Johnny Handsome (1989.)

Piše: Danijel Špelić

Johnny Handsome (1989., 94 min)

Redatelj: Walter Hill

Glume: Mickey Rourke, Ellen Barkin, Morgan Freeman, Forest Whitaker

 

Što nas definira kao čovjeka? Naš izgled ili uvjeti u kojima odrastemo? Ili je riječ o nečem trećem? Dobar izgled uvijek je prednost, pitajte koga želite, zna otvoriti vrata koja bi u normalnim okolnostima ostala zatvorena i svakako doprinosi općem uvjerenju da, čak i uz lošu pozadinu neke osobe, ista može lagano biti zaboravljena. Uvjeti u kojima odrastamo još su jači argument tezi da nas okoliš modelira kao osobe, ali uz to se odmah nadovezuje mogućnost izbora, jer mi sami smo ti koji odlučuju žele li ostati dio negativnog okruženja ili želimo napredovati prema nečem boljem.

Doktor Steven Fisher (standardno dobar Forest Whitaker) vjeruje u prvu opciju; da dobar izgled može promijeniti čovjeka i, ako je suditi po prvim rezultatima, u pravu je. Kada sitni kriminalac John Sedley (brutalno našminkani Mickey Rourke) završi pod njegovom pažnjom, radi vlastite njegova dobrodušnosti odlučuje pomoći čovjeku koji u životu nije dobio poštenu šansu zato što mu je lice deformirano i izobličeno time što će mu omogućiti novi izgled. Detektiv A. Z. Drones (u ono vrijeme još ne toliko poznati, ali svejedno uvjerljivi Morgan Freeman) pak čvrsto vjeruje u drugu opciju: Johnny se usprkos lijepo izgledu nije promijenio. Temelji za njegovo mišljenje nisu tako klimavi kako se čini jer Johnny nikad nije odao ljude koji su ga smjestili u zatvor te ubili čovjeka koji ga je praktički odgojio. A dobar izgled, novi izgled, od Johnnyja kao da uistinu radi novu osobu, uspijeva bez muke pronaći posao, djevojke mu prilaze, a ljudi ne gledaju kao nakazu kakva je prije bio. Točnije, više ga nitko ne prepoznaje. Što će se pokazati jako korisnim kad krene osmišljavati novu pljačku plaća s istim onim ljudima koji su ga smjestili u zatvor (opako zabavan Lance Henriksen i vruća Ellen Barkin). Tu leži i treća strana uvodne priče. Čast kao još jedan važan čimbenik onoga što nas definira kao osobe. Jer Johnnyja ne zanimaju plaće, već osveta za ubojstvo jedinog čovjeka koji ga nikad nije gledao kao nakazu.

Ono što je vrlo važno napomenuti, redatelj Walter Hill ovdje ne odstupa od svojeg uobičajenog žestokog načina portretiranja likova, no po prvi put im daje nijanse sivoga. Johnny je kriminalac, ali s izraženim osjećajem časti, što je Hillu puno zanimljiviji motiv nego mijenjanje lica te dijelova filma gdje Johnny ponovo uči govoriti kako treba. Hill se u karakterizaciji likova nikad nije posebno iskazivao, da bi ocrtao junaka nerijetko bi posezao za raznim mitovima, a ako bi koristio vizualno, radio bi to s jakim vizualnim slikama, kao što je ovdje slučaj. Ružni i Lijepi Johnny samo su površinski sloj ispod kojeg se nalazi priča o odanosti i časti, te kako je ista puno važnija od iskorištavanja druge prilike. Ipak, da ta dva motiva ne budu usamljena, Hill će uvažiti i drugu stavku ovog teksta, uvjeti u kojima živimo. Johnny je kriminalac, jedan od onih bistrijih, koji precizno planiraju i izvršavaju pljačke bez da bude nepotrebnog kompliciranja, a da bi izveo ono što planira, taj dio njegova karaktera jednostavno je neizbrisiv, stoga je iskoristiv. Najbolji smo u onom u čemu smo najbolji, ne, što je svakako napredak za karakterizaciju kojom se Hill ne koristi često. Da ne bude kako je čovjek odjedanput promijenio sve ono što je od njega napravilo utjecajnog redatelja, ne nudi pojašnjenja za ono što se dogodilo s Johnnyjevim licem, kao ni prijašnjem životu, jer važna je sadašnjost i priča koja se u njoj odigrava.

Kultni krimić koji u vrijeme svojeg nastajanja nije previše zablistao po nijednom kriteriju, danas je kao dobro vino – s godinama sve bolji. Jednostavna priča lišena bilo kakvih specijalnih efekata nudi nekoliko stvari na koje vrijedi obratiti pažnju. Nevjerojatnu lakoću pripovijedanja, uvjerljive likove kojima ipak nedostaje malo više karakterizacije, situacije koje bez muke stvaraju atmosferu žaljenja, napetosti i tragedije, s kojom dolazi i mala doza neugode jer se već unaprijed zna kako će sve to završiti. Glumački je dobro podržan iako je većina njegovog casta tek kasnije dobila svoje mjesto pod holivudskim A suncem, izuzmemo li, naravno Rourkea, koji je ovdje bio na vrhuncu karijere. I treba se reći da je pametno iskorišten, ironično, njegov dobar izgled. Danas možda sličniji Ružnom Johnnyju, u ono vrijeme Rourke je imao sve potrebno; dobar izgled, karizmatičnost, pa čak je i njegova zakočenost u glumi dobro uklopljena u karakter lika koji ponovno upoznaje svijet oko sebe.

Jednom mi je netko rekao kako je šteta što se nije poradilo na nekim drugim dijelovima priča jer bi ovo bila odlična drama o prilagođavanju i integraciji odbačenog pojedinca natrag u normalni svijet. To je možda i istina, ali to nikad nije ni bila Hillova namjera. Dramski element ovdje postoji tek u sitnim, gotovo nevidljivim tragovima jer ovo je kriminalistički film stare škole, jedan od one vrste kakvi se više ne snimaju. Što je, kad se pogleda konačni proizvod, šteta.

Jedan komentar za “Johnny Handsome (1989.)

  • maxima says:

    Walter se ne treba posebno ni truditi da naglasi dramu, ona je dobrom oku vidljiva 😉

Leave a Reply

Your email address will not be published.