IN MEMORIAM PETER FALK: Prescription: Murder (1968.)

Piše: Sven Mikulec

Prescription: Murder (1968.)

Redatelj: Richard Irving

Glume: Peter Falk, Gene Barry, Katherine Justice, Nina Foch

 

Primjećujući prisutnost tog simpatičnog čovječuljka na televiziji koji se na svoj osebujan način trudio da ulice Los Angelesa ostanu sigurne, ali nikad zapravo ne obraćajući preveliku pozornost na njega, izrastao sam u filmski golobradog, amaterskog recenzenta kojeg je vijest o smrti Petera Falka pogodila malo teže no što je mogao naslutiti. Inteligentnog, ali stilski nebrušenog poručnika Columba i njegova nadmudrivanja s umovima s one strane zakona uvijek sam pratio samo ako bih se slučajno zatekao ispred ekrana, s viškom slobodnog vremena i manjkom zanimljivijeg TV programa.

Nema razloga da ne budem potpuno iskren – serijal sam doživljavao kao idealan za djedove, bake i one koji se tako osjećaju, publiku koja se u sekundi pogubi u moru stručnih termina i tehnoloških novotarija raznoraznih CSI-eva. U društvu takvih kriminalističkih serija koje su u prošlom desetljeću preplavile naše TV ekrane, Columbo, sa svojim sporim tempom i napornim zapitkivanjima, kao i samom svojom klošarskom pojavom, oduvijek je bio svojevrstan uljez, vremenski putnik iz sedamdesetih godina, kada su vrhunski detektivi od pomagala na raspolaganju imali samo svoj instinkt i moždane vijuge, a mnogo važnije od stila i vanjskog sjaja u detektivskim pričama bilo je ono ispod površine – karizma glavnog lika i intrigantna priča. Produkcijski u debelom zaostatku za avanturama raznoraznih Grissoma, Cainea i sličnih pompoznih intelektualaca, boreći se za svoje mjesto pod suncem s meni osobno iritantnom, sveprisutnom babom iz Murder, She Wrote (1984.-1996.), gotovo jednako napornom ekipom besposlenih doktora iz Diagnosis Murder (1993.-2001.) ili tematski srodnijim The Rockford Files (1974.-1980.) ili Inspektorom Morseom (1987.-2000.), serijal mi je ipak ponudio mnogo više od pukog ubijanja vremena – upoznao me sa šarmantnim inspektorom blagog pogleda i dobronamjernog smiješka iza čije se neuglađene, neispeglane, u nedostatku boljeg izraza i ocufane, vanjštine lukavo skrivao kristalno bistar intelekt i (doslovce jedno) majstorski izvježbano oko za detalje.

Slažući tužnu vijest o Falkovoj smrti, naišao sam na dotad nepoznatu mi informaciju da je serija nastala tek tri godine nakon što je ’68. snimljena prva priča o poručniku Columbu, TV film naslova Prescription: Murder, kao i da se njegov lik prvi put pojavio još 1960. u jednoj epizodi u sklopu serijala The Chevy Mystery Show, nakon čega su William Link i Richard Levinson, gospoda odgovorna i za nažalost neuništivu ranije spomenutu Jessicu Fletcher, odlučili priču prilagoditi prvo kazališnim daskama, pa onda i televizijskim ekranima.  Nakon što se mladi poručnik, čini se, dopao ondašnjoj publici, svoj je talent dobio priliku redovito demonstrirati serijom koja se neprekidno emitirala od ’71. do ’78., a nakon desetogodišnje pauze Columbove su se pustolovine u nešto slabijem tempu nastavile sve do finalne epizode 2003., kada je njegova dugovječna televizijska priča konačno završila. A kako je ona, dakle, počela?

Kad uglednog psihijatra Rayja Flemminga (u to vrijeme slavni amerčki glumac Gene Barry) dugogodišnja supruga, koju je, kako to često biva, oženio isključivo zbog njenog bogatog oca, stjera u kut i suoči s izborom: ili će ostaviti ljubavnicu (Katherine Justice), svoju mladu pacijenticu i glumicu u probijanju ili ga čeka financijski štetan, neuredan razvod, snalažljivi, moralno krajnje fleksibilni gad jednostavno se odluči razvesti a la Henrik VIII – uz pomoć naivne ljubavnice izvede svoj kompliciran plan ženina ubojstva. Pun sebe zbog genijalne ideje kojom se riješio svojih problema, doktor pokuša nastaviti živjeti normalnim životom, uvjeren da mu je pošlo za rukom izvesti savršen zločin: bez dokaza ili svjedoka, sa čvrstim alibijem. Na njegovu nesreću, slučaj pokojne gospođe Flemming završi na radnom stolu upornog poručnika Columba (Falk), mladog detektiva koji u savršen zločin – jednostavno ne vjeruje.

