Južnjačka utjeha (1981.)

Piše: Matej Lovrić

Južnjačka utjeha (Southern Comfort, 1981.)

Redatelj: Walter Hill
Uloge:
Keith Carradine, Powers Boothe, Fred Ward, Peter Coyote, Brion James

Jeste li fan Apokalipse danas? A Midnight Expressa? Uživate li u Deliveranceu? U slučaju dakanja ili nečeg sličnog prilikom ovih pitanja, vrlo je vjerojatno kako ćete se zaljubiti u Južnjačku utjehu, peti, po nekima i ponajbolji film kultnog redateljskog maga Waltera Hilla. Ne, usporedba s navedenim klasicima ne dolazi uzrokovana mojom kreativnošću, nego „umišljenošću“ trailera, koji poručuje kako će nam ovo djelo o oružanom sukobu pokazati koliko i nafiksani Martin Sheen, o ljudskoj hrabrosti koliko i turski zatvor, a o preživljavanju koliko i retardirani umjetnik bendžoa. Čak i tagline (It’s the land of hospitality. Unless you don’t belong.) nastupa izazivački i stvara solidnu količinu adrenalina.

Walter Hill, za čijim boljim vremenima i danas žudimo, pripada skupini ambicioznih i kreativnih redatelja (Carpenter, Miller, Craven itd.), koji su sredinom i krajem 70-ih postavili neke nove standarde u često najjednostavnijim i najpodcjenjenijim žanrovima, akcijskom filmu i horroru. Niskobudžetnost je uglavnom ostala, no talent, štih i cake poput suptilne komike i društvene kritike osvojili su publiku, koja je i u sljedećem desetljeću ostala vjerna buntovničkoj generaciji. Osamdeset i prve, Hill se već odavno dokazao (The Driver, The Warriors), no aura kultnog ili čak samo kultnog bila je vrlo čvrsta. Za konačno potvrđivanje tražio se jači, možda i ponešto ozbiljniji film.

Utjeha, siva, jeziva i gorka, za razliku od slatkastog alkoholnog imenjaka, počinje ranojutarnjim scenama iskrcavanja Nacionalne garde Louisiane iz prepoznatljivih vojnih kamiona, negdje u močvarama države jazza. Od samog početka, poprilično je očito kako, unatoč vojničkom looku, imamo posla sa skupinom običnih ljudi, koji jedva čekaju kraj besmislenih manevara, bez užitka ili uzbuđenja. Upoznajemo se s jednim od vodova, predvođenim narednikom Pooleom (Coyote), a nakrcanim čudnim stvorovima, poput sirovine Reecea (Ward), priglupog Stuckeyja (Lewis Smith), povučenog i namrgođenog Hardina (Boothe) ili brbljivog pametnjakovića Spencera (Carradine). Jedini cilj skupine je prošetati se šumom, ne izgubiti se, i stići do obližnjeg gradića na zasluženi odmor. Putem, nailaze na nekakvu vodenu površinu te odlučuju posuditi kanue koje su lokalni stanovnici, Cajuni (primitivna ekipa koja obitava u močvarama Louisiane, a uglavnom je francuskog porijekla) ostavili prilikom odlaska u lov. No, tijekom plovidbe, vlasnici čamaca se pojavljuju na obali, a Stuckey, krajnje idiotski, otvori „vatru“ (ćorcima) na jadnike. Cajunima šala ne sjedne najbolje, pravim metkom u glavu usmrte Poolea, a za publiku prava zabava tek počinje. Nespretni, neorganizirani i, možda najbitnije, potpuno nesložni budalaši poprimaju formu zečeva u bijegu, jer ih gerila odlučuje istrijebiti. Krvoločni rotvajleri, drveće koje pada „samo od sebe“, živo blato, smrtonosne zamke i razni drugi gadgeti očekuju skupinu izgubljenih očajnika, na, za mnoge od njih, zadnjim manevrima.

