Kalifornia (1993.)

Piše: Vanja

Kalifornia (1993)

Redatelj: Dominic Sena

Glume: David Duchovny (Brian Kessler), Brad Pitt (Early Grace), Juliette Lewis (Adele Corners), Michelle Forbes (Carrie Laughlin)

Svatko od nas se sreo s malim milijunom filmskih negativaca, bilo gunslingerima Divljeg Zapada ili naprosto, luđacima manjeg ili većeg kalibra. Svatko od nas se sreo s likovima, koji su oličenje nepatvorenog zla. Nemam namjeru ubaciti ovaj film niti njegovog negativca među „the best of the best“, no u mom skromnom filmskom opusu, taj lik definitivno predstavlja jednog od najjačih kriminalnih umova, koji je zauzeo svoje mjesto u mom vlastitom. Dakle, vjerojatno mislim kako je film odličan, kako ga treba pogledati i kako je (osobito negativac) izvrsno urađen. Da, upravo tako mislim. Ovo je jedno od onih ostvarenja koja u sebi sadrže neku vrstu životne vrijednosti u spoznaji dosega ljudskoga uma, u našim beskrajnim razmišljanjima gdje smo mi u svemu tome i gdje je zapravo točka koja nas tako jasno (ili ne) odvaja od istinskog sjemena zla.

„I remember once, going on a school trip to the top of the Empire State Building. When I looked down at the people on the street, they looked like ants. I pulled out a penny and some of us talked about what would happen if I dropped it from up there and it landed on somebody’s head. Of course, I never crossed that line and actually dropped the penny. I don’t think Early Grayce even knew there was a line to cross.“

Kalifornia je jedan od onih izvrsnih, no podcijenjenih filmova, koji nikad nisu zaslužili svoje mjesto ili, bolje rečeno, imali dovoljno reklame kako bi stigli do onih gledatelja koji takvo što vole i cijene. Dominic Sena je svojim debitantskim filmom napravio nešto jako dobro, pruživši nam 118 minuta istinske strave, uobličene od strane Brada Pitta, koji je još tamo daleke 1993.g. pokazao da nisu samo „12 majmuna“ ili „Fight Club“ ostvarenja, u kojima je nadmašio sam sebe (a ima toga još). Mogu slobodno zaboraviti Senine buduće projekte, poput „Nestali za šezdeset sekundi“, jer će mi Kalifornia uvijek ostati sinonim za izvrstan moderni horror, u vrhu police u mojoj glavi, rezervirane za ostvarenja devedesetih godina.

Priča je relativno jednostavna. Brian Kessler (Duchovny) je, zainteresiran za kriminalne umove, serijske ubojice i slično, pišući članak za novine, dobio i prihvatio ponudu za knjigu, kao i avans, koji je potrošio na skupocjeni kabriolet, pa sad – valja tu knjigu i napisati. Njegova djevojka Carrie (M. Forbes) se bavi (nekom alternativnom) fotografijom, te se uporno želi razlikovati od ostalih, čime i sama sebi onemogućuje objavljivanje svojih uradaka, provokativnih, jakih ili jednostavno – realističnih prosječnome ljubitelju fotografije. Obilazeći s Carrie mjesto u Kentackyju, na kojem je zlostavljana djevojčica kao odrasla osoba pobila nekoliko ljudi, dolazi na ideju proputovati Amerikom, u potrazi za (brojnim) mjestima na kojima su se odigrala neka od najbizarnijih ubojstava u američkoj povijesti. Put će ga (kako bi udovoljio i sebi ali i Carrie, koja je nesretna u društvu njegovih prijatelja), odvesti ka Kaliforniji, a isti taj put bi trebao biti kao lančić, na koji će kroz svoj diktafon nizati imena i mjesta, poznata po čudovišnim događanjima koja su počinili pojedinci. Na ideju će zapravo doći pregledajući fotografije koje je snimila Carrie u obližnjoj napuštenoj tvornici, a koje su mu se, uz njegove zapise na diktafonu, učinile kao izvrstan predložak za njegovu ideju.

