Jednom (2006.)

Piše: Ana Zupcic

Jednom (Once, 2006.)

Režija: John Carney

Uloge: Glen Hansard, Markèta Irglovà, Hugh Walsh, Gerard Hendrick, Alaistair Foley, Bill Hodnett

 

Kako vam zvuči ovaj opis: niskobudžetni indie film s ne-glumcima koji sviraju puno indie glazbe? Priznajte da odbija. Ali reći ću vam samo da se radi o filmu koji je uspješno poharao filmske festivale i osvojio hrpu nagrada, među kojima je i Oscar za najbolji soundtrack 2008. godine. U Hrvatskoj je predstavljen iste godine na Motovun Film Festivalu. Jednom je proizvod čistog glazbenog i filmskog entuzijazma kojim je redatelj John Carney redefinirao moderni mjuzikl. Nakon što je izmolio nešto novca od Irskog filmskog odbora i dodao svoj vlastiti te skupio jedva 130 000 eura, Carney je snimio film u  samo 17 dana koristeći dvije digitalne kamere iz ruke. Zanimljivo je (ludo ili hrabro?) da u filmu glume profesionalni glazbenici koji se nikad ranije nisu bavili glumom  (izuzev Hansarda u manjoj ulozi u The Commitments, 1991.), ali su svoj posao ovdje odlično odradili.

Dok sam za holivudske romantične tvorevine dežurni cinik, ovaj me mali irski biser oborio s nogu i evocirao emotivku u meni. Energija s kojom je film rađen je zarazna, a nakon tri gledanja moj je dojam potpuno isti. Zbog neušminkanih scena i jednostavnog tehniciranja ovaj je film toliko realističan da imam dojam da gledam dokumentarac. Istina je da kralježnicu filma čini ljubavna priča, ali ostatak njegova tijela sadrži daleko više od toga, pa tako ovaj film, uz glazbu, nose intimnost, autentičnost i realnost.

Na početku upoznajemo Dečka (Glen Hansard), uličnog svirača  od 30-ak godina i ugodno ciničnog tipa, koji u Dublinu ispred jednog butika, pored haustora i kontejnera liječi svoje slomljeno srce akustičnom gitarom s rupom u trupu i žicama koje strše. Dečko inače za život zarađuje pomažući ocu (Bill Hodnett) u radnji, servisu za usisavače.  Njegova izuzetno emotivna noćna izvedba svidi se Djevojci  (Markèta Irglovà), skromnoj češkoj imigrantici odrasloj u obitelji glazbenika, koja prodaje cvijeće i čisti tuđe kuće i tako se skrbi za majku i malu kćer. Već u ovim prvim minutama uvodi se suptilan humor koji se kasnije proteže cijelim filmom, dok prava imena likova uopće ne saznajemo. Budući da Djevojka nema dovoljno novca za kupnju klavira, njih dvoje odlaze u lokalnu prodavaonicu instrumenata i tu se događa ‘Aha!’ trenutak (Oscarom nagrađena Falling Slowly) kada oboje progovore istim glazbenim jezikom. Tu počinje njihova suradnja koja kasnije vodi do snimanja zajedničkog albuma.

Autentičnosti  i realnosti doprinose brojni Carneyjevi autobiografski elementi (snimke Dečkove bivše zapravo su snimke Carneyjeve bivše), ali i sami likovi i priča. Zašto ne smeta što ni Hansard ni Irglovà nisu glumci? Zato što glume likove kakvi bi zapravo i sami mogli biti, stoga su uvjerljivi. Za razliku od holivudske pompe, ovdje je Djevojka pomalo neugledna i neupadljiva, a Dečko je simpatičan i blago zbunjen luzer koji se zamota u šal i sa svojom starom akustarom luta dablinskim ulicama. Na istim tim ulicama scene su snimane bez statista i bez najave prolaznicima, da bi se dodatno uštedjelo. Iz tog razloga na kućnoj zabavi na koju odlaze Dečko i Djevojka goste su odglumili Hansardovi prijatelji, a njegova se majka pojavljuje kao jedna od gošća koja, prema irskom običaju, povede pjesmu za stolom.