Premisa je vrlo jednostavna, klišejizirana, zar ne? Neuigrana grupica ljudi, na neprijateljskom i teško prohodnom teritoriju, na piku rijetko vidljivih, sposobnih i lukavih ubojica. Već viđeno, često i u vrlo trashy obliku. No, u malo kojoj recenziji ne spomenem pojam „redateljskog talenta“, morat ću i sada i, da, vidljiv je. Kao što dobar komičar može učiniti telefonski imenik smiješnim, kreativan redatelj, inspiriran za akcijske prizore, može učiniti scenu šetnje šumom uzbudljivom i napetom. Doslovno. Za početak, u filmu ovakve radnje i tematike ne smije nam biti svejedno koga ćemo (i hoćemo li ikoga uopće) od likova ispratiti do kraja. Southern Comfort nam ne nudi epsku razradu svakog člana voda, no, istovremeno, svaki pojedinac ima svoju osobnost, vrline, mane i određene scene u kojima dolazi do izražaja. I dok će nam se, primjerice, Hardin i Spencer vjerojatno svidjeti, primitivne kretene poput Stuckeyja, Reecea ili potpuno psihotičnog Bowdena gledat ćemo na neki drugi način, shvatiti što autori filma doista misle o Nacionalnoj gardi, a i osjetiti dozu scenarističke kritike zaostalosti, brzopletosti ili sebičnosti. Nadalje, i sam pojam Cajuna je razrađen vrlo dobro. Za hladnokrvne ubojice netko bi se mogao i navijački opredijeliti (ipak, nisu oni započeli cijelo sranje), a scene „običnih“, prijateljski raspoloženih žitelja močvare, na koje naši likovi u jednom trenutku nalete, imaju konkretnu didaktičku svrhu. Što se pohvala tiče, jedna vrlo izražena mora otići u smjeru sjajne gitare Ryja Coodera, čije bravure na pravi način ispunjavaju scene i stvaraju soundtrack prepun gušta.

Osim što su dobro napisani, likovi su i vrlo korektno utjelovljeni od strane nerazvikane, ali poprilično poznate glumačke ekipe. Iako favoriziram Powersa Boothea, najbolji posao je vjerojatno obavio Fred Ward, savršeno dočaravši vrlo problematičan, iritantan i opasan (za kolege, naravno) lik. Keith Carradine vrlo je simpatičan, iako ne i pretjerano pamtljiv, a Brion James, kao Cajun, dostavlja dojmljiv monolog u jednom od snažnijih trenutaka priče.
Ipak, na stranu solidni glumci, soundtrack i obrazovni program o močvarama, napetost, akcija i osjećaj paranoje i dezorijentacije su ono što čini Utjehu nezaboravnom. Uostalom, izgubljenost u šumi oduvijek je bila jedna od onih klasičnih noćnih mora, a jezivosti joj ovdje svakako ne fali. Središnji dio filma doista privlači gledatelja ka rubu stolca, iznenađuje kreativnim smicalicama i ponekom grafički stravičnom scenom, pomno građeni klimaks vrlo je zadovoljavajući, trajanje je odgovarajuće, a spomenuta Cooderova glazba i mračna, sivo-smeđe-zelena fotografija zaokružuju iznimno zadovoljavajući konačni produkt.

Na kraju balade, unatoč mojoj nabujaloj subjektivnosti i afekciji prema Hillu, treba biti iskren i ne upotrebljavati izraze poput „remek-djelo“. Nije, ali je sjajan akcijsko-„ratni“ triler, i ima sve sastojke za osigurati odličan status kod fanova žanra. Iz moje perspektive, ujedno je riječ i o najboljem filmu u opusu obožavanog redatelja. Poprilično Deliverancea (prostor i radnja), malo Apokalipse (akcija) i dodir Midnight Expressa (očaj i izgubljenost), no, nemojte se obeshrabriti, Southern Comfort je dovoljno jak za stajanje na nogama vlastite originalnosti.

Jedan komentar za “Južnjačka utjeha (1981.)

  • maxima says:

    SKoro znam po nazivu filma tko će što potpisati 😀

    Izvrsna recenczija za izvrstan film, pogledah ga drugi put negdje prošle godine i to na TV-u! I da, poslije toga mi se neizrecivo gledalo nešto poput “Deliverance”-a, o “Midnight Express”-u da i ne govorimo.

Leave a Reply

Your email address will not be published.