IN MEMORIAM PETER FALK: Nebo nad Berlinom (1987.)

Piše: Vanja

Nebo nad Berlinom (Himmel Über Berlin/Wings of Desire, 1987., 128 min)

Režija: Wim Wenders

Scenarij: Wim Wenders, Peter Handke

Glume: Bruno Ganz, Otto Sander, Solveig Dommartin, Peter Falk

 

Why am I me, and why not you? Why am I here, and why not there? When did time begin, and where does space end?“

Poznajem Wima Wendersa tek kroz nekoliko filmova, no njegova osobitost je neporeciva, bila dobra ili ne. Jednostavnost i savršena fotografija nerijetko su me natjerali gledati neka njegova ostvarenja i u više navrata, no prvotni dojam nije izostajao, ponekad čak jači no nikad umanjen, kako je to slučaj s većinom iznova odgledanih filmova. Himmel Über Berlin je, po mom skromnom mišljenju, bio veliki poduhvat, a kolika je uspješnica u svakom svom segmentu, ostaje za diskusiju, po čemu sigurno nije jedini iz njegovog opusa.

Tmurni Berlin scena je na kojoj plove anđeli osmišljeni kao nikad dotad. Viđali smo ih svakakve, ali do ovog filma sigurno ne kao (tek rijetko žene te) muškarce u dugim kaputima, s repićima na vratu. Sućutni su u surovim snimcima grada koji je još uvijek na rubu poratnog očaja, čak i decenijama poslije savezničkih bombardiranja, no crno-bijela fotografija jednostavno iz sve te zagušenosti depresijom i otuđenošću izvlači nešto na trenutke blizu savršenstvu. Beznađe i zapuštenost su vidljivi i jasno kontrastirani već prvim kadrovima raznolikih drama u običnim ljudima koji obitavaju na samoj ivici jave i sna. Potka filma, koju je nemoguće izostaviti, ukazuje na ljepotu vremena prije, na neiskvarenost djetinjstva, vezu s prirodom i čak onim natprirodnim – „Als das kind kind war,“ (kad je dijete bilo dijete – germanisti, ispravite me). Anđeli plutaju među živima, komentirajući i prisjećajući se tisućljećâ postanka, svoje bezvremenske nazočnosti i promjena kojih su se nagledali. Vode dnevnike ili jednostavno pričaju jedni drugima viđeno. Drugima su, jasno, nevidljivi, no u par trenutaka gledatelj stječe jaki dojam da ih djeca mogu ne samo osjetiti, nego i vizualizirati. Odatle valjda i – kad dijete djetetom bijaše. Nije savršeno jasno kakva je njihova uloga na zemlji, jer oni zapravo ne mogu pomagati, mijenjati svijet niti tijek stvari – tek su nijemi svjedoci onoga što se ljudima dešava i što ih tjera na njihove postupke. Nekoga će nakratko uspjeti nevidljivom vezom odgovoriti od očajnog nauma, drugi će put starcu koji se teškim korakom vuče stubištem biblioteke, dodirom ruke olakšati barem taj dan bremenit godinama i razmišljanjem: „Moji slušatelji su postali čitatelji… ne sjede više u krugovima, nego svatko za sebe, a da je jedan nesvjestan drugoga…

Kamera gleda kroz anđeoske oči pažljivo i praktično bez drhtaja primiče tek na trenutak vizualno atraktivna crno-bijela naličja zgrada ukrašena reklamama novog doba, primičući desetljećima derutne kvartove dovedene u red tek da bi pružili kakav-takav privid normalnog života. „One day in Euro City“ prikazuje ogoljene i oguljene zidove, prozore zapušene loptama starog novinskog papira. Unutrašnji monolozi i opipljiva otuđenost u kojoj je svaki čovjek jedna državica, zatočena poput mušice u jantaru… Dječak očajno pokušava naći zanimaciju, no TV program je neumoljiv; bakica razmišlja o varljivosti boja; potrošena, mršava žena pokušava od stana-rupe napraviti obitavalište; mladić kojeg je ostavila djevojka je na rubu sloma; drugi je glazbom opsjednut, dok otac i majka (zasebno, svatko u svojoj prostoriji) brinu o sudbi i neizvjesnoj budućnosti koja se zove rock’n’roll. Žele da odraste, no on možda tek kao dijete može biti trajno sretan, neiskvaren, bez duboko utisnutih rubova normi. Zaljubljeni par u jurećim ambulantnim kolima čeka dijete; posvađani se u svojem vozilu tuku; bliskoistočni imigranti u Mercedesu punom djece… itd. U Himmel Uber Berlin, svima je svega dosta, a ponajprije njih samih. Anđeoska ruka povremeno dodirne stomak i nerođenu bebu, njegov um, prolazeći kroz knjižnicu, upijaja unutarnje glasove stotina čitatelja stotina različitih knjiga; on lagano, suosjećajno i bez imalo patetike dotiče ramena ljudi, prepoznajući sebi slične mekim pogledima.

