In the Mood for Love (2000.)

Piše: Vanja

In the Mood for Love (Fa Yeung Nin Wa, 2000.)

Režija: Wong Kar Wai

Glume: Maggie Cheung, Tony Leung Chiu Wai

Postoje one čudne situacije u životu, kad nismo na pravom mjestu, u pravo vrijeme, iako s pravim ljudima. “In the Mood for Love” nam veze priču o muškarcu i ženi, priču u kojoj igrom slučaja dvoje ljudi pletu svoja osjećanja pažljivo poput svilenih niti u ukrase kimona. Trivijalno ili ne, sreću se u hodniku zgrade u kojoj stanuju. I tako se sreću danima, prije no što se upoznaju. Ona je  –  Su, supruga poslovnog čovjeka koji je stalno na putu, on je Mr. Chow – suprug žene koja radi u hotelu raznorazne kasne smjene i uvijek ima neodgodiva posla. Nevjerojatan emotivni naboj od početka filma tjera na razmišljanje o raznim opcijama koje su gledatelju otvorene, ali Kar vrluda, skreće lijevo, desno, sjeverno i južno, upravlja sveprisutnim i sveobuhvatnim osjećajima bez dodira, prikazujući vrijednost njihove bolne izvrsnosti u težnji da ostanu ono što jesu.

Moja je osobna odluka da beskrajna ljepota ovog filma leži upravo u gotovo platonskoj sferi u kojoj se ta žestoka osjećanja rađaju, bujaju, kumuliraju i… kisnu. Stalno kisnu, valjda su zbog toga i jaki. Oči im se susreću na stubištu, kad god tko od njih krene po juhu s tjesteninom na tržnicu, a stubište je usko i skoro se moraju dotaknuti, ali se… ne dotaknu. Oči su im pune žudnje, uzavrelog mošta, no oni prolaze jedno pokraj drugoga i spavaju – kamera šeta naprijed–natrag, ne toliko zbog nedostatka prostora, nego da nam dokaže da svatko spava u svojoj sobi.

Su i Wong su odrasli i svjesni, no nespremni učiniti isto što je učinjeno njima. To dugo, melankolično i neizrečeno slaganje oko činjenice da su praktično bačeni jedno drugom u naručje je vjerojatno i ključ cijele ove tople, no svejedno bolne priče, jer se u svom slaganju apsolutno ne slažu; ni jedno nema hrabrosti ne složiti se naglas. Izreći to “ne mogu više”, izraziti tu dubinu, te osjećaje koji pucaju po šavovima njenih neviđeno savršenih haljina, torbica, cipelica i Leungovog prepoznatljivog pogleda koji… priča svoju priču. Ne… Ovo su ljudi koji su svjesni dubine i snage njihove neizrečene tuge, jer život, pa ni ljubav, nisu nužno riječi koje zrače srećom, no to ih ne čini manje vrijednima.

Čini se kako Su (Maggie Cheung) gotovo nikad nema kišobran, iako lije često i prigode su to za zajedničko… izbjegavanje kiše i uživanje u odgodi zadovoljstva, do kojeg…? Vrijeme teče, oni se susreću, mimoilaze i druže poput dobro odgojene djece, poštujući svoje zavjete valjda ne prkoseći najmilijima, koji su ih izdali, nego prkoseći sami sebi. Nije bitno što pucaju srca, oteknu oči, ispile se živci, to istrajavanje traje i traje unedogled… a vrijeme i dalje prolazi.

Misli se gledatelj, koliko je tu prostora za „događaj“, makar i mali, majušni, no ono malo što dobijemo je tako krhko i nezamjetno do mjere da niti ne znamo je li se što dogodilo. Cijeli je svemir bremenit osjećajima u „In the Mood for Love“, a kako reče jednom cijenjeni kolega, „Wong Kar-Wai pravi najljepše filmove, izvlači iz svojih glumaca ingeniozne performanse, propitkuje ljudske i ljubavne odnose na najdžentlmenskiji mogući način. Ako je to imalo točno (a točno je više nego u potpunosti), onda samo treba skinuti šešir, periku ili dotaknuti čelo u dubokom naklonu ovom remek-djelu ljubavi iz neke više sfere, koja je nadohvat ruke i objektivno je moguća, ostvarljiva, ali ne nužno potrebna kao realizacija jer je tako – velika i sjajna. Što li je pustih i neistraženih osjećanja, tako blizu površini koja kao da je presvučena finim, nevidljivim ali i neprobojnim pokrovom? Što li je ova priča nego raskoš neostvarene ljubavi, bogate, natopljene poput pjesme koja ju prati kroz cijeli film? Nije niti malo neobično povezati Nata Kinga Colea s filmom, a nevjerojatni instrumentalni taktovi „Green Eyes” nam govore ono što i oni u istom trenutku pomišljaju – njihovi supružnici su zajedno, oni imaju aferu, samo što je njihov „mood for love“ ostvaren i vjerojatno savršeno trivijalan i površan. Mr. Chow (Tony Leung Chiu-wai) i Su Li-zhen (Maggie Cheung Man-Yuk) na uzavrlim, kišom sapranim pločnicima noćnog Hong-Konga… I to je to. Daleka je ’62 godina i prostor je luksuz. Nisu oni u toj tuđoj kući i majušnim sobicama jer ne mogu bolje – ne. Mr. Chow je novinar, a ona tajnica, no čini se kako ni u tim malim sobicama, ali ni u velikom, no prenapučenom gradu, njih dvoje nemaju mjesta za ostvariti svoju tajnu.

