Klasik TV: Bure baruta (1999.)

Piše: Jelena Djurdjic

Bure baruta (102 min., 1999.)

Redatelj: Goran Paskaljević

Glume: Nebojša Glogovac, Miki Manojlović, Sergej Trifunović., Mirjana Joković, Nebojša Milovanović, Lazar Ristovski, Dragan Nikolić, Danilo Bata Stojković, Milena Dravić, Bogdan Diklić…

Na Klasik TV-u: večeras (14.10.) u 22.00h

 

Balkan bure baruta. Ne znam je li Dejan Dukovski (ko-scenarist i autor drame po kojoj je najprije nastala predstava,  a par godina kasnije i ovaj film) prvobitni autor ove krilatice, ali tijekom devedesetih, pa unazad, pa unazad, pa unazad, malo koje dvije riječi mogu tako moćno dočarati Balkan kao što to čine ‘bure baruta’. Tekst je nastao sredinom devedesetih, kada je i igran u Jugoslavenskom dramskom kazalištu. Punih deset godina (da ne objašnjavam situaciju oko požara u JDP-u). Ljudi su je gledali i po sedam puta. ‘Iz očaja je stvoren spektakl’. Bilo je nemoguće da ne bude  i dnevno aktualna (kada su u Beogradu zabranili demonstracije glumci su šetali na sceni, nosili majice  Otpora pa izbačeni iz Narodnog itd. ), Paskaljević (Čuvar plaže u zimskom periodu) je snimio film.

Dukovski je priču smjestio u jednu noć. Koju točno, u filmu nije precizirano, iako je u nekom momentu bila ideja da to bude noć Daytona, kao vrhunski horor. Junaci su građani Beograda – starosjedioci, izbjeglice, gastajbateri. Mladi, stari. Izgubljeni. Priče su povezane, a i nisu, nije bitno. Glogovac je taksist. Njegova vožnja otvara film. Putnik je Manojlović. Oni se u filmu nakon kratke vožnje rastaju, ali u međuvremenu proživljavamo, kroz susrete s Berčekom, odnosno  Karanovićevom, situacije koje su obilježile njihove živote. Glogovca tijekom vožnje obilazi neka usijana glava. Napuštamo Glogovca, pratimo usijanu glavu. Sudar s autom koji vozi Diklić. Sukob. Bježanje usijane glave. Diklić ga nalazi i odlazi u posjetu s Draganom Nikolićem (na ulazu u zgradu sreću Miru Banjac, čijoj se obitelji kasnije vraćamo). Zatim pratimo Dragana dok trenira boks. S Lazarom Ristovskim. Ispovijedanje. I tako. Priča skoro pa svakog čovjeka koji uđe u kadar. Ali ne neke blic, dokumentarističke šeme i sl., nego drito-u-glavu priče. Ili pretočne ekspresije krajnjih minijatura gledano kroz brojnost filmskih kadrova, a zapravo najviših glumačkih dostignuća Mire Banjac, Ljube Tadić, Dragana Jovanovića. Eskalacija. Ludilo. I ubijanje, svim i svačim što se rukom dići može, kao najbržim i najteatralnijim odgovorom na svaki problem.

Vjerojatno jer je zamišljen kao drama i namijenjen kazalištu, tek tekst ima sto pet podtekstova i referenci, s kojima se Paskaljević nosi nekako, mada ipak ne čineći ga dovoljno dostupnim ljudima koji nisu ’na ti’ s ondašnjim ovdašnjim dešavanjima. U najatraktivnijoj sceni, u autobusu, sve funkcionira pretočno i savršeno i ona zasigurno ostvaruje željenu komunikaciju – narod ovdje nema kulturu suprotstavljanja agresoru, čak ni u tom mikro prostoru – Milena se osvijesti tek na spomen markice jer je povezuje s kontrolorima, a gospodin govori svoje istinsko mišnjelje iz četrdesetpetog pokušaja. Kliknulo je sve. (I onda poslije Bata kaže ’sine’, u Paskaljevićevoj potrebi da filmu da ljudskosti. Dukovski ga pusti i cijela stvar postaje pizdarija kakvih smo se nagledali.) Isti je slučaj i s Glogovac-Berček interakcijom, mada tko nije živio u Beogradu tada teško može pojmiti antagonizam prema kerovima (pandurima), i najiskrenije domete te scene i katarzu koju donosi ljudima ovdje tada. Kemija Mikija i Karanovićeve eksploatirana je u više navrata (Vreme čuda, Otac na službenom putu), i da, ponovno je dosegnut taj poseban nivo. Nesretnije su scene Brajovića, Nikolića, Ristovskog, Diklića… i to, nevjerojatno, ali  ponajviše glumački.

Paskaljević je uzeo skoro sve glumce koji su igrali u predstavi, ali osim Mire Karanović (Natalija) nitko nije igrao svoju ulogu – recimo, Glogovac je igrao Sergejevog manijaka, čisto ilustracije radi. Je li to zbog toga što je izašla prva ili jer je zaista bolja, ili je stvar utiska, tek predstava je dobila, točnije stekla,  kultni karakter, do kojeg film, bar u Srbiji, nije dobacio. Bio je nedovoljno moćan za svakog tko je gledao siroviji i življi original. No to ga u sadašnjem vremenu ne diskvalificira nimalo. Ovako dobrih tekstova ovdje nema odavno, bar ne na filmu. Čeka li se da neuništivo bure baruta opet zapali krug, je li moguće da mi umjetnički drugačije, osim u ekstremu,  i ne sijamo? Neobično ga je gledati s ove distance, jer mi stvarno brzo zaboravljamo. I onda, kao da se to desilo nemam pojma kome i kad (’mislite da ste drugačiji? Došli ste da se smijete?’, šamara Dejan odmah na početku). Mi smo nekako dubinski ubijeni u pojam. Redatelj je dosta snimao close-up, što ga je naravno i koštalo (Nikolić, Diklić, Ristovski, Brajović), ali otrpilike mu je toliko glumački i donijelo (Glogovac, Stojković, Dravić, Manojlović…). Utisak je da je tim postupkom primarno želio infiltrirati se između teksta i nevjerojatno jake podjele uloga i skrene pažnju i na sebe, a ne da nešto umjetnički dosegne.

Između nekakvih cjelina u filmu se proteže narator (Ristanovski), koji jako našminkan na ulici ili kazališnoj šminkernici govori i ’u ovoj zemlji gore samo kandila u crkvama’, što je posebna tema, no njegova uloga, vodiča kroz ludilo, i sugeriranje da je sve to što gledamo moguće samo u kabareu, a mi znamo da je išlo u liveu, danima i godinama, jest Dukovski do kraja i bez ostatka. Tko je kriv, viče svako slovo teksta, tko, tko, tko? Dečko koji u završnoj sceni vrišti da je nevin vjerojatno jedini to i jest.

Film možete pogledati na Klasik TV-u večeras (nedjelja, 14.10.) u 22.00h.

Jedan komentar za “Klasik TV: Bure baruta (1999.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.