Kineska priča (2011.)

Piše: Marko Stojiljković

U predgrađu Buenos Airesa, Roberto (Darin) vodi život pun ogorčenja. On je samotnjak, vlasnik male željezare, metodičan – reklo bi se kompulzivno opsesivan, i svaki dan skoro mu je isti. Ustaje u određeno vreme, ima isti doručak, svađa se sa zahtjevnim i bezobraznim mušterijama, broji šrafove i eksere od dobavljača koji ga potkradaju, a poslije radnog vremena čita časopise i izrezuje članke bizarnih nesreća koje potvrđuju njegovo uvjerenje da sa svijetom definitivno nešto nije uredu. Stan mu je isti kao i u doba kad je bio dijete, u očevu i majčinu sobu ne pušta nikoga. Čak i s ljudima koje smatra prijateljima ima ograničeno poznanstvo, Leonel mu donosi novine i časopise, a njegova rođakinja Mari (Santa Ana) više mu puta tokom filma pokazuje interes u romantičnom smislu, ali Roberto ostaje vjeran samotnjaštvu. Kada za jedan vikend sam sebi priredi „piknik“ u okolini aerodroma, u njegov život dolazi Jun (Huang), mladi Kinez koji ne zna ni riječi španjolskog, i čiji je jedini upotrebljiv podatak istetovirana adresa u Buenos Airesu. Kada se to ispostavi kao slijepa ulica, i kada zataje „institucije sistema“ kao što su policija i ambasada, Roberto prima stranca u svoj život. Rastrzan između svoje dobrote i kompulzivne opsesije, Roberto mora naći način da pomogne čovjeku u nevolji, a prvo mora svladati barijeru u komunikaciji, što čini preko dostavljača kineske hrane.

april

Da, ovaj film spoj je vedrog duha i crnohumorne pozadine, podvučen apsurdom i besmislom. Argentinski filmovi često balansiraju ove elemente i najčešće imaju uspjeha u tome nudeći pozitivna rješenja i lagani trijumf vedrine, cinici bi rekli nauštrb crne realnosti, ali ta je pozitivnost, iako pomalo naivna, lišena otrcanih formula i djetinjastog trijumfalizma. Likovi u argentinskim filmovima progresiraju, ali ostaju vjerni sebi. I u ovom filmu to je slučaj, Jun nije pokoleban tragedijama svog života, iako je sve što znamo o njemu splet tragedija i napornog rada, i on čeka da mu se sreća osmjehne, sve vrijeme pokazujući zahvalnost nekim dobrim ljudima koji će mu pomoći. Roberto će se do kraja filma malo opustiti, ali njegove će ključne odlike ostati. Mari mu na početku filma kaže da je satkan od tuge i integriteta, što je jedna od najboljih definicija modernih samotnjaka, i Roberto ostaje takav, i za to ima debeo razlog, osobnu tragediju izazvanu besmislom.

Redatelj Borensztein nije veliko filmsko ime, njegova prethodna dva filma nisu imala široku distribuciju. Na televiziji je poznatiji, autor je nekoliko serija u Argentini, a Un cuento chino mu je ulazak na globalnu filmsku pozornicu. Njegov je vrhunski domet ovog filma oko za detalj – retro stil oko Roberta, od namještaja u stanu, preko izgleda radnje do oldtimera koji vozi (tristać), razbijen je jednim jedinim detaljem, izuzetkom koji potvrđuje pravilo: LCD televizorom, jer je stari televizor vjerojatno odslužio svoje. I scene imaginarnih sekvenci jednako su bogate detaljima, rumunjska scena je moj osobni favorit, iako podsjećaju na slične scene s reality TV kanala. Detalji nisu tu puki ukras, potječu od likova i njihovih sudbina i motivacija. Jun je izgubljen onako kako bi bio svaki usamljeni stranac u kipućem loncu Buenos Airesa, te ogromne metropole i prijestolnice prevare, gdje se pravila tumače arbitrarno i mijenjaju u hodu. U tom svijetu Roberto je za nijansu više na domaćem terenu, ali samo za nijansu, jer će i jer su ga njegov temperament i uvjerenja po pravilu skupo koštala. Mari je zamišljena kao žena od jednakog integriteta kao i Roberto. Ništa manje koloritni nisu ni epizodisti.

arthur

Sve bi to bilo besmisleno da glumci nisu tako dobro odabrani. Ricardo Darin apsolutno je sjajan glumac u svakoj ulozi koju izabere (a vidi se da bira i da se svakoj posveti). Širokoj publici poznat je kao glavni glumac u Nine Queens, naizgled trivijalnom filmu o prevari koji seže u dubinu problema koruptivnosti u Argentini, još poznatiji kao nosilac glavne uloge u Oscarom nagrađenom El secreto de sus ojos. Jedna od karakteristika njegovih likova je taj, reklo bi se, urođeno džentlmenski pristup ženama, što je osvježenje od svih tih žestokih zavodnika. Ricardo Darin na licu ima tugu i integritet. Njegov glavni partner Ignacio Huang prirodan je u svom imigrantskom „bluesu“ i istočnjačkom optimizmu. Muriel Santa Ana ima nezahvalnu ulogu igranja na skrivenu strast, romantiku skrivenu iza pristojnosti, u kojoj će maska pasti. Njezina je vedrina uvjerljiva, a izbor za ulogu odličan.

Iako vedar, ovaj film nije blentav ni djetinjast, a gravitacija apsurda i negativnosti sprečava nas da poletimo. Ali poruka i izvedba tople su i duhovite, u najboljoj tradiciji argentinsko-mediteranskog duha. Argentina me dosad nije razočarala.

Leave a Reply

Your email address will not be published.