Jin-Roh (1999.)

Piše: Decadent Sympozium

Introdukcija priče upućuje nas u alternativnu povijest Drugog svjetskog rata u kojoj je Njemačka okupirala Japan. Kasnije, sa smjenom vlada razvijaju se operativne, obavještajne i protu-obavještajne frakcije, zajedno s terorističkim i pobunjeničkim grupama, koje se bore za političku prevlast. Jedna od takvih frakcija je „Kerberos Panzer Corps“, antiteroristička operativna jedinica koja u lovu na mete oponaša kretanja čopora pasa, odnosno vukova. U jeku protesta, pobunjeničke skupine razvile su tkzv. „Crvenkapice“, djevojke koje dostavljaju eksploziv, a koje su zbog razornosti česta meta policije. Prilikom rutinske akcije, Kaplar Kazuki Fuse (Yoshikatsu Fujiki) nailazi na Nanami Agawu koja potom, unatoč njegovom protivljenju, diže u zrak sebe i okolinu. Zbog svoje neefikasnosti Fuse je vraćen na treniranje, kada susreće njezinu sestru Kei Amemiyu (Sumi Mutoh) s kojom počinje razvijati odnos. Međutim, njihov se odnos saplete s političkom borbom smještenom iza kulisa, duboko unutar režima u kojem Fuse kao član specijalne ćelije igra drugačiju ulogu.

Oshii je dijete perioda od pedesetih do sedamdesetih, kada su imali prilike gledati kako im pred očima stariji naraštaji kupe batine, odnosno kada su u Japanu poslijeratno vladali politički nemiri i masovni studentski pokreti kojih je i sam bio član. Određena punina detalja Jin-Rohova sadržaja vezana je za tadašnje događaje, koji se međutim nisu razlikovali značajno od sličnih situacija diljem Europe onog vremena, stoga se pri gledanju filma lako mogu uočiti senzibilno prikazani aspekti društvenog rastroja. S druge strane, važno je reći da je izvorno Jin-Roh bio smješten u alternativnu Njemačku, a dijalog i likovi trebali su biti germanski. Produkcija odluka – uvjerenje da se takav apsolutno nigdje neće prodati – natjerala je redatelja da kroz stražnja vrata ugura Japan tamo gdje je on, načelno, trebao biti jedan sloj reference. U oba slučaja, estetika fašizma i prosvjedna tematika japanskih i korejskih filmova (što je kod nas element rata, kod njih je često element studentskih protesta i nereda na ulicama) dovoljno su logički bliske da se ova produkcijska odluka uzimao kao da se jest i nije dogodila – gdje god da je radnja smještena, nutarnja bliskost povijesnih događaja čini jedan zajednički problematski profil.

6

S time u vidu, film zadobiva snažan umjetnički zaokret kada se zarana neočekivano prelazi iz naizgled akcijskog filma u spekulativnu dramu pomiješanu s elementima obavještajnog trilera. U punom je smislu pripovjedni trik na kraju izveden nad gledateljem jer se naš vlastiti stav spram priče uvlači u zamku na sličan način na koji to događaji čine likovima. Nenametljivo, ne-ekspozitivno, gledatelju nepodilazeći, Oshii u zapravo poprilično zamršenu priču uvodi analogiju s pričom o Crvenkapici, koja se dakako na svoj način ponaša metaforički, ali ovdje i u ovom kontekstu zadobiva sjajnu kompatibilnost s lajtmotivima, vizualnim elementima, scenskim detaljima, pripovjednim indikatorima i samom prostorno-vremenskom lokacijom filma koji nam prenosi vlastitu poruku. Nagađam, ali pri spomenu Crvenkapice pomislili ste na put, baku, vuka, pretvaranje i lovca. Ne – nije bazirana na popularnoj varijanti, već na izvornijoj priči zapisanoj u devetnaestom stoljeću u Francuskoj, a koja se drastično (relevantno) razlikuje od izvitoperene varijante kakva nam je poznata, koja je ozbiljnija, simboličnija, surealnija i olovne težine značenja, kao stvorena za ono što se događalo u 20. stoljeću, a što nam Oshii jednakom scenskom težinom i pripovjedačkim ritmom nabacuje u slojevima. Povratno, iz metaforičke igre ponovno izvire stvarnost opresiranog Japana, pa kada analogija s pričom o Rotkäppchen dosegne vrhunac, Oshii izvodi besprijekorno pripremljen Shyamalanov obrat i baca nas natrag u priču o politici moći, konceptualno zaokružujući ideju.

