IN MEMORIAM TONY SCOTT: Dani groma (1990.)

Piše: Danijel Špelić

Dani groma (Days of Thunder, 1990., 107 min.)

Redatelj: Tony Scott

Glume: Tom Cruise, Robert Duvall, Nicole Kidman, Randy Quaid, Cary Elwes, Michael Rooker, John C. Reilly

 

Gentlemen, start your engines!

Postoji jedna priča koju vam moram ispričati. Neki je već znaju, ali da otvorim dušu širem čitateljstvu. Vezana je uz film i vrijeme, naravno, dok nije bilo interneta, kad je sve bilo malo manje… dostupno. Dakle, odlučio je HTV pustiti Dane grmljavine (ili Groma, kako vam draže) u nekom subotnjem terminu, 20:00h, odmah poslije Dnevnika. Kako sam radio… nešto drugo, propustio sam ga u cijelosti. Ali, bila je repriza u neke sitne sate. Nema problema, dočekat ću je (ionako je subota) i uspio sam pogledati… prvih 10 minuta. Naravno da sam zaspao. Ali, straha nema, drugi dan je repriza u nekom finom poslijepodnevnom terminu, ne mogu ga promašiti nikako. I uspio sam vidjeti zadnjih deset minuta, što je bilo i više nego elegantno kašnjenje. I, tako, dođe ponedjeljak i prvo što napravim jest da odem u videoteku, stanem za pult i autoritativno zatražim VHS Dana grmljavine. Cura koja je tamo radila gleda me k’o da sam jučer s Marsa došao i kaže: Znate, bio vam je sad za vikend tri puta. Ne jednom, ne dva puta, već tri puta! Pogledam curu svojim the best latino lover pogledom i odvratim: Toliko mi je taj film bio dobar da ga želim gledati još tri puta. Želiš i ti samnom? Ostatak priče nema sretan kraj, no film mi je postao jedan od najdražih iz te bum-tras kategorije, imamo-ali-kao-da-nemamo-scenarij umotvorina koje su skoro po izlasku postajale kultne stvari. Doduše, Days of Thunder je Top Gun na gumama, ali što su male sličnosti (ustvari ogromne) među prijateljima. I ovaj mi je nekako draži uradak nego Top Gun iako je film nafilovan provoloptaškim forama za podizanje emocija. Ako kojim slučajem nemate pojma o čemu pričam…

Cole Trickle je mlad, nabrijan, hot shot vozač Formule koji misli da može voziti Nascar utrke. On to misli, ali voziti je nešto drugo, no ima glupu sreću pa za mentora dobije Harryja, prekaljenog mehaničara koji zna sve moguće trikove posla i čija je jedina želja da jednom osvoji Daytonu 500. Harry i Cole proći će kroz sve, od početnika, do učenik/učitelj odnosa, a Cole će se naći i na rubu emocionalne provalije kad se skrši u jednoj nesreći. Iako će mu rane liječiti zgodna doktorica, na njemu samome će biti da odluči želi li stisnuti gas do daske i pobijediti na zadnjoj utrci ili će ići doma provjeravati ulje na benzinskoj postaji.

Zamijenite F-15 s custom autom za Nascar utrke i to vam je to, umalo identični filmovi, ALI… Days… su ipak opušteniji film, s malo boljim emocionalnim štosevima, što će reći da nije toliko ukočen kao Top Gun. To je zasluga i Roberta Townea, vrsnog scenarista koji zna što publika želi. A ona želi tipa u nevolji, tipa koji ima unutrašnje dileme i tipa koji će, usprkos svim problemima, pobijediti. Ovo zadnje ide skoro k’o željeznička kompozicija. Prvo ne zna voziti (zna zabiti auto u sigurnosni zid) pa se onda ne sporazumjeva s Harryjem, pa onda nesreća, a onda i traume u zadnjoj utrci. A kad ih riješi, auto će mu doživjeti svašta, od blokiranja gasa, pa do novih sudara, što će reći da našem junaku baš i ne ide, ali se čvrsto drži i pokazuje zavidni pobjednički duh. Klišej, svakako, ali uvijek rado gledan.

Ali, publika voli junake i Tom Cruise, dok je još bio fin i normalan dečko, ima to nešto zbog čega nije bilo teško navijati za njega. Robert Duvall je kao starija i mudrija nit vodilja u njegovu životu, pa je tu zalutao i Cary Elwes kao zamjena za Val Kilmera (njegova jedina uloga je da živcira Colea), imamo i zgodnu doktoricu Nicole Kidman (friško sišla s broda iz Australije, s jakim naglasom i pjegicama na licu), a i prijatelja Michaela Rookera, koji će našem junaku ukazati da nisu svi protivnici pravi protivnici. Što da vam kažem, raspoloženi cast nije se baš isprsio s nekom glumom, ali su zanimljivi za vidjeti i bio je to lagan posao, sa zabavom u središnjem planu. Sve ih je pod kontrolom držao Tony Scott, koji je ovdje postao jako dobar frend sa Simpson/Bruckheimer kompanijom, a dodao je filmu i svoj prepoznatljivi vizualni stil te jako dobro poznavanje filmske dinamike jer iako film sada broji 20 i nešto godina, još uvijek mu se nije našao suparnik koji će ga pobijediti u maestralnim prizorima utrka, kao i sudara. To mora vrijediti barem nešto, ako vam se već ne sviđa još jedan scenarij koji na okupu drži spajalica i molitva. Ponešto glumačkih legendi, ponešto dobrih emocionalnih ho-ruk trenutaka (taj motor je moj i moji dečki su pomogli gurati moj auto, reče Randy Quaid kad Coleu zaprijeti ispadanje iz utrke jer mu je krepao – starter i zato što protivnički timovi ne smiju pomagati jedni drugima), ima i jako dobrog humora (izađi na stazu i zabij se u signalni auto, reče Harry Coleu, jer je to jedini auto koji ovaj još nije bio udario) te navijačkog žara (ledena doktorica počne iz sveg glasa navijati za našeg junaka u zadnjoj utrci), što ga čini zabavnim, napetim… i šarenim. Mane? Koliko vam srce želi, ali neću sad o njima jer bi trebalo isto ovoliko prostora. Ukratko, ako ste alergični na SVE VRSTE KLIŠEJA, onda ovaj film bolje izbjegnite jer vam dođe k’o katalog za iste. Izvan toga… gas do daske do nekih drugačijih filmskih vremena.

Leave a Reply

Your email address will not be published.