Paralelno upoznajemo regularnog rednecka Earlyja Graycea (Pitt) i Adele, koju je izvrsno predstavila Juliette Lewis, poznata nam po svojim sasvim dobrim ulogama u izvrsnom „Rtu Straha“, „Drugoj sestri“, „Od sumraka do zore“ i dalje (Nije vam IMDb jedini pokazatelj vrijednosti filma? Odlično!), još kad su je u više navrata pobila preoštra pera kritičara, po kojima je to glumica, koja nikad neće odmaknuti dalje od uloge šašave balavice. U zaturenom Kentuckyju, radi u zalogajnici, gdje joj Early za rođendan donosi crvene cipelice, a ona naivno i presretno viče: „This reminds me of Cinderella when the prince gave her his glass slipper“. Ta njena rečenica, kao i mnoge druge tijekom filma, upucaju vas ravno u srce. Prilično neobrazovana te, kao i Early, u momentima gotovo zatucana, Carrie u sebi nosi neizmjernu nježnost i dječju naivnost, vjerujući da stvari trebaju biti „takve kakve jesu“, noseći sa sobom kaktus u torbici poput djeteta koje nosi medvjedića u krevet.

Kako i zašto su ova dva para završila zajedno na putu prema Kaliforniji, film će otkriti vrlo rano, no u svakom slučaju, poželjet ćete u nekom trenutku da su Early i Adele ostali u Kentackyju, gdje pokoji kostur u ormaru nitko neće tako lako naći. Uz činjenicu da je Early na uvjetnoj kazni te da ne može zbog svoje osobnosti zadržati nikakav posao, (no bome ni otići nezapažen), predstavljen nam je u startu kao neobrazovan, no na neobičnan način promućuran lik, čija su razmišljanja o mjestima i ljudima nekad odista inovativna. „People think faster out there (Kalifornija) on account of all that warm weather. Cold weather makes people stupid. That’s a fact.“ Bilo kako bilo, ljubiteljima pravog horrora i vrhunskog suspensa, Kalifornia će se predstaviti kao jedan od mase neodgledanih dragulja ovoga žanra.

Film je nabijen izuzetnim osjećanjima i scenama,  koje ga definitivno smještaju u vrh istinskog i neisprovociranog filmskog nasilja ili bolje rečeno, zla, neušminkanog i sirovog, kakvo samo po sebi i jeste. Kalifornia ponosno i otvoreno priča priču o brutalnosti na slobodi, o beskrajnoj energiji uma, čije su granice pomaknute do, nama „normalnima“, neshvatljivog, no ipak nečega, o čemu konstanto razmišljamo. „What’s the difference between a killer and one of us? What is it they had or didn’t have that separated them from us?“ Unaprijed se ispričavam zbog mase ubačenih misli iz filma, jer smatram da im je tu mjesto, štoviše i iz razloga jer je film „ispričan“ retrospektivno, onako kako je pisac i zapisivao svoje dojmove s mjestâ raznoraznih ubojstava. Kalifornia je zastrašujući prikaz ljudskog uma, koji je zbog nečega ostao bez čipova za određivanje granica, od početka do kraja iskren do istinske boli. Pri gledanju ovoga filma, barem sam ja potpuno zaboravila na „komentare“ ili primjećivanje greškica tu i tamo jer sam potpuno uskočila u ovaj poremećeni vlak, kojim su se vozili neki stvarni ljudi i vjerojatno se voze dnevno, dok ja ovo pišem.

Nevjerojatan je spoj ljudi, koje dijele svjetovi – uz jedne može stajati natpis „mladi i uspješni“ a uz druge, kako narator priča kroz film, fotografija u rječniku, koja zorno opisuje pojam white trasha. Neki bi ih drugi film samo nasilno „bacio“ u srž priče, no u ovome se četvoro protagonista zapravo moraju psihički a ponekad i fizički boriti jedni s drugima, očajno pokušavajući premostiti predubok jaz koji ih dijeli. Sasvim uredno se sklapaju površna prijateljstva gdje „normalni“ čovjek otkriva kako je i sam sklon nasilju, kojega se grozi (ukoliko je dovoljno alkoholiziran i isprovociran, te ukoliko ga netko karizmatičan na to natjera), dok onaj drugi to isto nasilje „živi“ kao sasvim logičan i potpuno opravdan modus operandi.