Oštroumno stapanje crvenkapične poetike, estetike fašizma i prirode opresivnih režima na određeni način ponovno funkcionira kao zastor pred ključnim slojem antropološke priče o ljudskoj biti i rascjepu između odgovornosti i slobode, dužnosti i htijenja i, na kraju, čovjeka i životinje. Niska dinamika, spor ritam, šutljive samoicrpljive scene i dijalogizacija karakteristična za anime filmove (moramo kliještima čupati implikacije rečenica jer poštuju strogi kod svijeta u filmu) u konačnici postižu sličan efekt kakav bismo možda mogli pronaći u The Deer Hunter (1978), meditativno obmanjuju osjetila da bi potom dostavila traumatično kvalitetne scene. Djelomično je to vezano za konzistentan razvoj likova koji paralelno prati uvlačenje u analogiju s klasičnom pričom, ali likova s kojima se zbog distance od gledatelja i nije naročito lako povezati. Uzimam to kao pozitivan element zbog činjenice da scene sjajno poentiraju tome unatoč. Konačno, kažu da se dobar film po kraju poznaje, koji se u Jin-Rohu oblikovao u briljant što ostaje u sjećanju. Stoga, tajanstven i depresivan, a opet uzbudljivo bogat materijalom i svojstveno životan, Jin-Roh na svoj način spada u kategoriju najboljih radova japanske animacije.

4

U animaciji je prisutna takva slatka fluidnost da djeluje kao rotoskopiranje – sasvim tipična pogreška pri gledanju japanskih animatora – ali se film scenski sastoji od mnoštva kadrova niskih kretnji. Više je truda investirano gdje je prisutna akcija, pa na trenutke postiže razinu Ghost in the Shella i drugih Oshiijevih radova, dok u statičnim scenama ono doista djeluje „nacrtanim na plohi“, ali poneke od njih Oshii iskorištava u poetičke svrhe. To ne isključuje integriranje simbolike ili detalje objekata u drugim scenama, dapače, s jedne strane gotovo pa je svojevrsna šteta što film nije temeljen na akciji, a s druge strane čini se kao da bi bio i sjajan crno-bijeli film. Zanimljivost kod boja je dominantno sivilo. Jin-Roh bi mogao biti jedan od filmova s najnižim kontrastom boja ikad animiranih. Takva sumorna selekcija dodatno opterećuje ton tematike, ali s druge strane ona u kombinaciji sa zanimljivom glazbom pospješuje razumijevanje rasplitanja priče koja se od samog početka čini kao da nema pobjednika.

Izuzev preporuke svim ljubiteljima filma, a naročito bilo kakvim tipovima komparatista, u završnom paragrafu dodao bih tek da ga od besprijekorne ocjene dijeli činjenica da ga potrebno pogledati više od jednom – ne u smislu analize, što je svakako preporučljivo, nego iz osnovnije stvari, naime da bi se zbog stroge internosti dijaloga među likovima shvatili detalji politikantskih smjena koji nam naočigled izmiču i time nas navode misliti da „film“ nije siguran što radi. Također, tu je uvodna naracija koja se ponaša gotovo kao nadodani fragment, zbog čega u daljnjem tijeku filma nije posve jasno kuda smjera, te iscrpljivanje kadrovima bez zbivanja (psihološkog ili fizičkog),  čemu bi se moglo prigovoriti da nastoji potvrditi ono što je već sasvim jasno.

3 komentara za “Jin-Roh (1999.)

  • PTICA says:

    Ovaj film je odlican.

  • Tea says:

    Sadržaj ove recenzije također je odličan.
    Malo sam se izgubila u sintagmama poput “estetika fašizma” i “problematski profil” jer sam plitka, ali unatoč tvom bogatom stilu (aka ne povlađuješ masmedijskom čitatelju poput mene), recenzija je perfektna.

  • Pooparoo says:

    Izgubio sam se u introdukciji.

Leave a Reply

Your email address will not be published.