Ja u ljubav vjerujem (Notting Hill, 1999.)

Piše: Sven Mikulec

Ja u ljubav vjerujem (Notting Hill, 1999., 124 min.)

Redatelj: Roger Michell

Glume: Hugh Grant, Julia Roberts, Rhys Ifans, Richard McCabe, James Dreyfus, Dylan Moran

 

Nije lako u današnjem svijetu otvoriti dušu i bez imalo srama priznati da ste fan neke romantične komedije. Iako je ovih dana definitivno lakše no prije pokazati ružičastiju stranu svoje osobnosti – danas je ipak in biti out, ne? – dok mi u redakciji s desne strane sjedi najveći fan Oldboyja, a s lijeve momak još uvijek pod dojmom festivala krvi svijetu poznatog kao Dredd 3D, ne osjećam se najugodnije dok u sredini tipkam recku Notting Hilla, pokušavajući sakriti zaslon računala, tu i tamo glasom dubljim no inače ubacujući koji komentar poput „e, kad ćemo opet na Dredda, e“, kako bih se barem još neko vrijeme, do objave recke, osjećao prihvaćenim u tom alfa-mužjak okruženju. Ako su vas ovaj uvodnik ili možda moj (pre)visoki smijeh u trenucima kad se ne mogu kontrolirati naveli na tu pomisao – ne, nisam gej. Samo stvarno mislim da je Notting Hill, ubijte me, jedan vraški dobar film.

Will Thacker (Grant) vlasnik je omalene londonske knjižare specijalizirane za prodaju turističkih vodiča i putopisa. On je drag i zbunjen momak, beperspektivnog posla, propalog braka i okružen uskim krugom ekscentričnih prijatelja, ali kad u njegovu knjižaru zakorači prelijepa Anna Scott, jedna od vodećih holivudskih zvijezda, život mu se, ofucana li ali vjerojatno nikad prigodnijeg izraza, okrene naopačke. Može li susret dvoje usamljenih pripadnika različitih svjetova značiti išta više od zgodne anegdote koju će Will ispričati prijateljima? Hoće li se on odvažiti pomisliti na nepomislivo, hoće li se usuditi dotaknuti nedodirljivo i riskirati raskasapljeno srce, vjerujući u nešto što mu svaki razumni djelić tijela govori da je potpuno nevjerojatno?

Uz svu svoju tematikom i konvencijama nametnutu sladunjavost, Ja u ljubav vjerujem nudi daleko više „hrane“ gledatelju otvorenoga apetita od velike većine srednjostrujaških rom-comova kojim smo posljednje desetljeće, htjeli-ne htjeli, bivali bombardirani. Svoju zasluženu kartu za ulazak među moje apsolutne preporuke ova je moderna bajka zaslužila prije svega zahvaljujući sasvim finoj kemiji dvoje natprosječno simpatičnih glumaca i pravih ikona ovoga žanra u devedesetima. Julia Roberts tada je, po meni, zaista bila jedna od najljepših glumica podno holivudskoga znaka, a Hugh Grant bio je dovoljno mlad i još neiskorišten u budućim projektima poput Dnevnika Bridget Jones, Sve zbog jednog dječaka, Glazbe i stihova, Zapravo ljubavi ili Dva tjedna za ljubav da na gledatelja ostavi nekako svježi dojam, desetljeće prije no što će mu krunu apsolutnoga vladara često omalovažavanoga žanra sa zavidno čupave glave skinuti ne njegova vječna konkurencija Colin Firth, ne mladi lavovi poput Goslinga ili Gordona-Levitta, već – godine. Grant je ušao u šesto desetljeće života (!). Iako, to ne mora nužno značiti da uloge ovakvoga tipa više neće prihvaćati – ako Chuck Norris može izvoditi kružne udarce sa 72 ljeta na grbači, zašto Grant ne bi mogao glumiti šarmera dokle god mu skleroza dozvoljava da zapamti tekst? Zbunjeno zamuckivanje, šarmantan humor na vlastiti račun i održavanje privida postojanja partviša u guzici vjerojatno nisu ostavili posljedica na njegovu tijelu, tako da… samo naprijed, Hugh. Iskorači iz te polumirovine, odloži palicu za golf i pokaži goslinzima modernoga Hollywooda da stara škola još uvijek ima lekciju ili dvije za podijeliti.

U Notting Hillu stanuje nekoliko prilično duhovitih i zabavnih momenata, kao i dobro kreirani pozadinski likovi koji tvore sastavni dio scene na koju stupaju zaljubljeni protagonisti. Sve dobro što film nudi palo bi u vodu manirom ustrijeljene divlje patke da sve te adute ne povezuje ono što je većini sličnih naslova prava Ahilova peta – dobro pisanje. Generalno gledano kvalitetnom scenariju unatoč, filmu je pošlo za rukom ušuljati se na tisuće i tisuće top lista najljigavijih citata ikad, pri čemu osobito mislim na Anninu srcedrapateljnu i vrlo ranjivu deklaraciju ljubavi koje se sigurno sjećate ako još kod razgovora o stopalima niste ugasili film.

After all… I’m just a girl, standing in front of a boy, asking him to love her. 

Nije ovdje kraj osobinama Notting Hilla koje bi mnogi protumačili negativnima. Osim što definitivno nije pridonio smanjenju broja celebrity stalkera, film možemo optužiti za prilično plačipičkast soundtrack, gdje će vas glas Ronana Keatinga povremeno ubosti u uho. Na kraju krajeva, istina je jednostavna – bez ikakve dileme radi se o rom-comu u punom smislu te riječi, i sa svim prednostima i nedostacima koji s tom omraženom etiketom dolaze. Jedino što je stvarno posebno kod ovoga slučaja jest što su njegove mane uglavnom ostale u sjeni ranijespomenutih, teško porecivih pluseva. Činjenica – ako takvo što uopće postoji u mom uvijek subjektivnom pisanju – i dalje ostaje: čitate o jednoj od najboljih romantičnih komedija za žanr prilično plodnog pretprošloga desetljeća, uz bok klasicima poput Četiri vjenčanja i sprovod, Beskonačni dan ili Bolje ne može. Ovo društvo, vjerujem, o Notting Hillu govori sasvim dovoljno.

4 komentara za “Ja u ljubav vjerujem (Notting Hill, 1999.)

  • swvi says:

    istina, nije lako priznati danas da si fan ovog filma, ja ga jednostavno obožavam i slažem se da je jedna od najboljim rom komova 

  • swvi says:

    najboljih*

  • Vanja says:

    Mene nije sram što volim ovaj film. Nije mi najdraži (knpr. drugi, pomenuti u tekstu), ali uvijek ću ga rado pogledati, nasmijati se i uživati.Odlično napisano, Sven, hvala na napomeni. To se uvijek može. :)

  • Izabela says:

    i sean connery je mogao sa zetom jones sa 69 u klopci, dobro -grant nije connery ali ima tog nekog british šarma.simpatičan film, pogotovo sporedni likovi, tipa njegov cimer .sve u svemu, puno topliji film od većine rom-coma dns.a  k tome, ja jako volim devedesete!

Leave a Reply

Your email address will not be published.