Nasuprot likova, koje su vrlo pristojno odradili Duchovny i Forbes, Brad i Lewis su ipak nenadmašni u svojoj uvjerljivosti, ponekad do mjere da vam se i jedno i drugo počnu gaditi, gdje istinski osjetite poriv da njega zatučete prvim čvrstim predmetom (ali to baš i nije lako s psihopatima), a njoj da začepite usta, kako bi prestala sipati naučene i klišejizirane rečenice pokupljene s reklama ili serija, čak i takve – smiješne, isfurane, netočne i felerične.

Ovaj se film relativno meko kotrlja ekranom,  uvlači, zahtijeva pažnju, oči, uši a bome i jak stomak. Većina se radnje i odvija na putovanju Brainovim kabrioletom, na zajedničkim momentima doručka, gdje Early bez pardona skida podrapanu čarapu i čupka ostatke koječega između nožnih prstiju. Da… Early je mastermind veze, jer on ne doručkuje pa stoga ne smije ni Adele, jer je njen Bog-Early pročitao (!) kako  „folks needing breakfast is a myth or something. And it was put out by the cereal people.“ Njegova objektivna ignorancija nimalo ne umanjuje ulogu, koju je odigrao, dapače – samo ju podvlači jačinom uma koji je, zapravo, izuzetno kompliciran u svojoj ipak površinskoj jednostavnosti.

U nekom drugačijem filmu, očekivali bismo i dobili ono što i inače – pokušaje ili čak uspjeh ljudi da uteknu no ovdje ne, jer Kalifornia je puno više od bjegstva pred zlom. Ona je borba s istim, kroz (uglavnom dokazane) jalove pokušaje njegovog razumijevanja. Nerijetko se i sami nađemo zapanjeni i opčinjeni ljudima koji su tako opaki i činimo svašta ne bi li prodrijeli do njih i otkrili sjeme iz kojeg se sve to razvilo. No, većina nas ipak spada u one, koji si mogu priuštiti čisto „romantiziranje“ ovakvih likova, za razliku od ljudi koji su imali posla s vlastitom rasom, nazovi-ljudima, koji će povrijediti drugoga iz puke zabave, čak ne uvijek ni iz koristi.

U startu možda poneko bude skloniji Earlyju s njegovom masnom i neurednom kosom, smrdljivim čarapama i neodređenim, no pomalo zastrašujućim pogledom, nego Brianu, normalnom dečku, koji je uredan, obrazovan, želi pisati knjigu… skloni možemo biti iz razloga što „život nije fer i ne pruža svima šansu“, no u ovom slučaju,  život pruža šansu ali Early o tome ne razmišlja, kršeći uvjetnu i zaglibljujući dublje i dublje. Možda ponekad budemo skloniji priprostoj Adele nego samosvjesnoj Carrie, koja u čudu sluša seljančicu, koja priča kako je i ona nekad pušila, ali „…Early broke me of it.” Izbor njenih riječi je sve no slučajan. No naravno, u trudu da izbjegnu već isklišejizirane predrasude prema „manje vrijednima“, Brian i Carrie daju sve od sebe kako bi previdjeli razlike, koje su više no očite i zbilja nemoguće za prekoračiti tek tako, a da ih predubok jaz ne povuče dolje. Brian će, pomalo i opčinjen Earlyjevom „muškošću“ pristati čak i na obuku rukovanja pištoljem, čeka se Carrie, liberalna i emancipirana, grozi do srži dok Adele vrska od sreće što konačno „postaju“ isti. Da… njeno šišanje je sasvim posebna priča, koja zaboli gledatelja od glave do pete. Brian je na trenutke poput dječarca koji se želi dokazati starijoj ekipi, gdje će dopustiti da ga momci u baru isprovociraju, dajući time fenomenalan ventil Earlyju, koji će uskočiti i spasiti ga od nasilnika – kako, to ćete sami vidjeti.