Po mnogočemu netipičan, Prescription: Murder, baš poput svog glavnog junaka, u svijet kriminalističkih priča donio je dobrodošlu promjenu već samim svojim osnovnim konceptom. Dok smo u sličnim serijama navikli svjedočiti prizoru užasnutog lica žrtve (uz česti iznenađeni ”You?!”) i tajanstvene ubojičine ruke u crnoj kožnoj rukavici kako cijepa zrak nožem ili svijećnjakom, ovdje nam je ubojica poznat od samog početka, pa je klasična whodunit jezgra priče, gdje gledatelj otpočetka surađuje s detektivom u istrazi i nagađa tko je ubojica, zamijenjena nečim što su tvorci serije neformalno nazvali howdcatchim konceptom – u centru pažnje je način na koji će naš detektiv, nakon neizbježnog lutanja i brojnih slijepih ulica, uloviti pravog ubojicu, gledatelju poznatog od samog početka.

Zapravo, dovoljno je pogledati glavni lik da nam postane jasno da se ne radi o tipičnoj detektivskoj seriji. Neugledni, neispeglani Columbo, sa staklenim okom, starom kubanskom cigarom i dugačkim sivim balonerom koji ostavlja dojam friško izvađenog iz Space Baga, ne posjeduje šarm i čvrstinu jednog Sama Spadea, jetra mu je mnogo zdravija od one Philipa Marlowea, za razliku od Morsea, u njegovoj garaži ne stoji Jaguar, već oronuli Peugeot 403 kabrio, a od Poirotove uglađenosti, urednosti i otmjenosti miljama je daleko. Columbo je, za razliku od ranije navedenih kultnih detektivskih ikona, smireni obiteljski čovjek koji samo odrađuje svoj posao; on zapitkuje puno, nervira kako osumnjičenika, tako ponekad i gledatelje; kad zagrize za određenu osobu, ne pušta je na miru, pojavljuje se u njenom dvorištu, uredu, šupi; iskače iz paštete taman kad ubojice pomisle da su ga se konačno riješili. Poručnik Columbo ostavlja dojam bezazlenog i ne prepametnog policajca kojeg se vrlo lako otarasiti, ali, kao što sam već rekao, iza svega toga krije se čovjek vraški dobar u svome poslu – trpanju negativaca iza rešetaka. Možda bi riječi iznerviranoga doktora Flemminga to bolje objasnile od mene:

You’re a bag of tricks, Columbo, right down to that prop cigar you use… You’re an intelligent man, Columbo, but you hide it. You pretend you’re something you’re not. Why, because of your appearance you think you can’t get by on looks or polish, so you turn a defect into a virtue. You take people by surprise. They underestimate you. And that’s where you trip them up.

Što se tiče igre mačke i miša koju Fleming i Columbo tijekom cijelog filma vode, u Columbovom premijernom nastupu vidljive su neke karakteristike koje će nastaviti pokazivati sve do svoje zaslužene mirovine, kao što je, npr., one more thing mantra kojom će frustrirati masu podcjenjivačkih zlikovaca, ili pak konstantno spominjanje supruge koju kamera nikad ne prikaže. Columbo okoliša, postavlja naoko nebitna pitanja, koristi trikove poput lažnih priznanja i, najvažnije od svega, ne odustaje, nastavlja progoniti metu poput kakvog neumornog, jednookog terijera preko kojeg su prošla dva-tri šlepera, ali on neuništivo lovi dalje, tek otresavši malo prašine sa sebe. Upravo tako doživio sam ga ovdje, kao i u ostatku serije, ali isto kao što su mi neke stvari bile poznate otprije zbog ranijih druženja s njim, tako se i Columbo iz Prescription: Murder verzije pomalo razlikuje od iskusnijeg sebe, prije svega po svojoj oštrini – iznenadilo me vidjeti koliko smireno, bez trunke suosjećanja pritišće Flemmingovu nestabilnu ljubavnicu tjerajući je u plač i paniku, usredotočen na cilj koji si je zacrtao, ili kad se ponio neočekivano direktno u zabavnom dijalogu s psihijatrom, kada ga je zamolio da ga primi kao pacijenta:

Maybe you can help me. I don’t know, there must be something wrong with me. I seem to bother people, I seem to make them nervous. Maybe you can tell me why.