Damiel (Bruno Ganz), pali anđeo po Knjizi Enoka, i Cassiel (Otto Sander), anđeo samoće i suza uglavnom po kabalističkim tumačenjima, zaduženi su za brigu o sjećanjima, bilježeći najčešće unutarnje monologe prolaznika, čije je obitavanje u ovom životu ograničeno na Berlin kakvim ga je Wenders doživio za ovaj film: sivim, tužnim i zabranjenim gradom kojeg progoni vlastita prošlost.

Vrlo interesantan je detalj kod prvog gledanja primijetiti pokojnog Petera Falka, koji zapravo glumi samoga sebe. U filmskom svijetu anđela, njegova je baka bila Njemica, zbog čega i osjeća određenu povezanost s umrtvljenim gradom čiji žitelji uglavnom žive sami u sebi i sami za sebe, dok pokraj njega prolaze neki novi klinci i pitaju se je li to inspektor Columbo i što bi on uopće i radio u Berlinu i to tako otrcano obučen. Snima film o Drugom svjetskom ratu i pita se, gledajući u Davidove zvijezde na reverima i rukavima statista koji glume Židove, u sebi razmišljajući i preispitujući viđeno. Skicira. Lica. Boje. „Yellow star means death. Why did they pick yellow? Sunflowers. Van Gogh killed himself.“ Peter Falk nije dijete, no primjećuje Damiela, iako nismo posve sigurni što je tu san, a što java. I on sam je tijekom filma prepun neobičnih, snažnih monologa, koji ga na trenutke izdvajaju od ostalih predstavnika ovoga svijeta. Poput Damiela i Cassiela, i on je obilježen nekom trajnog tugom koja ne opterećuje druge, no vidna je i bolna kao i ta anđeoska prisutnost koja u barem nekoj mjeri baca nešto svjetla na berlinsku tamu, bijedu i jad, no možda čak i obratno.

Damiel sreće plavokosu trapezisticu u cirkusu, Marion (pok. Solveig Dommartin); ona uvježbavajući predstavu nosi umjetna krila; ona ih karikira; njena pojava ga je navela da dotakne kamen, osjeti miris tijela i primakne se čovjeku na način koji je možda bliskiji od potrebnog. Mlada Francuskinja, nesvjesna njegove prisutnosti, priča o neostvarenim snovima, šarenim željama, bolu i jadu. Dok Damiel na početku kontemplira sjedeći na ogromnom izlivenom kipu s još istaknutijim krilima, istu scenu ponavlja Cassiel pred sami kraj. U potrazi za sve jačom niti koju je dozvolio kao vezu između sebe i Marion, prati ju čak i sumračni klub u kojem se pojavljuje isto tako sumračan Nick Cave i masa mladih koji se, nesvjesni bilo čega, ljujaju u ritmu teške, na trenutke neslušljive glazbe jakog gotskog štiha, znakovita natpisa na bubnju benda – The Crime and the City.

Anđeli su i prije padali s neba, simbolično ili ne, pa tako i ova spora no opet dinamična priča o priči kulminira Damielovom odlukom da se odrekne milosti Božje i završi u svijetu, u kojem postoje boje, crvene, plave, zelene, žute, nijanse boja, užasno puno njih, u svijetu u kojem udarac u glavu znači krv a kava i cigareta u kombinaciji vrhunac savršenstva okusa. Među ljudima i sam čovjek, Damiel kreće u zadnju trećinu filma sad snimanog u boji: potraga za Marion je svejedno nadjačana izvanredno odglumljenim dječjim reakcijama na predmete, boje, izlog, čovjeka, pogled, tramvaj, osjećaj – od trenutka kad je postao smrtan.

