Klasik TV: Lavirint (2002.)

Piše: Vedrana Vlainić

Klasik TV: Lavirint (2002., 115 min.)

Redatelj: Miroslav Lekić

Glume: Dragan Nikolić, Maja Sabljić, Branislav Lečić, Katarina Radivojević, Svetozar Cvetković, Josif Tatić

Na Klasik TV-u: sutra (nedjelja, 28.10.) u 22h

 

Pojam labirinta poznat nam je još iz najranije povijesti. Ne vjerujem da ima itko tko nije čuo za Minotaura, biće iz grčke mitologije, zatvoreno u građevinu iz koje je nemoguće izaći, a koju je posebno za njega konstruirao slavni mitski arhitekt i izumitelj Dedal. Upravo iz mita o kralju Minosu, njegovoj ženi Pasifaji, bijelom biku i čudovišnom Minotauru vučemo prvi spomen labirinta u kontekstu kuće stotine zamršenih prolaza sa samo jednim „pravim“ putem, kao i, u suvremenom jeziku uvriježen, pojam poput Arijadnine niti i, posljedično, temelje iskonske čovjekove želje za sposobnošću letenja opisane u mitu o Dedalu i njegovu sinu Ikaru. Prema tome, već iz samog naslova nije teško predvidjeti prirodu simbolike koja će uvelike prevladavati ovim, redateljevim vlastitim riječima, „religioznim trilerom“.

Usred atmosferičnog ambijenta starog dijela Beograda i Kalemegdana susrećemo Pavla Aksentijevića „Popa“ (Nikolić), ocvalog zavodnika i strastvenog kockara, koji se nakon dvadeset godina potucanja po europskim metropolama vratio u domovinu. Još uvijek mučen grižnjom savjesti zbog samoubojstva prijatelja iz mladosti, malo pomalo počinje sumnjati u vlastiti zdravi razum kad se nađe upleten u niz neobičnih događaja u središtu kojih se nalaze fatalna dama Suzana Leuter (Sabljić) i njezina buntovna kćer Tamara (Radivojević). Klupko tajni se polako počinje rasplitati i daje odgovore ne samo vezane uz Zoranovu smrt, već i Popov nagli odlazak te postojanje tajnog Arijskog kulta koji se stoljećima smatrao izumrlim.

Kompletna priča temeljena je na legendi o drevnoj kršćanskoj sekti koja je nekoć bila aktivna na ovom području, sa sjedištem u Beogradu, te mitu da se duboko ispod zidina Kalemegdanske tvrđave nalaze tajne prostorije. U neku ruku, Lavirint bi se mogao nazvati balkanskim Da Vincijevim kodom, stavivši u ulogu Leonarda švicarca Nikolu Doksata de Moresa, pukovnika austrijske vojske koji je rekonstruirao tvrđavu nakon pada Beograda u austrougarske ruke 1717. godine. Niti u ovom slučaju ne radi se o vrhunskom ostvarenju, no manje pretencioznom i, za jedan osrednji triler sa ponešto predvidljivom radnjom, sasvim solidnom.

Radi se o tipičnoj priči o grešniku koji nastoji pronaći pravi put („sto puteva u lavirintu, samo je jedan pravi – valja biti uporan“). S tim da Pop i nije baš neki neviđeni grešnik. Ok, čovjek voli kocku i godinama dugove isplaćuje bratovim teško zarađenim novcem (koji je pak duša od čovjeka i ne bi mu na pamet nikad palo da mu to zamjeri te je, gle čuda, ujedno i povjesničar-specijalist za sektu koja progoni Popa). I navodno je veliki zavodnik. Ono, ženama u krugu sto metara pucaju gume na gaćicama kad ovaj prođe. Nepopravljiv grešnik. Kako da ne. No, takvi detalji upadaju u oči tek kasnije, pri naknadnoj analizi odgledanoga. Ako ste sposobni zanemariti mjestimične propuste, neuvjerljivu neobičnost pojedinih situacija i poprilično klišejiziranu završnu sekvencu te se jednostavno prepustite, moguće je uvelike uživati u sveopćem košmaru prošlih i sadašnjih trenutaka koji doprinose pomalo bizarnoj atmosferi u stilu Davida Lyncha.

