Još jedna godina (2010.)

Piše: Vedrana Meašić

Another Year film je Mikea Leighja, suvremenoga britanskog redatelja koji svojim melankoličnim i emocijama nabijenim filmovima o uvjetno rečeno malim ljudima oduševljava filmske sladokusce već dvadesetak godina. Neki od njegovih najpoznatijih filmova, poput Secret and Lies, All or Nothing, Happy-Go-Lucky i Vere Drake, minuciozna su remek-djela o ispraznosti života u britanskim predgrađima, o stalnoj potrazi za srećom, začinjena uvijek suptilnom duhovitošću koja donekle razbija beznađe galerije njegovih životom slomljenih likova.

U neku ruku pomalo i rutiniran, Leigh je jedan od onih autora s veoma snažnim potpisom. U njegovu radu tako nema previše oscilacija, traženja ili želje za eksperimentom. On zna što želi reći, na koji to način želi reći i koji će glumci to za njega najbolje reći. No ono što je zanimljivo, a u čemu Another Year naprosto briljira, jest što svakodnevica koju portretira ispričana zvuči apsolutno beznačajno pa i beživotno, no posve vas obuzme i uvuče u svoj svijet kada je gledate na velikom platnu. Leigh je zasigurno jedan od autora koji se vodi parolom da ništa nije toliko zanimljivo za portretiranje i prikazivanje kao svakodnevni život maloga čovjeka, život bez velikih turbulencija, život ogoljen do emocije same. Ne postoji tema premala i život nedovoljno zanimljiv ili vrijedan za ovjekovječivanje na filmu.  Lako je takvo što reći, ali nevjerojatno je teško napraviti film od gotovo dva i pol sata koji, doista, nije ni o čemu, ili barem ni o čemu što se prepričati dade, a da ni na trenutak ne možete odlijepiti pogled od ekrana! Uz redatelja, za to je zaslužna i fantastična plejada glumaca, pri čijem je izboru Leigh također prilično konzervativan i rutiniran.

1

Fantastična uloga Mikeove stalne suradnice Lesley Manville, koja utjelovljuje pomalo karikaturalni lik neurotične Mary, vječiti privjesak sretnomu bračnom paru oko kojega gravitiraju brojni manje sretni pojedinci, ono je što filmu daje silnu energiju i protočnost. Sama se okosnica priče vrti oko već spomenutoga postarijega bračnoga para, čiji je brak, posve neočekivano za ovakav tip filma, doista sretan, te njihovih prijatelja i rodbine koji oko njih cirkuliraju tijekom razdoblja od jedne, posve obične, godine.

I ovaj je film, kao i njegov komercijalno vrlo uspješan prethodnik Happy-Go-Lucky, zapravo iznenađujuće – pozitivan. Glavni su likovi u oba ova uratka istinski i nepatvoreno sretni pojedinci koji su u nemiloj i okorjeloj sredini pronašli svoj komadićak raja, ma kako se to činilo teško. Ovo je zapravo i najveći odmak, i donekle, čak i eksperiment  u stvaralaštvu ovoga plodotvornog redatelja. Sreća, no i dalje, neminovno, okružena nesrećom. Happy-Go-Lucky njegov je prvi eksperiment u tom smjeru, gdje optimistična Poppy toliko pršti po ekranu da to na trenutke djeluje čak – otužno. Njezin je lik Leigh doveo do karikature, što djelomice čini i ovdje portretirajući ljubavi žednu Mary. Obje nam dijelom idu na živce, ali uživamo ih gledati dok svojom energijom proždiru ekran.

5

Film se otvara izvanredno sugestivnom ulogom Imelde Staunton (Vera Drake, Harry Potter and the Deathly Hallows: Part 1), još jedne Leighjeve miljenice, čiju je emociju moguće gotovo opipati koliko je plastično prikazana. Riječ je o duboko nesretnoj ženi koja pati od depresije i nesanice i koja se nađe u ordinaciji psihološke savjetnice Gerri koja joj pokušava pomoći pokušavši joj sugerirati da se prisjeti najsretnijega trenutka u svom životu. Već to je trenutak u kojem gledatelj s velikom empatijom proživljava duboku bol ove žene u poznim godinama koja se takvoga trenutka – ne može sjetiti.