„Željeznica – još sam. Još ovdje. Ako želim. Trebam samo željeti.“

On je u svijetu gdje može kušati i osjetiti, ostavivši Cassiela u njegovom crno-bijelom ili tek ponekad sivom obitavalištu na potezima između izlivenog kipa s krilima, biblioteke i bodljikave žice koje tek nakratko nagovješćuju postojanje Zida – pored zidova koje svi protagonisti ovog filma nose u sebi. Možda zbog te ljepote, kušanja, iskustava – ljudi imaju rok trajanja, za razliku od anđela?

Ovaj film posjeduje otprilike onoliko jačine, osjećanja, kamere koja oduzima dah i nevjerojatnih monologa koliko valjda prosječan gledatelj uopće može podnijeti, iako je u svakom slučaju većini previše spor, previše težak, razlivenog zapleta koji se oslanja isključivo na kameru, riječ i sivilo koje poput magle živi u Berlinu i svakom njegovom kutku, na neobične anđele koji svoja tisućljetna iskustva obogaćuju osluškujući ritam grada, shvaćajući ili ne što je čovjeka tako otuđilo, a što uveselilo jer u ovom je filmu i ono što je veselo – sivo je i teško, čak i kad je u boji i objektivno ugodno oku. Iznimno jak vizualni dojam fotografije i neobično pitak scenarij čine ovaj film čudnim to te mjere da sam, gledajući ga drugi put, stekla dojam da mogu egzistirati jedno bez drugoga – kao nijemi film u nizu kronoloških fotografija i scenarij sâm koji se, opet, čini tako pitkim poput obavezne no nipošto dosadne lektire kakvog čudnog umjetnika koji se zabavio postankom, bivanjem, djetetom, čovjekom, događajem i trajanjem.

Nije grijeh znati malo – to znači da je čovjek radoznao…kao dijete, kad je dijete bilo…“

Uz dužni rešpekt Wendersu i Hendkeu, te ekipi koja je vrsno iznijela ovaj nadasve neobičan film, mora se priznati da je isti jako težak, tražeći punu suradnju, volju i raspoloženje gledatelja. Nitko (eto, ni ja, koju Nebo nad Berlinom iznova obara s nogu nekom neobjašnjivo poetičnom ljepotom) ne može reći da ovom filmu ništa ne nedostaje ili da je savršen, jer je daleko od toga; postoje jednostavno stvari koje redatelj očito nije smatrao dovoljno važnim, a neke manje važne je u ključnom momentu ugurao u film, dobrim dijelom mu odnijevši taj ritam gotovo čistog romantizma snažno kontrastiranog realističnoću Berlina izgubljenog u svom sivom vakuumu. Ja sam si dozvolila da me ponese ova Wendersova bajka pa su me neke stvari prejako prizemljile upravo u momentima kad sam osjećala da gotovo mogu poletjeti.

Wings of Desire prekrasno je nesavršen poput nestručno obrušenog dragulja, no svejedno je dragi kamen i poslastica oku i uhu, iako nitko nije spreman priznati ili objasniti što je ovaj film trebao pokazati i reći, poučiti i poručiti, a pokazuje i poručuje puno toga onome, tko je voljan slušati.

Vrijeme će sve zaliječiti, ali što ako je i sâmo vrijeme bolesno?

 

U sjećanje na Petera Falka (1927.-2011.)

Here, to smoke, have coffee. And if you do it together it’s fantastic. Or to draw: you know, you take a pencil and you make a dark line, then you make a light line and together it’s a good line. Or when your hands are cold, you rub them together, you see, that’s good, that feels good! There’s so many good things! But you’re not here – I’m here. I wish you were here. I wish you could talk to me. ‘Cause I’m a friend.

 

Jedan komentar za “IN MEMORIAM PETER FALK: Nebo nad Berlinom (1987.)

  • izidora says:

    lijep prikaz, ali nigdje se ne objašnjava što je to točno nesavršeno u ovom filmu?

Leave a Reply

Your email address will not be published.