JFK (1991.)

Piše: Danijel Špelić

JFK (1991., 189 min.)

Redatelj: Oliver Stone

Glume: Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walter Matthau

 

22. studenog 1963. godine izvršen je atentat na američkog predsjednika Johna F. Kennedyja, događaj koji je obilježio noviju povijest kao jedan od najvećih, najtragičnijih i najmisterioznijih, ostavljajući mnoga pitanja neodgovorenima do dana današnjeg. Službeni zaključak istražiteljske komisije jest da je čovjek imenom Lee Harvey Oswald izveo atentat te da je u svemu tome bio sam. Ipak, negdje u sedamdesetim godinama, druga istraga dopušta mogućnost kako je vjerojatno postojala urota da se ubije JFK, ali da se pravi krivci nikad neće u cijelosti otkriti. Jedan čovjek pokušao je provesti istragu kako bi Americi otkrio pravu istinu, ali Jim Garrison, okružni tužitelj grada Louisiane, bio je i ostao usamljen u svojim naporima. No, nije ostao zaboravljen, kao ni njegova istraživanja.

Spojiti kroničara američke povijesti (izraz koji sam negdje pročitao i koji baš lijepo sve opisuje) Olivera Stonea i događaj kakav je atentat na Kennedyja može značiti samo jedno posebno i vrhunsko filmsko iskustvo. Ne zato što je Stone dobar redatelj (sretna okolnost je da jest), već zato što se ovdje radilo o materijalu koji je hrpu godina bio pod strogom cenzurom, koji je obavijen s toliko tajni, urota i različitih zaključaka da je potrebna izražena sposobnost dobrog filmaša da se probije kroz sve to i napravi gledljiv film. Također, to je materijal koji je svoj odjek imao globalno, ne samo lokalno te ga je trebalo predstaviti razumljivo, svima, ne samo jednom krugu gledatelja, pa čak i samim Amerikancima. Garrison, kao i njegova istraga, tako postaju centralni dio filma, ali Stone se ne zaustavlja na tome jer Garrison je samo lik kroz kojeg nam se predočavaju teorije i dokazi, od kojih je dobar dio otkriven tek nakon njegove istrage i suđenja osumnjičenima. Ali to ne narušava uvjerljivost ili povijesnu činjeničnost jer to su sve provjerene činjenice, posebno kroz radnju naglašavajući da su neprovjerene teorije takvima i predstavljene. A Stone voli Garrisona, poistovjećuje se s njime i njegovom borbom, jer obojica rade (ili su radili) istu stvar: pokušavali informirati američku javnost kako ih njihova rođena vlada pravi običnim glupanima. Zbog te privrženosti njemu kao liku, doznajemo i ono što je izravna posljedica takvih radnji: stvaranje opsjednutosti zbog kojih pate bračni odnosi, zbog kojih se stvara distanca u javnom svijetu te dospijeva na razne crne liste jer se ne pleše na muziku koja svira. Gledajući sve to, ne možete ne pomisliti kako je Stone vjerojatno ubacio i hrpu osobnih frustracija, na nenametljiv način ih uklapajući u radnju.

A radnja je priča za sebe. Film, iako fokusiran na Garrisona, ustvari ide u toliko smjerova da ih je nemoguće sve nabrojati. Jedan pojednostavljen opis bi mogao ići kako je koncipiran kao niz razgovora s hrpom različitih ljudi te svaki od tih razgovora predstavlja jedan dio slagalice, pri čemu su ti razgovori vizualno i dočarani tijekom radnje. Stone se ne zadržava samo na glavnim akterima priče, već i svjedocima (dio kada započne suđenje) te svaka njihova izjava koja je kontradiktorna sa službenim zaključcima Warenove istražne komisije (u filmu Warrena igra pravi Jim Garrison) bude prikazana. Također, rekonstruirana je svaka sekunda atentata, gdje se koriste autentične snimke, kao i jezivo uvjerljiva rekonstrukcija. Većina tih „slikovitih“ prikaza snimljena je crno-bijelom tehnikom, drhtavom kamerom, pomalo s osjećajem za paranoju (stil s kojim će Stone debelo pretjerati u Natural Born Killers), čime je uspio postići takav ugođaj autentičnost da je teško razaznati što su prave dokumentarne snimke, a što rekonstrukcija. Ne zaboravlja se ni na sporedne, ali opet važne stvari. Oswald i teorije vezane uz njega, stvari koje su se odigravale iza zatvorenih vrata, pojašnjenja kakvi su propusti bili na dan atentata, što se događalo na autopsiji Kennedyjeva tijela… radi se o detaljima koji stvaraju slojeve i slojeve priče, nudeći čak i po nekoliko mogućih odgovora, ali opet nikad ne gubeći na preglednosti ili tempu radnje.