Da, ideja o „pročišćavanju duše“ je možda previše duboka za relativno plošne likove kakve susrećemo ovdje. Odnosi između likova (pogotovo između majke i kćeri koje su pokretačice radnje) su nedovoljno razrađeni zbog čega pokatkad djeluju neuvjerljivo. Sâm klišej karakterizacije dvojice braće – kockara Popa koji se vodi za instinktima i srećom te Milana koji i u najvećem škripcu zadržava (gotovo nerealno) hladnu glavu i bez trunke sumnje izvodi brata na „pravi put“ uz pomoć „vjere“ i „profesorske logike“ (simbolično Popovo napuštanje „sretnog“ špila karata kako bi slijedio brata u poplavljeni tunel), je nešto na što će mnogi frknuti nosom. Scene u labirintu gube na napetosti, jer je već od prvog trena očito da će skulirani povjesničar bez problema naći pravi put u rekordnom roku. Ono, plivajmo prema svjetlu, jer „put izlaska iz lavirinta je put pročišćenja“. Liku Tomasa, prvoklasnom psihopatu i fanatiku, dan je premalen prostor koji je Svetozar Cvetković iskoristio najbolje što je mogao i samim time je motiv kulta nedovoljno razrađen, s obzirom da čini jednu od okosnica radnje, te ostaje kao neodgovoreno pitanje na koje gledatelj ipak ne uspjeva zaboraviti usprkos zaokruženju priče vezane uz glavnog junaka. Sveukupni dojam podiže Maja Sabljić, izvrsna u ulozi neurotične zavodnice koja se osvećuje zbog „zla“ koje joj je naneseno u prošlosti i donosi jedine naznake pravog fanatizma u cijelom tom kontekstu sekte.

No, navedenome usprkos, film se iskupljuje izvrsnom gradnjom priče i zanimljivim načinom snimanja. Ovakav tip rezanja scena i ispremiješanost prošlosti, sadašnjosti i budućnosti neće odgovarati svakome, ali mene se dojmio kao inovativan i vizualno dopadljiv. Pozadinski kadrovi Beograda pridonose mističnosti radnje, a zaplet i žanr su pomalo nekarakteristični za kinematografiju područja bivše Jugoslavije. Radi se o prilično ambicioznom projektu, s impresivnom količinom snimljenog materijala i korištenim novim, naprednijim tehnologijama. No, unatoč relativno visokom budžetu (za jedan film balkanske produkcije), Lavirint kod kritike baš i nije slavno prošao. Zamjeraju mu, između ostaloga, neuvjerljiv scenarij, nedovoljnu razradu likova i suviše „naštimane“ okolnosti pod kojima se razrješava osnovni misterij. A najveća kritika tiče se prokockane prilike da se dostojno prikaže mit o kalemegdanskim hodnicima, na kojemu počivaju neke od osnovnih narodnih predaja domaće fantastike.

Ipak, individualni dojam je subjektivno pitanje i, što se toga tiče, meni je Lavirint priuštio ugodnu večer i uspio me zadržati prikovanom za ekran bez obzira na sve nedostatke. Stoga, film svakako preporučam, no možda ipak ne apsolutno. Neću biti pretenciozna i reći kako se radi o filmu koji morate pogledati. Jednostavno, predlažem da mu date šansu. Mene je osvojio, a možda će i nekome od Vas izmamiti ushićeni osmijeh na lice i ispuniti srce elanom zbog otkrića jednog nesavršenog, ali svakako interesantnog bisera domaće kinematografije.

Film možete pogledati na Klasik TV-u sutra, u nedjelju (28.10.), u 22h.

Jedan komentar za “Klasik TV: Lavirint (2002.)

  • Jelena Djurdjic says:

    e i ja mu zameram prokockanu priliku da iskoristi magičnost Kališa i 105 legendi o tom mestu. fakat je da ovde retko ko uspe da dođe do love neophodne za film koji nije samo šablon i onda lepo ispizdi čovek kad vidi kako propušta priliku. najneverovatnije mi je što je on neke stvari tu i rešio odlično, neke mnogo teže stvari, a onda samu misteriju dosta relativizovao. nekad msm da je problem i u meni i onome čemu me američki film naučio da očekujem. možda i nije fora ubiti se oko rešavanja genijalnih zagonetki? ali onda opet ne možeš celi film ka tome graditi. inače Lekić ima par sasvim genijalnih rediteljskih momenata (Otvorena vrata recimo)

Leave a Reply

Your email address will not be published.