Tada upoznajemo i sretan par, Toma (Jim Broadbent, Moulin Rouge!, Bridget Jones’s Diary) i prije spomenutu Gerri (Ruth Sheen, Vanity Fair, TV-serija Silent Witness), a već duhovitost spoja njihovih imena sugestivno nagoviješta da je riječ o rijetkim sretnicima koji uživaju dobar život. Bivamo uvučeni u jednu godinu tog života u kojoj se, zapravo, ne događa ništa posebno; druže se sa svojim prijateljima, rade svoje poslove, uživaju u zajedničkom hobiju. Oko njih gravitira plejada manje sretnih, no vrlo živopisnih likova. Ponajprije, tu je četrdeset i nešto godišnja Mary (Lesley Manville, Vera Drake, All or Nothing), Gerrina pomalo infantilna kolegica s posla koja silno pokušava samu sebe uvjeriti da je sretna sa svojim životom baš kakav jest. Prenaglašeno vrckavoga ponašanja, prenaglašeno mladenačke iscifrane odjeće, prenaglašenih navika ispijanja brojnih pićenaca kroz dan, jedino u što nas Mary uspijeva uvjeriti jest kako je zapravo bolno – usamljena. Tu je i Ken (Peter Wight, Babel, Hot Fuzz), simpatični hedonist koji je nekada bio glavni frajer, a sada je samo pretili sredovječni gubitnik koji sve vrijeme provodi u pabovima, koji, žali se, nisu više što su nekada bili jer su puni nekih novih klinaca. Povremeno ih posjećuje i sin (Oliver Maltman, Happy-Go-Lucky), na prvu loptu „čovjek na mjestu“, realizirani tridesetogodišnjak koji ni sam ne zna što bi sa svojim životom. Tom i Gerri svima im služe kao svojevrsno utočište, sigurna zona u kojoj se život čini barem malo podnošljivijim.

2

Od četiri portretirana godišnja doba, zima, kao posljednja, djeluje kao najuspješnija sekvencija kojom se film i zatvara. Jednim sprovodom, jednim novim introvertiranim usamljenikom, jednom fantastično odigranom ulogom sina razmetnoga i jednim posve neočekivanim prijateljstvom, Leigh zatvara ovo nadasve životno ostvarenje bez nekoga spektakularnog završetka, puštajući svoje likove s velikim suosjećanjem i empatijom da žive i dalje. Ne nudeći nam rješenje za njihove probleme, Leigh računa na inteligenciju svoje publike kojoj ne bi smjelo smetati što su neke stvari ostavljene „u zraku“.

Zanimljiva je, a opet tako ljudska ta osobina postavljanja sebe u određeni položaj spram drugoga pa, iako se Leigh trudi ne nametati nam svoje mišljenje, očito je kako ipak donekle favorizira neke likove više od drugih i kako je nemoguće posve otkloniti određene predrasude koje gajimo o određenim tipovima ljudi. Ili je to upravo ono čemu nas želi poučiti, ili nas, bolje rečeno, uputiti da i sami osvijestimo kako to zapravo radimo? Namjerno ili ne, ovaj film upravo to čini, čime postiže čak i određeni katarzični učinak, priznajući takvo što, ali, istodobno, i kajući se zbog toga.

4

Another Year film je koji u svakom slučaju mogu preporučiti onima koji vole pogledati kvalitetnu socijalnu dramu ili gaje simpatije prema britanskome pitoresknom krajoliku, naglasku i humoru. Pa čak i ako ste više tip od bržih i dinamičnijih filmova, ovaj bi vam se ipak mogao uvući pod kožu zbog svoje izvanredne sugestivnosti i topline koje vas toliko uvuku u ovu priču ni o čemu da zaboravite kako zapravo gledate prilično komornu i crnu ljudsku dramu. Sve ono što određenim hrvatskim filmovima možemo zamjeriti, a pritom aludiram na vječito ponavljanje jedno te istih motiva brutalne svakodnevice, socijalne nepravde, beznađa, očaja i izgubljenosti, ovdje jednostavno funkcionira i – valja. Možda je to donekle licemjerno reći, jer na ovim smo se područjima praktički specijalizirali za „male“ priče o nesretnim ljudima, ali kada to radi Leigh, nemoguće se oteti dojmu kako je to onda jednostavno bolje.

Tako jednostavan, a opet nimalo banalan, film možemo uvrstiti u najbolje uratke ovog nenametljivog, zanimljivog autora, kao i u najbolje filmove 2010. godine.

2 komentara za “Još jedna godina (2010.)

Leave a Reply

Your email address will not be published.