Kako rekoh, Early je možda zatucan, ali daleko od toga da je glup i Briana čita mnogo bolje nego li je obratno. Dok Brian ipak pada pod čarima njegove „neustrašivosti“, Carrie valjda već ženskim instiktom, a bome i pričama koje joj Adele sasvim slučajno otkriva, shvaća da imaju posla s pravim psihopatom. No – kako to inače biva, ono što je očito, ne primjetimo na vrijeme, te treba doći skoro i sam kraj filma kako bi Brian počeo ispuzavati iz paukove mreže u koju ga je uvukao Early.

Dominic Sena vrlo logično razvija film, konačno udarivši situacijom u kojoj će Brian i Carrie otkriti stvarnost u kojoj su se u svojoj nepromišljenosti našli – s pravim masovnim ubojicom u svom autu, a to nimalo nije zabavno. I to nimalo nije spoiler.

Odgledala sam (i odgledavam iznova) omiljena ostvarenja, a s ovim redateljem, osim pomenutih „Nestalih“ nisam se baš potrudila, iako sam „Kaliforniju“ pogledala prvu, no u to sam se vrijeme isključivo rukovodila dojmovima, a ne glumcima ili redateljima, te su mi takve stvari bile sporedne. (Ja to danas zovem površnost, no…) Dala sam si truda to ponovno naći (a trebalo mi je vremena), te još jedamput uživati u nečemu, što me podsjetilo na meni velika ostvarenja ovakvoga žanra (ne bih sad nabrajala, kamoli poredila). Ionako smatram da je svaki iole dobar film priča za sebe i treba mu, kao takvom, dati šansu, osobito ako me kupi napetom pričom, uvjerljivo odrađenim likovima, njihovim međusobnim sukobima ali i onima, unutar same ličnosti pojedinca. Ovaj film ne nudi stereotip, već poznati i sveprisutni vid „Deliverance“-a, na kojeg možemo računati u svakome vremenu i prostoru.

Da… i vi ste čuli one, koji uvijek larmaju da „zašto se snimaju takvi filmovi, samo ljudima daju lude ideje…“ . Jer –  ti isti „ljudi“ inače ne bi činili sve te stvari?

Mišljenja sam da Kaliforniji trebate dati šansu, jer je to film koji nam pokazuje kako mnogima ne treba motiv da bi činili zlo. Kako rekoše i u samom filmu, neki su ljudi – jednostavno zli, bez trunke osjećaja za generalno prihvaćene društvene ili ljudske vrijednosti. Takvima ne treba nitko i ničija tuđa ideja, da bi ih potaknula na najgore.

“Light thinks it travels faster than anything, but it is wrong. No matter how fast light travels, it finds the darkness has always gotten there first, and is waiting for it.” Terry Pratchett

4 komentara za “Kalifornia (1993.)

  • colin farrell says:

    Odličan film!!!!!!!!!!

  • colin farrell says:

    I recenzija naravno!!!!

  • Deckard says:

    Recenzija mi je bolja od samog filma. Nabildan je dobrim kritikama gdje god da se pogleda, ali meni je ispao prosjek, i to onaj koji pati od klišeja, kao i neuvjerljivosti situacija. Zgodno, ali Senna mi je ipak bolji u opuštenijim materijalima kao redatelj.

  • Maxima says:

    Depends what triggers you 😉 – meni je Kalifornia strašno dobar film, neočekivan i sasvim lud. naravno, s kojom rupom (ne picajzlim), ali na psiho-stvari se jednostavno lijepim 😀

    Strava film… (jasno, kako kome 😀 )

    (opet sam propala iz matematike)

Leave a Reply

Your email address will not be published.