Svu glazbu u filmu skladali su upravo Glen Hansard, inače frontmen irskog rock benda The Frames, i Markèta Irglovà. Dodamo li k tome i podatak da je redatelj bivši basist The Framesa, postaje jasno kako je ovom filmu uspjelo postići tako intimnu atmosferu.  Ni jedna pjesma nije izvedena bez istinskog uživanja. Dok nam se Hansard kao Dečko predstavlja pjesmama sa često neurotičnim prizvukom i velikim skokovima u tonovima, u čijim tekstovima se ogoljuje dok razvaljuje na gitari, Markèta Irglovà ublažava situaciju nježnim sopranom. Osobno mi se njezini tekstovi ne sviđaju pretjerano jer prelaze tanku liniju između romantike i patetike, pa se cinik u meni s početka priče radije okreće Dečku, što se glazbe tiče. Bilo kako bilo, Irglovoj i Hansardu ova filmska suradnja došla je kao vjetar u jedra pa su nakon mjuzikla nastavili i dalje zajedno nastupati. Bend koji Dečko okuplja u filmu čine Hugh Walsh, Gerard Hendrick i Alaistair Foley, inače također profesionalni glazbenici. Zato je ovo manje ljubavna priča, a više priča o glazbi kao sili poveznici među ljudima, glazbi kao izrazu i kao osobnom imperativu. To će odmah shvatiti svatko tko se ikada imalo bavio glazbom i zna kako je naći osobu s kojom se jednostavno kužiš.  A shvatio je to i Bob Dylan pa je kao veliki fan filma pozvao Hansarda i Irglovu da otvore njegovu svjetsku turneju, a njih dvoje su kasnije obradili Dylanovu „You Ain’t Goin’ Nowhere“ za Nema me (2007.).

Kako je cijeli film suptilan i nepretenciozan, takav je i njegov humor, kojeg ne nedostaje ni u dijalozima ni u scenama. Tako Djevojka mrtva-hladna ulicama Dublina vuče svoj plavi usisavač kojeg dečko treba popraviti, a unatoč manjoj jezičnoj barijeri prilično je dobro svladala glagol fuck i njegove izvedenice. U njezin stan redovito navraćaju tri susjeda jer jedina u zgradi ima televizor pa ova trojica dolaze gledati sapunicu kako bi učili korisne engleske fraze kao što je „Jesi li trudna?“. Ali jedan od najuspjelijih humornih trenutaka definitivno je scena u autobusu kad na Djevojčina pitanja o njegovoj bivšoj Dečko uglazbljuje svoje odgovore u autoironičnu i luzersku „Broken Hearted Hoover Fixer Sucker Guy“  koju svira bez prve žice.

Mali film koji budi velike emocije. Lišen patetike i realan, on prikazuje komadić vremena, segment od tjedan dana u kojem su se poklopile dvije životne priče, a u to vrijeme, one su bile jednostavno priče o glazbi. Zato ovo nije tipičan film u kojem treba navijati za glavne protagoniste kao par, jer taj aspekt postaje manje bitan čim krenu svirati. Voljeli indie glazbu ili ne, voljet ćete način na koji je oni izvode. Definitivna preporuka, potvrdio gospodin Bob Dylan. Za kraj, meni ostaje želja da jednog dana imam gitaru poput  Dečkove, a vi budite iskreni pa recite koliko ste puta premotali na scenu u autobusu.

15 komentara za “Jednom (2006.)

  • Koraljka Suton says:

    Izvrsna recenzija stvarno očaravajućeg filma! Svaka ti čast, odlično pišeš.

