Klasik TV: Tri karte za Holivud (1993.)

Piše: Jelena Djurdjic

Tri karte za Holivud (1993., 118 min.)

Redatelj: Božidar  Bota Nikolić

Glume: Branislav Lečić, Bogdan Diklić, Ljubiša Samardžić. Slobodan Ćustić, Neda Arnerić

Na Klasik TV-u: večeras (31.10.) u 20.05h

 

Svatko će imati osobnu prvu impresiju i identifikaciju i zahvaljujući širokom dijapazonu likova bit će mnoštvo dojmova i prvih pikova za razmišljanje i razgovor. Jedna od možda neupadljivih tema je i da uvidom u suvremenu rumunjsku (Tales from the Golden Age!) ili južnoameričku (Revolucion) kinematografiju lako nalazimo obradu bolesno identičnih situacija, i moćan je osjećaj kad vidite koliko im je gospodin Nikolić (Balkanski špijun) uspio parirati, a ako se manimo manira, zapravo ih i nadmašiti . Nije da nije imao materijala, doduše.

Situacije koje pratimo smještene su u mjestašce Gornje polje (mogu se zakleti da su mještani par puta rekli Donje polje), klasičnoj vukojebini. Ni po čemu to mjesto nije posebno. To je svako mjesto. Klasičan sastav – mesar, brica, poštar, panduri, mještani. Nespretan ali nekako i dobar kroki za svakog daje Bota, i polako vam ne smetaju početničke greške kod pokušaja umrežavanja malih likova u širu sliku (ima ih previše, stereotipni su, iako efektni). Okosnica priče neraskidivo je vezana za najavljenu posjetu Maršala Tita. Vlast u selu, šerif Gavrilo (Lečić) i do-šerif Živadin (Diklić) vrše posljednje pripreme – u toku je defile pionira, a čujemo i da muku muče s nepoštovanjem naredbe o udaljavaju stoke iz naseljenog mjesta. Da su obojica luđaci, Lečić i Diklić perfektno dočaravaju. I dok Živadin ima svoje ambicije i u potaji žali za Staljinom, Gavrilo je odan partiji, za koju se odriče i svoje obitelji (sestre, brata, oca). Na suprotnoj je strani priča jednog umjetnika, fotografa Limijera (Samardžić), kod kojeg klinci, Čarli i Kosta, uče zanat – snimaju kamerom i maštaju o Hollywoodu. Bogartov poster u nekim scenama grije srce.

Dakle dolazi. Tko? On. A ’62. u SFRJ on je bio samo jedan. Ludnica oko dočeka. Istraumatizirani pioniri. Izolirati one sklone incidentima naročito dopadljiv detalj. Gavrilo čak ne može ni ispunjavati bračne dužnosti dok Drug ne ode. Nije loše nimalo pogledati u što smo se srozali i pretvorili tih godina – i onima koji se sjećaju i onima koji veze nemaju. U Srbiji fatalizmi i fatamorgane ne staju samo na ljubavi za Tita i državu.  U Gornjem polju izuzetno se ozbiljno doživljava kubanska kriza i stanovnici su naloženiji više nego li je sam Castro bio. I klasika – lapo je za Kennedyja (‘ti si Rusiju vidio samo na slikama, ja sam u Americi živio’), lapo za Hruščova (‘ja Rusiju sanjam svake noći’). I klasika – pitanje je dana kada će jedan od njih, pobjednik,  doći u Gornje polje i reći ‘hvala’ i izljubiti se sa nama, pobjednicima. Po tri puta.

Ne može se reći da je obiteljska priča srž zapleta. Ona je ponajviše iskorištena u funkciji karakterizacije likova, a onda i dualizma (u najboljem slučaju, češće triolizma) koji vlada u mnogim obiteljima toga vremena. Razlike u političkim stavovima ovdje su jasno nepremostive i  dakako fatalne. Ne postoji ta ljubav i razum koji mogu da prevladaju i trijumfiraju, čak se naročita surovost ispoljava ka najbližima. I kroz taj prikaz kako ono ultimativno i uzvišeno u nama nema nikakav značaj tim ljudima, obitelji se urušavaju pred našim očima, efektno se objašnjava i poentira koliko mi kao društvo nismo imali šansu da opstanemo.

Režija može bosti oči. Upadljivo je lutajuća (Lečićevi monolozi iz policijske stanice – kao da se i on izgubi s njima, nesnađen s djecom, iako su postojeće scene odlične vrlo malo ih je), ali nekako istinski umjetnička (Bogart na leđima, spuštanje šaltera na peronu). Osvaja. Situacije za stolom s ovčijim glavama ili Diklićevo pjevanje, ili John Wayne na rijeci su antologijske. Najozbiljnije zamjerke se odnose na scene seksa, koje su neefektne, isforsirane i užasno nespretno snimljene i sve do jedne identično lakrdijaški riješene. Druge zamjerke tiču se nedovoljno fokusiranog scenarija – nešto je za fokus trebalo žrtvovati, ili film produžiti, mada je i ovakav (pre)dug.

Zaključak – vrlo dobar je. Kompleksan ali jasan. S ozbiljnim patosima (‘prave onolike školetine, domove kulture, a zatvori ovolicki! Jebem ti državu koja nema zatvor’, ‘udri milicijo, ovo nije naš narod, mi ćemo stvoriti bolji veći narod, narod koji umije slušati, voljeti, poštivati vlast’ ). S perfektnim završetkom, od tuče ala Sergio Leone (Bata je recimo Lancaster, a Ćustić Eastwood) i monologa, do loma na pruzi. Nema teorije da vam se ne svidi.

Film možete pogledati na Klasik TV-u večeras (srijeda, 31.10.) u 20.05h.

2 komentara za “Klasik TV: Tri karte za Holivud (1993.)

  • Nomad says:

    Vrijedi spomenuti izvanrednu rolu Nede Arnerić. Možda njene najbolje dvije minute u glumačkoj karijeri (scena kada dolazi Aldo). Također je vrlo emotivno prikazan odnos dječaka i (očito poludjelog) oca. Taj odnos čak izaziva i bol zahvaljujući dječakovoj inteligenciji i zrelosti nasuprot očeve hladnoće i ignorancije. Ostatak recenzije izvrsno pogađa. Film koji se može puno puta pogledati.

  • Željko Novačić says:

    već na površno gledanje mislim da ima nekoliko filmskih pogrešakâ

    u doba kubanske krize nitko, naš nitko,apsolutno nitko, ni u svijetu, a kamoli u Jugi, ne bi nosio niti malo dužu kosu; posebno to ide za kosmatog ”narodnog milicionera”

    nisam siguran da je te davne godine čak i u Americi bila Coca Cola u limenki – tada su bile samo one prepoznatljive boce

    televizor na kojem se prate vijesti o kubanskoj krizi proizveden je tek 80-tih godina (mislim da je to RIZ-ov tv) u ono vrijeme su svi televizori imali OVALNE ekrane

    konačno, davne 1962 plavi vlak NIJE mogla vući diesel lokomitiva-kanađanka kakve su stigle u Jugu tek sredinom 80-tih, mogla je biti samoparna vuča

    zanimaju me komentari zenova@net.hr

Leave a Reply

Your email address will not be published.