Sastaviti ovo dvoje glumaca garantirana je uspješnica, budući da su vjerojatno oboje trenutačno vrlo velike zvijezde azijskog filma. Kako bi se Hollywood nasladio ovakvom pričom, nakačivši joj kakav sladunjavi happy end! Ne, Leung i Cheung pobjeđuju čak i u priči čiji je kraj – i ovakav i onakav. Da je bilo kako drugačije, ne bi bilo te žice koja se napinje a nikako da pukne, ne bi bilo toliko iščekivanja, čak bi i gledatelj odahnuo. No vjerujem kako je to jednostavno Wongov film te i nije čudno da se ljudi, koji su srodne duše ili jedni drugima suđeni, ne sretnu, umalo sretnu ili sretnu, ali s nekim oblakom koji će onemogućiti sve ono što redatelj želi izvući iz gledateljeve mašte na silu, natjerati ga da zamišlja i završava sam. Ako se tek prisjetimo njegovog neponovljivog „Chungking Express“ (Marine, još jednom hvala…) prisjetit ćemo se i kako malo treba da se „suđeni“ i oni za koje nam srce navija nikad ni ne sretnu ili se mimoiđu u treptaju oka. U „In the Mood for Love“, najbitnije stvari čujemo u krivo vrijeme, na krivi način, na krivome mjestu. U ovom filmu, osim ljubavi, ništa nije kako treba. Wong ne siluje gledatelja da se poistovjeti s Mr. Chowom i Su-Li-Zhen. On ih, kakve jesu, još više ističe, izdiže i čini samo gledanje složenom zadaćom koja nagrađuje obilnijom nagradom užitka.

In the Mood for Love“ bogat je i mek gotovo na dodir. Zasićen dubokim sjenkama crvenih, smeđih, zlatnih boja, podsjeća na kakav film noir, natopljem svom tom kišom, zvucima, osjećanjima.

Pogubi se čovjek u trenutku kad Su pita „Imaš li ljubavnicu?“. Naravno, ta scena je sve samo nije ono na što pomislimo kad ju gledamo. Uglavnom, pucanj šamara ne odjekne dovoljno a da bi posumnjali tko joj je sugovornik u toj govornoj vježbi. Čini se kako ni jedno ni drugo nisu nikad razmišljali o preljubu kao opciji, sam koncept im se čini ne samo bolan, nego i… nekako nedostojan. Preljubnike nećemo vidjeti, što za Wong Kara i nije tako netipično. Oni su posve nebitni, jer to Kar ovdje predstavlja kao nešto uobičajeno i previše trivijalno da bi to uopće i jedan jedini put stavio u scenu. S druge strane, osjećanja g. Chowa i Su uspio je podići na razinu takve plemenitosti i nedostižnosti da mi se nerijetko steglo srce i knedla u grlu stvorila.

Bez spojlera. Oboje su se sklonili svatko iza svojeg zida, koji je čvršći i tješnji od sobičaka u kojima obitavaju. No svakako neusporediva vrijednost ovog filma nisu samo dvoje izuzetnih glumaca, kojima ovo nije prva i jedina filmska ljubav. Vrijednost je u njihovoj poetičnosti, glumi koja je naoko amaterska, a istodobno vrhunska, originalna, profesionalna i nenadmašna, koja vrca živom kemijom i prodire van bez obzira kako daleko sjedite od ekrana. Jasno, ukupna scenografija, koreografija, glazba, osvjetljenje – sve je uštimano za “mood for love”. Pohranjena tajna u zid prastarog Angkor Wata svjedoči o osjećanjima koje će sačuvati zidine, kao i ostale tisućljetne tajne.

Ovakvi ljubavnici ne primjećuju gužvu, kišu, susrete koji prerastaju u potrebu za disanjem, oni ne primjećuju koliko se ponavljaju, odgađajući odluku da odu tek jedan korak dalje. Čak i kad se čini da nedostaje svrsishodnog dijaloga, shvatite da mu tu uopće nije mjesto jer je Wong Kar Wai taj prostor posvetio upravo svakome od nas, da ga popunimo svojim scenarijima.

5 komentara za “In the Mood for Love (2000.)

  • Jelena Djurdjic says:

    Savršenstvo, eto, to je ovaj film, Kar Wai je dosegnuo savršenstvo! Kakve scene, svaki njihov mimohod, svaki kadar na kiši, autu, muzika, priča, haljine SAVRŠENSTVO! 😀

    2046, svojevrsni natavak – takodje apsolutna preporuka

  • Maxima says:

    Sinoć sam pogledala 2046… koji mrak! Nisam, doduše, surfala i čitala je li Wai zbilja to smislio kao nastavak, jer zapravo nije, no toliko scena, rečenica, glazbenih rifova i ostalog ima sličnoga da je to čudo. Što će čovjek, njemu se to može… Izuzetno dopadljiv film… Kar Wai i (čak) mild sex na ekranu? Wow. Nisam baš ni svojim očima mogla povjerovati.

    Jelo, hvala ti na preporuci.

  • Jelena Djurdjic says:

    Molim :)

    U principu to je deo triologije, samo ne znam, to nije ni bitno kad bolje razmisliš. Recimo dok sam ga gledala par puta sam imala utisak da nas je vratio u period pre In the mood, kompleksno je to vrlo, a šta reći kad ga je čovek 4 godine montirao (i zbog objektivnih razloga), pa ga u Cann pustio pravo iz montažne sobe, pa ga posle vratio na još montaže 😀

  • Maxima says:

    Ja sam imala nevjerojatne flashbackove… i u scenariju i u — scenama— epic…

  • Maxima says:

    “samo ne znam, to nije ni bitno kad bolje razmisliš.”

    jedini prihvatljiv odogovr, ima čak i istih lampi…

Leave a Reply

Your email address will not be published.