Iako tematski izazovan, narativno pregledan, sadržajno nabijen do vrha, ono što se jednostavno mora naglasiti kao jedan veliki bonus jest: glumački cast. Kevin Costner, Sissy Spacek, Tommy Lee Jones, Joe Pesci, Kevin Bacon, Donald Sutherland, Gary Oldman, Jack Lemmon, Walter Matthau… itd., itd., sama jezgra mladog i starog kvalitetnog glumišta spojena u jednu cjelinu, pri čemu je teško pronaći nekoga tko je ostao zapostavljen i nije dobio svojih pet minuta na ekranu. Jedina zamjerka bi mogla ići na račun korištenja istih tih likova jer ponekad se radi o stvarima koje ti likovi uopće nisu napravili, ali su bili pogodni za predstavljanje priče (to je prigovor općenit, tek toliko ako vam je stalo do povijesnih fakti), što nekako implicira da im je značajnost bila veća nego u stvarnosti. Bez obzira na to, svi uključeni su odradili posao kako treba, s jakim naglaskom na Costnera, koji se ovdje nalazio na samom vrhuncu karijere te je pametno iskorištena njegova karizma i pojava da se ocrta markantna pojava pravog Garrisona.

Zaključak na kraju? JFK nije ono što bi se moglo nazvati jasno definiranim povijesnim filmom, iako se odigrava kroz jedno određeno vremensko razdoblje, na njega treba gledati kao na pregled svega važnijeg što se skupilo ili moglo skupiti o cijeloj toj priči te njegova privlačnost leži upravo o tome: ako niste nešto posebno upoznati sa stvarima u pozadini atentata, ovdje bi ih mogli doznati, a ako vas tema uopće ne zanima, teško da će vas dojmiti sve ono što je u njemu. Ipak, radi se o možda najboljem filmu iz filmografije Olivera Stonea te, iako respektiram The Silence Of The Lambs, za ovo je trebalo udijeliti pokoji važniji Oscar. Gledano iz današnje perspektive – takvi se filmovi jednostavno više ne snimaju.

3 komentara za “JFK (1991.)

  • Vedrana Vlainić says:

    Odličan film! I jedan od svega nekoliko gdje mi Costner nije iritantan…

    Šteta, uvijek ima takvih koji popuše zasluženo priznanje, jer imaju tu “nesreću” da su snimljeni iste godine kao i neki “jači” (popularniji, možda bi bila bolja riječ) film.

  • Maxima says:

    Izuzetan film, nema riječi. I jasno, snimljen u nevrijeme, a ponekad se “Akademija” voli posipati solju, ponekad ne :)

    Rijetko sam ovakav film, konkretno ove tematike ili barem slične, pogledala i bila paf kroz cijeli film. I potpisujem Vedranu, jedan od rijetkih gdje mi Costner ne trga fibere, ali je ovdje izvrstan, jednostavno uloga kao skrojena za njega – općenito cijeli cast, Oldman je isto savršen, lijepo je što je malo i na njega obraćena pažnja…

    Izvrsna recenzija, interesantna, i naravno – odmah tjera opet gledati film. Stone mi je ovdje besprijekorno sve odradio, treba imati petlje čačkati po svemu tomu, no on je svoje “dao” pa je valjda “smio”, jer ne vole to Ameri uvijek.

Leave a Reply

Your email address will not be published.