Jeza u noći (1971.)

Piše: Vedrana Vlainić

Jeza u noći (Play Misty for Me, 1971., 102 min.)

Režija:
Clint Eastwood

 

Uloge: Clint Eastwood, Jessica Walter, Donna Mills, John Larch

 

Od nebrojenih zvijezda i zvjezdica na holivudskom nebu, tu i tamo nađe se neka čije ime nosi određenu težinu, kredibilitet izgrađen na dobrih pedesetak godina uspješne karijere, kako glumačke, tako i redateljske. Dogodi se, katkad, da se radi o imenu koje se u takvoj jednoj dugogodišnjoj karijeri ne može „pohvaliti“ gotovo niti jednom „pogreškom“. E, pa njegovo je takvo. On je ‘nepomirljivi’ usamljeni jahač, čovjek koji je uspio pobjeći iz Alcatraza, koji često nije siguran je li ispucao samo pet ili svih šest metaka svojim Magnumom kalibra .44, mučaljivi cinik namrštena lica i jedan od rijetkih koji može u preuskim trapezicama trčati poput curice i pritom apsolutno biti najveći kuler ikad. Samo neke su to od brojnih asocijacija, ali sasvim dovoljne da čovjek s određenim respektom pristupi bilo čemu što nosi ime Clinta Eastwooda.

Dave Garver (Eastwood) naizgled ima sve što bi svaki čovjek mogao poželjeti. Zgodan je i uspješan radio DJ, kojemu se smiješi unaprijeđenje u obliku vlastite radio-emisije; žene ga vole, kolege mu zavide i čini se kako nema apsolutno nikakvih problema na poslovnom, ni privatnom planu. Međutim, to je samo privid. Dave je, u stvari, usamljen i nezadovoljan, cinik koji zadovoljstvo sve teže pronalazi čak i u poslu koji voli. Jedne večeri, u baru kojega je redoviti posjetitelj, ‘pokupi’ zgodnog komada: procedura koja mu, saznajemo, i nije posve strana. Big mistake. Evelyn Draper (Walter) je šarmantna i inteligentna i zavodljivo mu priznaje da je upravo ona tajanstvena ‘Misty’, koja redovito zove u njegovu emisiju tražeći da pusti glasoviti klasik Errolla Garnera. Možda je Daveu tu već nešto zazvonilo da s tom ženskom baš i ne štima sve najbolje, ali ako i jest, nije se baš na to previše obazirao. Nadalje, kao da čita misli više-manje svakog muškarca na svijetu, Evelyn mu nudi neobaveznu, no-strings-attached seksualnu vezu. Aha, yeah right. Međutim, uskoro Daveu postaje jasno da se gadno uvalio i da je ipak trebao malo bolje promisliti. Onom glavom koja mu je na ramenima, a ne onom smještenom, jel’, na jednom drugom mjestu. Jer Evelyn više nije nimalo draga niti šarmantna, drži ga se k’o pijan plota i postaje naprosto jeziva, a da stvar bude još gora, u grad se vratila i Tobie (Mills), Daveova bivša djevojka, koja ga je ostavila upravo zbog tog njegovog običaja da ‘skuplja’ cure po barovima, a koju on nikada nije u potpunosti prebolio.

Redateljski prvijenac ovog, prije svega, velikog glumca, ima sve što bi jedan solidan triler trebao imati: sasvim fino razrađen (iako prilično predvidljiv) zaplet, šačicu jezivih scena snimanih u polumraku, psihotičnog negativca (negativku), djevu u nevolji i tipičnog klintistvudskog (anti)junaka. No, to je sve. Solidan triler. Svakako vrijedan gledanja, ali pretjerala bih da kažem išta više od toga. No, i kao takav je za klasu bolji od većine ostvarenja u okviru žanra, pogotovo jer se radi o vrlo često korištenoj tematici.

Odlični krupni kadrovi odaju da je za režiju zaslužan ‘kolega iz branše’, koji je odlučio temeljiti film na izražajnosti glumaca i time igrao na definitivno najjači adut koji mu je bio na raspolaganju.

Naizgled nehajan macho muškarac, pomalo tajanstven, samoživ, ali istovremeno neodoljivo karizmatičan, Eastwood je upravo onakav kakav bi trebao biti. Što ni ne iznenađuje, budući da je uloga Davea toliko tipično „njegova“ (iako, u doba snimanja ovog filma vjerojatno još u fazi usavršavanja). Jessica Walter mu izvrsno parira, vješto „šaltajući“ između savršeno normalne, jezivo sladunjave i potpuno psihotične, postižući da niti jedna ‘Evelyn’ ne djeluje nimalo pretjerano ili isforsirano, dok je Mills sasvim solidna kao Tobie – očekivano naivna i apsolutno karakterno nerazrađena, no ugodno nenametljiva.

No, da ne bi ispalo da se film oslanja isključivo na jake glumačke izvedbe, ima nešto i u pojedinim scenama – pogotovo onim dinamičnijima, ali i zbilja krasnim širokim kadrovima dugih kalifornijskih plaža, uz nježne zvuke „The First Time Ever I Saw Your Face“ odlične Roberte Flack. Posebno bih izdvojila, meni osobno najdojmljiviju, scenu – onu Daveova buđenja iz ružnog sna i kadra Evelyn s luđačkim pogledom u očima i brutalnom nožinom u ruci kako stoji iznad njegova kreveta. I dok Dave prestravljeno skače prema najbližem prekidaču za svjetlo, gledatelj je još uvijek pod dojmom da se radi tek o priviđenju – ostatku noćne more iz koje je Dave, probudivši se, upravo pobjegao. Sve dok se kamera ne fokusira na oštricu u jastuku, koja još uvijek titra od siline kojom je tamo zabodena.

Sve u svemu, daleko od toga da se radi o jednom od najboljih ostvarenja talentiranog gospodina Eastwooda, ali drži čovjeka u jednom, onako hičkokovskom, stanju napetosti tih sat i pol i ostavlja dojam. U svakom slučaju dovoljan da te štrecne kada čuješ ‘Aren’t you gonna play ‘Misty’ for me?‘.

Jedan komentar za “Jeza u noći (1971.)

  • maxima says:

    Izvrsno, Vedrana, …od kad čekam ovo <3

    Fantastičan film… a tek ova pjesma, obilježila me…

Leave a Reply

Your email address will not be published.