Kad porastem biću Kengur

Piše: Marko Pačar

Kad porastem biću Kengur (2004., 100 min.)

Režija: Radivoje Andrić

Scenarij: Miroslav Momčilović

Glume: Sergej Trifunović, Marija Karan, Nebojša Glogovac, Nikola Đuričko

 

Kengur je moj najdraži film s prostora bivše Jugoslavije. Prije nego me ekipa napadne s “pa jesi li ti uopće gledao Žikinu dinastiju???”, da u početku razjasnimo neke stvari – Kengurova priča nije naročito originalna, a pored šala poput “ljudi, za te pare ja bih dao da me jebe ceo stadion” i Stipe u gostima često se doima kao da je izašao iz radionice Monty Pythona. Pa ipak, ima nešto iznimno zabavno u ove tri priče o svakodevici u Voždovcu – nešto s čime se mogla susresti većina gledatelja koja se barem jednom u životu udostojala kliknuti na tu zlokobnu ikonu “Shut Down” te izašla na svjetlo dana o kojemu su naši stari toliko pričali. I ne, ne morate pustiti bradu od metra i nabiti šajkaču kako biste se pronašli i uživali u filmu. Radivoje Andrić se pobrinuo da snimi film koji bi trebao zadovoljiti većinu gledatelja svojom koliko-toliko relevantnom tematikom. Učinio je to tako što je (vidno inspiriran “kvartovskim” komedijama, poput Clerksa ili Coffe and Cigarettes) snimio film o hrpi probisvjeta koji, u prolazu, ispale i koju pametnu.

Prva priča prati studenta filmske montaže – Bracu, koji pokušava ispasti glavni mudonja u selu i tako “smuvati” manekenku Iris (pozor! – Bracin švaleraj nije nešto što biste trebali probati kod kuće). Negdje u isto vrijeme, dva trubadura, Šomi i Duje, prate nogometni susret između Manchestera i Ipswicha. Kladili su se na pobjedu Ipswicha, u kojemu kao golman nastupa njihov prijatelj Kengur (tu dolazimo do jedne od najboljih montaža u povijesti filma). Na kraju, treća priča prati dangubljenje dvojice danguba – Avaksa i Hibrida, koji na krovu nebodera, pušeći cvjetove oleandra, palamude o svemu i svačemu. Naravno, sve te priče se, prije-kasnije, isprepletu i bude svima veselo i lijepo. Veselo i lijepo je i Andriću, koji je ovim filmom stekao određenu hvalu u regiji, unatoč tome što je gluma zaboravljiva, a vizualije počesto ostavljaju dojam da je film snimam mobitelom. No, sve to na kraju nije ni bitno jer film nema pretenzije da bude audiovizualni spektakl koji zahtijeva gledanje filma u hiperkocki s naočalama za brušenje na licu. Riječ je o savršenoj ljetnoj zajebanciji i razbibrigi – filmu koji je savršen za gledanje na +35 dok se podgrijavaju punjene paprike od ručka, a vi pijete mrzli Kaltenberg ili neku drugu zidarušu. Riječ je o filmu koji je kao stvoren za sve opcije – možete ga bez straha upaliti u umirovljeničkom domu ili pak na studentskom partiju na kojem svi, do grla zakopčani, pijete hektolitre soka od bazge i pričate o svjetskim trendovima u predenju vune. Možete ga slobodno, bez imalo straha, preporučiti onoj rospiji od punice ili poznaniku, počasnom članu Mense i dobitniku laureata za izniman doprinos u području interdisciplinarnog pametovanja.

No, moja najveća zamjerka filmu ide upravo u tom pravcu. Iako je, iz Andrićeve perspektive, vjerojatno sjajno to što je film prilagođen većini gledatelja i univerzalno prihvatljiv, smatram kako su tim, politički korektnim humorom, gledatelji ostali zakinuti za potencijalno duhovitiji film (od sličnog problema pati i, recimo, Parada) koji je imao realne šanse otići u sferu apsolutno urnebesnoga, iako je upitno koliku bi hvalu u tom slučaju dobio jer ono što je duhovito meni nije nužno duhovito i 72-godišnjoj Mandi iz Islama Latinskog. Bilo kako bilo, Andrić je iznimno dobro izbalansirao povremene šale i “hihihi” efekt koji izazivaju prikazi situacija i dijaloga koji su, vrlo vjerojatno, realnost gotovo svakog kvarta na planeti nam najmilijoj.

I sada, možemo se mi preseravati i aludirati koliko hoćemo na to kako Andrić nije u biti snimao komediju već je s Kengurom pokušao do kraja isparodizirati beznadnu svakodnevicu (što je uostalom i sam izjavio), ali, ako sagledamo realno – Andrić je u tome uspješan koliko bih i ja bio uspješan u svjetskom natjecanju u oranju, u kategoriji plugova “ravnjaka”. Dakle, osim ako ne mislite da sam ja vrhunski traktorist i niste seronja koji u svemu vidi simboliku postmodernizma, složit ćete se – on to nije odradio baš najuspješnije. No, to nipošto ne znači da je film neuspješan. Dapače, Kengur je, kad se sve zbroji i oduzme, jako uspješan u onome što Kengur u stvari jest – to je iznimno simpatična, “svakodnevna” komedija  koja će, ako ne ništa, gledatelju pokazati neke trikove za sastavljanje dobitnog “tiketa” i naučiti ga kako ove rupe u zemlji koje se zadnjih mjeseci otvaraju diljem svijeta nisu ništa drugo do loše obavljenog posla milijuna pijanih Kineza.

Jedan komentar za “Kad porastem biću Kengur

  • furešt says:

    Nije Kengur za svakoga. Bracini monolozi su, recimo, prezahtjevni za većinu šminkerica, pozera, metroseksualaca i drugih konzumerskih praznoglavaca. I da, nije Ipswich nego Eastwich.

Leave a Reply

Your email address will not be published.