Plan ubojstva dobro je smišljen, a doktorova arogancija i samodopadno držanje više su nego dovoljan razlog da navijate da bude kažnjen. Ono što me, međutim, malo zasmetalo u cijeloj toj priči jest njegovo na trenutke preočito ponašanje zločinca zabrinutog hoće li biti uhvaćen. Kad su mu javili da mu je supruga, nažalost, preminula od posljedica napada davljenjem, njegova prva reakcija bilo je pitanje je li što rekla prije smrti, kao i jednako sugestivan odgovor koji je dobio – „samo vaše ime, doktore.“ Ako je Flemmingovo ponašanje bilo sumnjivo detektivski neukom meni, koji ljude u pravilu potpuno krivo procjenjuje i kojem bi na mjestu zločina vjerojatno promakla krvava mačeta u žrtvinim leđima, kako bi to uspjelo promaknuti takvome liscu kao što je Columbo? I dok su poručnikova pitanja uglavnom bezazlena, kao i česte digresije („Moja žena mi uvijek kaže…“), njegovi pogledi i jedva primjetan smiješak čovjeka koji je nanjušio svoj plijen otkrivaju da je Columbo praktički od samog početka doktoru za petama. Malo više neizvjesnosti ne bi škodilo, da se i mi kao gledatelji više uzrujavamo oko njegove nesposobnosti da shvati da mu je ubojica čitavo vrijeme pred nosom, jer bi u tom slučaju trenutak kad Columbo otvoreno optužuje doktora sigurno bio kudikamo jači. Zbog prirode ove prve verzije Columbova lika, koji je otvoreniji, direktniji i nekako opasniji no što će kasnije postati, čini mi se da je namjerno žrtvovan faktor iznenađenja u korist građenja slike o poručnikovoj čvrstoći i odlučnosti. Druga zamjerka tiče se činjenice da je gospođa Flemming preminula tek nekoliko dana nakon napada. Za inteligentnog čovjeka, koji je proračunato i hladno osmislio i izveo brutalan plan za smaknuće neželjene supruge, iznenađuje Flemmingova nesmotrenost, jer nakon toliko planiranja najmanje što je mogao napraviti bilo bi da provjeri diše li mu još uvijek njegova voljena netom nakon što ju je zadavio.

Ruku na srce, Prescription: Murder nije u vrhu krimića koje sam dosad imao prilike pogledati, ali se svejedno radi o solidnom filmu s dobro osmišljenim zapletom, odličnim dvama glavnim likovima oko čije interakcije je čitavi film i građen, finom izvedbom Falka i Barryja, kao i interesantnom jazz pozadinom. Daleko važnije od svega navedenoga, iz današnje perspektive vidi se da najveća vrijednost ovog filma leži u njegovu utjecaju – Prescription: Murder svijetu je učinio veliku uslugu predstavivši jednog od najvećih detektiva i najomiljenijih televizijskih likova uopće.

A ovaj recenzent, pak, nije jedan od onih koji bi takve usluge olako zaboravili.

3 komentara za “IN MEMORIAM PETER FALK: Prescription: Murder (1968.)

  • Deckard says:

    Zakon tekst, ja ne bih imao takta za napisati takvo što, pregledno. Iskreno, ni meni Columbo nije bio baš nešto, ali vražja stvar, uvijek sam ga pogledao kad bih naletio na njega. Fora lik.

    I, samo malička ispravka, nije Christopher Marlowe već Phillip Marlowe :-)

  • Sven Mikulec says:

    Točno, pobrkao sam ga s engleskim piscem. :S

    Hvala na komentaru, htio sam se nekak pošteno “pozdraviti” s ovim likom.

  • Marin says:

    Sjajan osvrt, Sven.

    Štajaznam, da sam bio neki ljudi obožavatelj Columba – nisam. No, da sam prebacio na drugi program kad bi išla jedna od njegovih epizoda – nisam, također.

    To je bila moć Peter Falka, jednog rijetko simpatičnog lika.

Leave a Reply

Your email address will not be published.