IN MEMORIAM TONY SCOTT: Policajac s Beverly Hillsa 2 (1987.)

Piše: Danijel Špelić

Policajac s Beverly Hillsa 2 (Beverly Hills Cop 2, 1987., 100 min.)

Redatelj: Tony Scott

Glume: Eddie Murphy, Judge Reinhold, John Ashton, Ronny Cox, Jürgen Prochnow, Brigitte Nielsen, Dean Stockwell, Paul Reiser

 

Znam da nije nedjelja, ali svatko ima pravo na dan odmora, ne, pogotovo kad je vrijeme takvo da morate uživati u debeloj hladovini, da pijete nešto hladno i ne razmišljate o ničemu. Kad su takvi uvjeti u pitanju, ne volim eksperimentirati, uzimam nešto provjereno, nešto što znam već napamet, nešto što nije previše komplicirano, nešto za što znam da će me zabaviti, nasmijati i opustiti. Ruka već sama odabire, autopilot je namješten na ovaj film tako da protiv toga ne mogu baš ništa. Interesantno, prvi dio BH Žandara pogledam tek ponekad, treći izbjegavam koliko god mogu. Prvi dio mi je jako dobar, iako zrno prespor u nekim dijelovima, a treći dio mi je jednostavno koma. Drugi dio zato stoji u zlatnoj sredini. Neću reći da je najbolji (po nekim filmskim kriterijima, ofkors) jer nije. On je sve ono što filmski čistunci vole prigovarati popcorn filmovima: brz, glasan, naivan, užasavajuće jednostavnog scenarija, glup k’o vreća čavala. Filmski čistunci: Up yours! Od svih mana koje bi mu se mogle nabrojati, film ima jednu generalnu prednost – zabavan je do bola. Mislim, ako već idete raditi nastavak nečega, ili film za opuštanje, za boga miloga, napravite ga zabavnog. To je recept koji su pokojni Don Simpson, Jerry Bruckheimer i pokojni meštar akcije Tony Scott znali napamet. Mislite da su oni zatupili filmsku industriju? Vjerojatno jesu, ali zato je B.H. Cop 2 jedan od nezaobilaznih klasika akcijskog filma 80-ih. Dovoljno rečeno, ne? I što je najbolje… film je još i dan danas urnebesan.

Dakle, netko u Beverly Hillsu radi jako loše stvari. Prvo opljačka zlatarnu, rasturi je cijelu, a onda ustrijeli časnog poručnika Bogomila. U igri je jako dobra plava britva ubojita izgledom i s oružjem u rukama. Ali, zajeb, Bogomil je jako dobar s određenim lajavcem iz Detroita, koji u roku odmah zaustavlja sve svoje poslove (i pritom zajebe vlastitog poručnika da mu plati putne troškove) i odlazi u deep, deep, deeep undercover zadatak. Dva vjerna sidekicka Rosewood i Taggart spremno čekaju, ali pomoći Axelu Foleyju znači (opet) raditi urnebes po elitnom dijelu Los Angelesa, što našim junacima ne predstavlja neku posebnu muku. Od policijske postaje, do konjskih trkališta i naftnih polja, naš trio razbit će što se razbiti može, upucati koga god im se nađe na putu, dignuti u zrak svaku prepreku (ili je barem odgurati u stranu), a usput će baciti pogled i na Playboy vilu starog macana Hugha Hefnera.

Zanimljiva trivija: Hefner je ekipi dao dozvolu za snimanje samo ako curke tamo budu tretirali s poštovanjem. Ako vam tamošnja zabava djeluje kao da se radi o zabavi na plaži (curke s DD košaricama igraju odbojku), to je zato što je Scott jako dobar frend s Hefnerom (damn kako neki imaju sreće) i njegova je ideja bila da ih prikaže kao tipične curke iz Kalifornije. Ako vam ta scena pak djeluje kao dio spota… to je zato što je to bio i plan. Osim toga, što se još pametno može reći o filmu? Iskreno? Ama baš ništa. Radnja je pusti-me-da-vrisnem jednostavna, a scenarij je toliko tanak da su ga na okupu držale spajalica i molitva. Kao i što radnja filma ide (pljačka A, B, C, D), tako ide i film, od jedne scene do druge, s time da je debelo prilagođen verbalnim mudrolijama Eddieja Murphyja i, I shit you not, ako ovdje nema najbolje replike, onda ih nema nigdje. Ali, film nije samo one man show, SVI su u njemu dobili priliku da se malo iskažu svojim komičarskim darom tako da većina scena (kad nešto ne dižu u zrak ili pucaju) djeluje kao dobra stara međuigra vrsnih komičara. I to se osjeti, ako ćemo iskreno, da su dečki imali provod života i opušteno snimanje, što je još jedan plus kod gledanja. Akcija je, trebam li to uopće i reći, odlična, iako ima scena-dvije kad je malo izvan fokusa (pucnjava u noćnom klubu), tako da… humor i akcija, plus nastupi zabavne garniture (Brigitte Nielsen nije nikad bolje izgledala) i ponešto kvalitete (Jurgen Prochnow i Dean Stockwell) te sigurna režija majstora Tonyja Scotta koja je filmu omogućila prepoznatljivi izgled i odličan vizualni dojam. Film je dočekan na kritičarski nož (ma, neeeee, zar je itko sumnjao da će se dogoditi išta drugo), ali je zato razvalio box office jer je s 28 milja budžeta zgrnuo oko 300 milja zarade. Znam da ste to gledali. Znam da znate sve. Ali sam vam sve to morao reći još jednom.

Leave a Reply

Your email address will not be published.