984.)

  • Gjuro says:

    Od hrvatskog filma bježim kao vrag od tamjana, ali ovo me baš zaintrigiralo. Koka bu se gledala.

Leave a Reply

Your email address will not be published.