IN MEMORIAM TONY SCOTT: Osveta (1990.)

Piše: Danijel Špelić

IN MEMORIAM TONY SCOTT:

Osveta (Revenge, 1990., 124 min.)

Redatelj: Tony Scott

Glume: Kevin Costner, Anthony Quinn, Madeleine Stowe

 

Kevin Costner ide osvetiti nepravdu napravljenu sebi i djevojci koju voli, a sve to režira Tony Scott, poznati ekspert za akcijske trilere. Kad vam to ovako sažmem, što biste prvo pomislili? Da biste mogli gledati jedan ekvivalent njegova Man on Fire? Svakako vam neću reći što da mislite, ali ću vam odmah reći da biste mogli i pogriješiti jer to ovdje nije čak ni u peti. Trileri ili općenito filmovi osvete prepoznatljivi su brand u ovakvom svijetu, ali kad ste posljednji put gledali film osvete koji, ajmo to tako reći, nije fantazija nego ima okus realnog? Prošlo je već neko vrijeme, zar ne? Čak i da nije, takve su stvari jako rijetke. Čak i kad filmovi ciljano žele biti realni, uvijek se provuče nekakva Charlie Bronson scena (ili dio radnje) gdje glavni lik dobije zadovoljštinu tako što napravi posao do kraja. Sad ću vam još nešto reći. Ako vam je to na pameti, ovaj film svakako izbjegnite, jednostavno nemojte gubiti vrijeme jer već znam da biste mogli ostati razočarani. No, s druge strane, ako ste spremni malo proširiti svoje vidike, ovo bi vam moglo biti jedno… drugačije iskustvo od onog na što ste navikli. Niste imuni ni na romantične priče koje odmah u startu imaju prizvuk nesretnog završetka? Odlično, još jedna stvar pokrivena. Sad kad ste odlučili što želite, ako vas je ovaj uvod zaintrigirao, bacimo se dalje na posao. Sadržaj.

Jay Cochrane je top gun pilot (cijeli uvod filma djeluje kao indirektni nastavak Top Guna) koji nakon 12 godina službe odlazi u mirovinu. Ili nešto slično. Neko vrijeme planira provesti kao gost dobrog prijatelja Tiberona Mendeza, meksičkog bogataša, očekivano, povezanog sa svim vrstama legalnog i ilegalnog. Tibey je stara škola, častan, odan, a kao i svi njegova kalibra ima ženu-trofej, Mireyu, koja počne s našim tog gun junakom pomalo očijukati sve dok se isto ne pretvori u strastvenu vezu. Mendoza za to dozna, Jay jedva ostane živ (neplanirano, usput rečeno), a Mireya završi u nekom jeftinom bordelu, s razrezanim licem, kao kurva koju će najveći šljam jebati po 50 puta na dan. Malo je reći da je Tibey jako zeznut lik kad je osveta u pitanju. Jay polako počinje krpati ostatke svojeg života i kreće u potragu za ženom svog života, usputno poravnavajući račune s onima koji su ih doveli do ove situacije. Samo, kada se krene u osvetu, jednu je stvar važno zapamtiti, ona nikad ne ispadne onako kako smo to zamišljali i svi uključeni u nju znaju osjetiti posljedice.

Film je podijeljen na dva dijela. Jay i Mireya, cijela njihova veza, od početka do tragičnog razlaza, te Jay i njegova potraga za njom. Jedan dio je savršen, drugi dio malo manje, ali ne zato što je loše snimljen ili takvo nešto, već zato što neke likove izgubi iz vida. Romantični dio filma jednostavno je… vrhunski napravljen posao. Madeleine Stowe odlična je glumica, ali i jedna od najljepših glumica, a njezina kemija s Costnerom itekako je osjetna. Scott je svoje junake namjerno uvio u mračni oblak, mislim, odmah se otpočetka zna da to neće dobro završiti, no likovi su tako uvjerljivi (i izvan klišeja, već kad sam kod toga) da je osjećaj neugode koji osjećamo doživljaj koji se očekuje da pruži film o ukletim ljubavnicima. Stari glumački lisac Anthony Quinn fascinantan je kao Tibey, ali je jednako tako i već viđen lik. Patron, klasičan, vrhunski odglumljen i neki klišeji (tipa da ima mladu ženu-trofej) neće nikome smetati. Ono što je bitno jest da je ispod mirne, gotovo dobroćudne pojave uspio sakriti i ljute emocije koje ga čine nepredvidljivim i jako, jako… jako opasnim tipom s kojim se ne treba zajebavati. Ali još je fascinantnije vidjeti kako je dobro odglumio slom nakon što unakazi ženu koju voli, dok završnica, gdje se Jay i on susretnu… neće ući u kultne scene svih vremena, no vidjet ćete da ni meci nisu potrebni da znate kako ste nekoga pobijedili.

Mana je drugi dio filma jer se fokusira na Jayja, dok svi ostali pomalo padaju u drugi plan. Također, nema ni tog emotivnog naboja kao uvodni dio jer još uvijek smo u tonu nesretne ljubavi, pa akcija (koje skoro da ni nema, ako ćemo iskreno) ni ne uspjeva postići neki efekt. Ipak, u završnici, odlično odglumljen ljubavni trokut, pregršt odličnih glumaca u top formi, priča koja ne igra na klasični poubijaj-sve-što-hoda-i-otiđi-sa-smiješkom obrazac, kao i pregledna režija starog majstora (ovdje je još išao na vizualni doživljaj, a ne na količinu rezova u jednom kadru) čine Osvetu jednim od najboljih filmova takve tematike, ali ujedno, ironično, i jednim od najpodcjenjivanijih te čak i namjerno zapostavljenih. Spremni za nešto drugačiji doživljaj toliko puta obrađene teme? Što da vam dalje pričam. Sve je rečeno.

Leave a Reply

Your email address will not be published.