    Mene je u filmu, uz glazbu tj. istinsku ljubav tih ljudi prema istoj, najviše oduševila priroda njihovog (totalno anti-hollywoodskog, anti-klišejastog itd.) odnosa (samo ću reći: ljudskost i životnost ftw!), kao i način na koji su u tih tjedan dana jedno s drugim, upravo kroz ”glazbu kao terapiju”, podijelili zapravo cijeli svemir. Ili, kako si ti to puno nepretencioznije od mene sročila: ”To će odmah shvatiti svatko tko se ikada imalo bavio glazbom i zna kako je naći osobu s kojom se jednostavno kužiš.”

    Priznajem, scenu u busu sam premotala negdje 3 puta 😀 Kao i mnoge druge :) Da ne spominjem kako mi je ”Falling Slowly” od 2008. na mp3 playeru, makar tada još nisam bila pogledala film.

    K vragu, sad mi se opet gleda a rokovi su.

  • Maxima says:

    Gledala tri puta a i više scena premotavala i … da – gleda mi se opet 😀 Nevjerojatno lijep i jednostavan, dubok film.

  • Sven Mikulec says:

    Fino napisana recenzija filma koji bi mi se, zbog krajnje neobjektivnih osjećaja prema Irskoj, mogao baš svidjeti.

    Vrlo lijepo, Ana.

  • Ana Zupcic says:

    Thanks, boss :)

    A sad zamisli euforičnu i neobjektivnu grupu irskih plesača koja ga skupa gleda na velikom platnu 😀
    (prošle godine za St. Patricka)

  • RadČovjek says:

    Odlična recenzija! Upravo sam ga stavio na skidanje :)

  • Nives Zupčić says:

    Stvarno odlična recenzija, sister!
    Dođe mi da se umotam u dekicu i pogledam film, znajući da ću uživati.

  • Izabela says:

    Vrlo lijep tekst :), ali film me , iako mi se svidio, nije oduševio unatoč preporuci. Možda je za moj ukus malo ‘prerealan’ da bih ga poželjela ponovno pogledati. Ali soundtrack zato stalno slušam 😀

  • Maxima says:

    Isabela, sretna si što nisi mazohista 😀

  • Izabela says:

    Jesam, ali ostajem pri svome 😀
    Film mi je bio osvježenje, to ne poričem. Ali sjećam se da , čak ni kad sam ga tek odgledala-a tome ima..-, nisam bila nešto pretjerano očarana,niti mi je ostala knedla u grlu što obično biva kad me film ‘pogodi’. Možda je to zato jer sam očekivala nešto što nisam dobila u izdanju kakvom sam htjela, osim glazbe koja mi je zaista bila i jest izvrsna,ili mi je jednostavno tematika prebliska stvarnom životu pa mi i nije bilo previše napeto jer me podsjećalo na neke stvari. Inače sam luda za filmovima o glazbenicima i bilo kojoj umjetnosti , ali Jednom jednostavno nije moj ‘tip’.

  • Maxima says:

    Dakle… onda ću i tebi i sebi ispuniti želju i napisati jedan osvrt na… jedan film… a samo ću tebi javiti koji je… 😀 pošto imam već par “glazbenih” filmova na umu ali još ne na drumu 😉

  • Izabela says:

    Samo daj !:D

  • creed says:

    Super film.. Sinoć sam ga pogledao. Uistinu ugodno iznenađenje.

  • Ozren K. Glaser says:

    Nije Oscar za soundtrack, već za originalnu pjesmu.

  • ana says:

    Najljepša recenzija filma… a film je preeeedivan! Poslastica za sva osjetila!

  • ana says:

    Zamjerka opisu Djevojke, koja osim što ostavlja dojam neugledne iza čega svakako stoji socijalni status javlja se kao lijep kontrast njenom zavidnom talentu i nevjerojatnom duhu… I ne bih rekla da je pateticna već vrlo senzibilna sto osim u pjesmama čitavo vrijeme potiskuje… sve je lijepo izbalansirano

Leave a Reply

Your email address will not be published.